BRANKO CIKATIĆ

Cikatić nije uspio u Hajduku, boksu, Hollywoodu ni u biznisu. Ali bio je paklen borac

Cikatić nije uspio u Hajduku, boksu, Hollywoodu ni u biznisu. Ali bio je paklen borac
Foto: Hina

PRIJE nešto više od dvije godine, dok sam radio za jedan manji portal koji je u međuvremenu prestao s radom, imao sam čast napraviti veliki intervju s Brankom Cikatićem. 

Dotaknuli smo se svega, od početaka sportske karijere, preko najvećih uspjeha, izleta u Hollywood, zaštitarskog biznisa, teških dana zbog optužbi za kriminalne radnje i političkog progona, sve do rada s mladim borcima i olimpijskog angažmana.

Iako već tada nije bio savršenog zdravlja, boljela su ga leđa i pio je tablete protiv bolova, intervju smo odradili telefonski, neka četiri mjeseca prije nego što će završiti u bolnici. Ipak, već je teško govorio, na trenutke ga nije bilo lako razumjeti, ali sa zadovoljstvom je pristao na razgovor, s ponosom se prisjećao lijepih dana i s razumljivom ogorčenošću onih težih.

Krenuli smo od samih sportskih početaka u djetinjstvo. Kao i skoro svako dijete iz Splita i okolice, počeo je u Hajduku, ali tamo su mu rekli da je - fizički preslab. Zatim je otišao u Slogu.

"Igrali smo protiv Hajduka i izgubili 10:0. Bacio sam kopačke nasred terena i rekao: 'Nije ovo za mene'", prisjetio se Cikatić, koji se nakon neuspješne epizode u nogometu okrenuo borilačkim sportovima. I pogodio.

"Prvo sam išao na taekwondo, zatim judo pa boks. Stekao sam dobru tehniku dok sam boksao za Split u drugoj ligi, bio sam u Americi kod Angela Dundeeja, trenera Muhammada Alija i Sugar Raya Leonarda... Sa Splitom sam se borio za ulazak u prvu ligu i izgubio meč protiv Vojnovića, ali to je bilo namješteno. Nakon toga sam se prebacio na kickboks", govorio je Hrvatski Tigar.

Iako se čini da je lako odustajao kad nešto ne bi išlo prema planu, trebalo je i hrabrosti za nastaviti potragu za sportom u kojem će se potpuno pronaći. To je bio kickboks. Osvajao je naslove europskog i svjetskog prvaka, dominirao i u full contactu i u srodnom tajlandskom boksu. No za najveći profesionalni uspjeh, pobjedu na K-1 World Grand Prixu u Japanu 1993., ključan je bio odlazak u Nizozemsku.

"Išao sam kod Thoma Harincksa, jednog od najpoznatijih trenera borilačkih vještina. Za prvi meč skinuo sam previše kila i izgubio... I danas smo prijatelji, bio mi je kum na vjenčanju, dođe kod mene kad god može", prisjetio se tada Cikatić. Ali vrlo skoro postao je prvi Harincksov K-1 prvak.

"Dobio sam tri meča, sva tri nokautom, u finalu velikog Ernesta Hoosta, i osvojio K-1 Grand Prix. To je bio početak."

Japanci su ga obožavali, prigrlili su ga kao superzvijezdu. S takvom popularnošću nije se uvijek bilo lako nositi, ali donosila je i smiješne anegdote s uvijek pristojnim žiteljima Zemlje Izlazećeg Sunca.

"Bila je supruga sa mnom na ručku u restoranu u Nagoyi. Ljudi su me prepoznali, ali nisu htjeli smetati. Čekali su dva, tri sata da se fotografiraju sa mnom. Iskreno, nisam uživao u takvim stvarima, ali imao sam ugovor prema kojem je i to trebalo raditi."

Do danas je ostao najstariji prvak K-1, imao je 38 godina, što je značilo da tijelo neće još dugo moći pratiti sve te napore. U 90-ima je Hollywood od majstora borilačkih sportova pravio filmske zvijezde, poput Jean-Claudea van Dammea ili Stevena Seagala, još ranije Brucea Leeja i Chucka Norrisa. Tako se i Cikatić okušao u glumi, u ulozi ruskog kriminalca u filmu B-produkcije "Neboder", s prsatom Anne Nicole Smith u glavnoj ulozi. Bio je popularan među filmskim zvijezdama jer su ga mnoge došle gledati kako se bori u Las Vegasu, poput Seana Penna i supruge Robin Wright.

"Imao sam ugovor za tri filma, ali snimio sam samo taj jedan. Nije mi se svidio taj način života, svi stalno šmrču, svi su bože sačuvaj, nije takav život za sportaša", s gnušanjem se prisjetio Cikatić, no Anne Nicole Smith ostala mu je u lijepom sjećanju. 

Bivša Playboyeva zečica udala se za 89-godišnjeg bogataša J. Howarda Marshalla kako bi mu uljepšala posljednje godine života i to naplatila bogatim nasljedstvom.

"Bila je druželjubiva, ljubazna, simpatična, razgovarali smo o njenom životu, bilo joj je teško... Udala se za tog starca, očekivala novac, a na kraju ga nije dobila. Nažalost, umrla je od droge."

U Hollywood je Cikatić otišao prvenstveno jer je ponuda bila financijski vrlo dobra, a iz istog se razloga vratio borbama, prvo u K-1, a zatim i u novoosnovani Pride, u kojem se borio prema MMA pravilima. No to više nije bilo to, izgubio je sve tri borbe.

"Nisam bio baš oduševljen MMA-om, to nije čista i direktna borba, nisam previše ni uložio u to, a dobro su platili da na turniru sudjeluje i jedan K-1 borac."

Bio je to kraj njegove borilačke karijere, nakon koje se okrenuo svojoj zaštitarskoj tvrtki Tigar Cikatić i radu s mladim borcima poput Mirka Filipovića. Nije to bila dobra kombinacija, prvenstveno zato što se okružio pogrešnim ljudima. Jedan ga je zaposlenik njegove tvrtke optužio da je od njega naručio likvidaciju Cro Copa zbog tobožnje ljubomore na njegove borilačke uspjehe te premlaćivanje ondašnjeg ministra financija Slavka Linića. Zbog svega toga bio je više puta u pritvoru, pa čak i na psihijatrijskom vještačenju. Razumljivo, tog se dijela života Cikatić nije prisjećao s oduševljenjem. Iako su i on i Filipović naposljetku povukli međusobne optužbe za klevetu, nisu ostali u dobrim odnosima.

"Otvorio sam mu vrata svijeta K-1, učio sam ga i vodio sam ga u Japan, a to što je on meni vratio na drugi način, njegova je stvar. To njemu ide na dušu i ne želim u te diskusije", rezolutan je bio Cikatić na tu temu.

I zaštitarska tvrtka uskoro je propala, završila u stečaju, za što je okrivio vlastite loše procjene, kako u ulaganju, tako i u biranju suradnika, te - politiku.

"Napravio sam pogrešku, uložio novac na krivi način, suradnici su me opljačkali i potencirali sukob s Filipovićem. Imali smo promet od 25 milijuna kuna na godinu, a uništili su me po političkoj naredbi Zorana Milanovića jer sam ja uvijek bio za Tuđmana. Iako ne bih to htio svoditi na politički sukob."

Posljednjih se godina, prije nego što ga je bolest bacila u krevet, vratio onome što najviše voli i što je radio i kao aktivni borac - radu s mladim borcima. Tako je 2017. jednog od svojih učenika vodio u Japan na K-1 Grand Prix, a on ga je osvojio, baš kao i Cikatić 24 godine ranije.

"Moji učenici Vetma i Bajić osnovali su klub u koji dolazim na treninge, tamo sam vidio Antonija Plazibata i odlučio ga uzeti pod svoje jer je dobar dečko, pristojan i skroman, a borben. Japanci su me pitali da im nađem nekog da nastupi na K-1 Grand Prixu i ja sam im doveo njega."

Cikatić je bio angažiran i u tajlandskom boksu, koji je 2016. stavljen na popis potencijalnih olimpijskih sportova. On je radio na njegovoj popularizaciji i nadao se da će do Igara 2024. biti u programu.

"Volio bih na Olimpijske igre u Parizu, ako ne kao trener, onda barem kao gost", otkrio je tada.

Nažalost, svoj olimpijski san neće ostvariti. Bolest ga je zaustavila i prije ovogodišnjih Igara, ako ih uopće bude.

Ipak, i bez toga njegova je sportska karijera bila velika, a rekao je kako je posebno ponosan na to što je skoro sa svima ostao prijatelj, uključujući i Ernesta Hoosta, preko kojeg je stigao do najvećeg uspjeha u karijeri. Ružne dijelove života nastojao je ostaviti iza sebe, prebrodio ih je uz obitelj, zbog koje je smatrao da je sretan čovjek.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara