DRAGI CITY, kad sam došao u ovaj klub, bio sam mladi čovjek bez djece i s puno snova. Teško mi je to i dalje prihvatiti, ali nakon sedam godina odlazim kao otac koji je ostvario baš svaki san koji je ikad imao, piše Ilkay Gundogan u oproštajnom pismu od Manchester Cityja za The Players' Tribune.

Miješaju mi se osjećaji. Oproštaji nikad nisu lagani, a osobito ne s ovakvom momčadi. Preplavile su me emocije kad sam shvatio da dečkima u grupni chat moram napisati da odlazim. Svaki od njih, od prvog do zadnjeg, jako će mi nedostajati. Najiskrenije. No sretan sam što odlazim kao šampion. Osim toga, koliko igrača može reći "zbogom" kao kapetan momčadi koja je osvojila trostruku krunu?

Nevjerojatno je što smo napravili. Pet naslova prvaka u mojih sedam godina. Dva FA kupa. Liga prvaka. Trostruka kruna. No to su samo trofeji. Ono što ću najviše pamtiti je osjećaj biti dio te momčadi, osobito ove sezone. Nikad u nogometu nisam osjetio nešto slično.

Svi su se šalili na tuđi račun

Po prirodi sam dosta rezerviran i treba mi vremena da se otvorim. Najbolja stvar u ovoj momčadi bila je što su se svi zafrkavali i šalili na tuđi račun nevezano s time koliki je bio pritisak na nama.

Igrali bismo ševu pet na dva na treningu i najzabavnije mi je bilo zezati se s Rubenom Diasom. Valjda zato što sam ja dosta neatraktivan igrač i svima je bilo jako zabavno zvati me Zidane kad bih izveo neku foru. Kad god bih bio dobar u ševi, Ruben bi me zvao: "Ej, Zidane." Ja bih mu rekao: "Ne, ne. Danas sam bio Pirlo, sutra ću biti Zidane."

Svakog dana smo se smijali, a to je rijetkost u nogometu. Svaka čast svim našim djevojkama i suprugama jer su nas one dodatno zbližile ove sezone. One su se međusobno u svojoj grupi dogovarale za grupna druženja i roštiljanja i to je činilo golemu razliku. Ovo je bila najpovezanija momčad u kojoj sam ikad igrao i mislim da je to jedan od glavnih razloga što smo konačno osvojili Ligu prvaka.

Taj trofej bio mi je opsesija posljednjih deset godina. Velika opsesija. Bio sam slomljen kad sam s Dortmundom izgubio finale protiv Bayerna 2013. godine. Nema goreg osjećaja od poraza u finalu. To me proganjalo deset godina.

Svaka sljedeća odluka koju sam donio u karijeri bila je usmjerena prema osvajanju Lige prvaka i zato sam i došao u Manchester City. Kad smo izgubili finale od Chelseaja prije dvije godine, osjećao sam se užasno.

Ove sezone nešto je kliknulo. Znao sam da ćemo sve osvojiti

Sezonu kasnije ostao sam na klupi u polufinalu protiv Reala na Etihadu i to mi je možda čak i teže palo. Kad je Pep objavio sastav, otišao sam u svoju sobu i samo sam želio biti sam. Bio sam devastiran jer sam jako želio igrati tu utakmicu.

Ove posljednje sezone nešto je kliknulo i znao sam da ćemo uspjeti. I pod time ne mislim samo na Ligu prvaka nego i na prvenstvo i na FA kup. Iz tjedna u tjedan sve se poklapalo i kad smo bili deset bodova iza Arsenala, znao sam da ćemo biti prvaci.

Imali smo strašno jaku bazu u likovima kao što su Kevin, Kyle, John, Phil, Bernardo i Ederson. Kad takvoj skupini dodaš igrače poput Erlinga i Jacka, e, onda imaš ogromnu prednost pred svakim protivnikom.

Želim naglasiti koliko je Jack Grealish potpuno krivo shvaćen od strane medija. On je jedan od najugodnijih i najpristojnijih tipova koje sam upoznao u nogometu. Neopisivo je zabavan, a istovremeno jako ponizan i iskren. 

Strašno sam sretan zbog njega što je i on imao uspješnu sezonu jer znam koliko je teško doći u veliki klub za puno novaca i koliki to pritisak nosi. Strašno puno je radio ove sezone da bude na potrebnom nivou i to nam je puno pomoglo.

Onda imate Erlinga Haalanda. Iskreno, nisam znao što očekivati od njega kad je došao. Znao sam da zabija strašno puno golova i da je zvijezda u Dortmundu, ali sam se pitao hoće li se uspjeti uklopiti u grupu.

Kad sam ga upoznao, iznenadio sam se kako netko može biti istovremeno tako talentiran i imati takvu želju da svakog dana bude bolji nego jučer. On nikad nije zadovoljan. Imam osjećaj da on nema limita, a nivo koji može dostići može se usporediti samo s Messijem i Ronaldom.

Da nije bilo Stefana...

Još jedan čovjek koji je na osobnoj razini jako utjecao na moj život je naš drugi golman Stefan Ortega. Obojica smo Nijemci i imamo puno toga zajedničkog. Espresso s njim svakog jutra mi je strašno puno pomogao da se otvaram kao osoba.

Da nije bilo njega, nisam siguran da bih imao tako dobru sezonu. U nogometu je bitno da imaš neki oslonac u momčadi, a za mene je to bio Stefan. Jako sam se zbližio i s Kevinom De Bruyneom ove sezone. Imao sam osjećaj da s njim mogu o svemu razgovarati, a to je velika stvar jer shvatiš da ti netko nije samo kolega nego i prijatelj.

S takvim karakterima u svlačionici prije nego što smo izlazili iz tunela na teren bio sam uvjeren da ćemo dobiti svaku utakmicu. Kad iskreno vjeruješ svojim suigračima, igraš bez imalo straha i onda se magija događa sama od sebe.

Vjerojatno sam zato zabio toliko ključnih golova ove sezone. (Za one koji sumnjaju - da, stvarno sam htio zabiti onakav gol protiv Evertona. Ipak imam ja nešto tehnike. Uostalom, pitajte Rubena Diasa.)

Čitava sezona bila je kao film, ali nisam mogao ni sanjati bolji kraj od finala u Istanbulu. I za mene i moju obitelj to je bilo zatvaranje kruga. Dok se avion pripremao za slijetanje i nadlijetao Istanbul, shvatio sam da ću biti kapetan Cityja u finalu Lige prvaka u zemlji mojeg djeda.

Finale sam u glavi odigrao 500 puta

U busu prema hotelu sjedio sam kraj Scotta Carsona koji je bio dio Liverpoolove momčadi koja je nadoknadila onih 0:3 protiv Milana u finalu 2005. godine. Rekao je: "Dečki, ne brinite se. Svaki put kad dođem u Istanbul, vraćam se s trofejem Lige prvaka." Sa Scottom u momčadi valjda nismo mogli izgubiti.

Najveći problem bio mi je što je utakmica počinjala u 22 sata po lokalnom vremenu pa imaš cijeli dan da sjediš u hotelu i razmišljaš. Ugasio sam mobitel jer nisam želio čitati poruke. Od silne nervoze nisam mogao ni zadrijemati ni gledati televiziju. U toj sobi u hotelu u glavi sam utakmicu odigrao 500 puta. Strašno sam želio da pobijedimo. Iskreno, možda i previše.

Nikad neću zaboraviti scenu iz svlačionice nakon zagrijavanja. Pep me pozvao na stranu i rekao mi da ostavim malo vremena da Kyle Walker održi govor. To vam dovoljno govori o duhu u momčadi jer Kyle nije bio u početnom sastavu. Rekao je koliko nas voli i završio je s: "Ovo je uvijek bio moj san. Sad izađite na teren i ostvarite ga za mene."

Ne mogu vam puno reći o utakmici jer mi je i dalje u magli. Nismo igrali najbolje, moram to priznati. Bili smo nekako neodlučni, ali smo na kraju pronašli način kako da pobijedimo, a to je ono što krasi šampionske momčadi.

Najviše pamtim trenutak kad je sudac označio kraj. Samo sam se srušio kraj našega gola, bilo mi je jednostavno previše. Zabio sam glavu u travu. Pokušavao sam procesuirati što se dogodilo. Kad sam ustao, prvo što sam vidio bili su igrači Intera u suzama. Točno sam znao kako se osjećaju.

Otišao sam do njih i rekao im da trebaju biti ponosni na sjajnu sezonu i da se moraju nastaviti boriti. To mi je pomoglo da sagledam čitavu perspektivu jer su u finalima margine tako tanke. Utakmica je vrlo lako mogla otići na njihovu stranu. Kad patiš zbog nekog cilja, to ti se na kraju vrati. Svi ti porazi su i pobjedu učinili toliko slađom.

Osjećaj olakšanja bio je nevjerojatan

Krenuo sam prema svojim suigračima i Stefan je bio prvi kojeg sam vidio. Stajali smo dugo zagrljeni i onda me lupio trenutak realnosti. Počeo sam plakati. On je počeo plakati. Bio je to neopisivo snažan osjećaj sreće i, što je najvažnije, olakšanja. Pep je samo ponavljao: "Uspjeli smo! Uspjeli smo!" Otrčao sam do svoje obitelji i oni su mi rekli: "Uspio si! Uspio si!"

Ne. Bilo je točno onako kako je Pep rekao. Mi smo uspjeli. Iza svakog sna stoji obitelj koja je važna isto kao onaj koji sanja. Moji roditelji su strašno puno radili da bi nam omogućili dobar život. Otac je bio vozač kamiona u pivovari, a mama je bila kuharica na bazenu. Djed je u Njemačku došao kao rudar. Proživljavao sam intenzivne emocije jer sam ispred čitavog svijeta bio prvak kao Gundogan.

Ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez Pepa. Nekad od nas ima takve zahtjeve u igri da je to mentalno užasno teško i naporno. No kad svatko konačno shvati svoju ulogu i svi razmišljamo na isti način, njegov sistem je toliko efikasan da izgleda užasno lagano.

Uvijek sam bio jako povezan s Pepom. Jednom mi je rekao: "Volio bih igrati s 11 veznih igrača. Vi sve vidite pet koraka unaprijed." Jedan od najtežih telefonskih razgovora koje sam obavio u životu bio je onaj kad sam njega nazvao da mu kažem da odlazim.

Pep, hvala ti

Samo sam mu mogao reći - hvala. Ne samo za ovu sezonu i sve trofeje nego na tome što me uopće doveo u City. Nikad neću zaboraviti kad sam na kraju sezone u Dortmundu ozlijedio koljeno i morao na operaciju. Jako sam se bojao da će City odustati od transfera, ali me nazvao osobno Pep i rekao mi da ništa ne brinem. "Ja te želim ovdje i čekat ću koliko god treba."

Mogu samo misliti što su navijači mislili kad su vidjeli tihog dečka s nekim čudnim prezimenom koji je došao za puno novca kako hoda uokolo na štakama. E, pa mogu reći samo jednu stvar. Došao sam šepajući na jednoj nozi, a odlazim s osjećajem kao da letim u oblacima.

Nakon trostruke krune i spektakularne parade po kiši u Manchesteru, pomislio sam: Kako je uopće moglo bolje završiti? Što sam više mogao ostvariti? Je li moguće napisati bolji scenarij od ovoga? Odgovor je - nije.

Mislim da je Pep mislio da ćemo zajedno doći u City i zajedno otići, ali znam da razumije moju odluku. Siguran sam mu je barem malo lakše jer odlazim u njegov klub. Nadam se da ćemo se ponovno sresti u finalu Lige prvaka.

Barcelona je bila jedini klub u koji sam mogao otići

Ako sam već želio otići, onda je postojao samo jedan klub. Barcelona ili ništa. Kao klinac sam sanjao da nosim taj dres. Siguran sam da u nogama imam još par godina na najvišem nivou i samo želim pomoći Barceloni da se vrati tamo gdje joj je mjesto.

Bit će to novi sastanak s mojim prijateljem Lewandowskim i sretan sam što ću raditi s trenerom kojemu se dugo divim. Pričao sam sa Xavijem o njegovom projektu u Barceloni i sve je išlo nekako prirodno. Vidio sam da isto razmišljamo o nogometu i da smo slični karakterno.

Znam da me u Barceloni čeka ogroman pritisak, ali ja volim pritisak. Volim kad moram izaći iz svoje zone komfora i nisam tražio neki klub u kojem će mi biti lako. Tražio sam novi izazov i dobio sam ga. Jedva čekam zaigrati za Barcelonu, ali prije toga moram još nešto za kraj reći o Manchester Cityju.

Sad se obraćam direktno svojim igračima, osoblju u klubu, a osobito navijačima. Želim da znate da ću ja uvijek biti navijač Cityja. Ništa ne može raskinuti tu vezu jer je to ljubav na najvećem mogućem nivou.

Nogomet je bio predivan, ali ljudi su bili još divniji

Mogu vam samo reći - hvala. Ja živim svoj san zbog trenera koji su me tjerali (nekad izrazito teško) da budem bolji, zbog suigrača koji su žrtvovali sve da igramo tako lijep nogomet, zbog navijača koji su putovali tisuće kilometara da nas podrže, zbog kluba koji mi je omogućio da budem dio tog projekta i zbog doktora koji su radili nevjerojatan posao da nas održe zdravima.

Siguran sam da će ljudi najviše pamtiti golove, asistencije i finala iz ovog nevjerojatnog razdoblja. Ali ja ću pamtiti nešto drugo. Da, nogomet je bio senzacionalan na trenutke. Ali ljudi su bili još divniji. Pamtit ću vas dok sam živ. Najiskrenije vam hvala za sve.

Vaš Ilkay.