Čovjek koji je zaustavljao ratove

Čovjek koji je zaustavljao ratove
Foto: Getty Images/Guliver Image

BIO je 8. listopada 2005. godine kad je Obala Bjelokosti pobjedom 3:1 u Sudanu osigurala prvi nastup na Svjetskom prvenstvu u povijesti.

Obalom Bjelokosti tih je dana bjesnio građanski rat koji je odnio tisuće žrtava, a nogomet je njezinim stanovnicima bio jedina sreća. Usred velikog slavlja u svlačionicu Slonova upale su televizijske ekipe. Jedan čovjek je stao, uzeo mikrofon i rekao:

"Ljudi iz Obale Bjelokosti, sa sjevera, juga, istoka i zapada, mi smo vam danas pokazali da svi građani naše zemlje mogu zajedno ostvariti zajednički cilj, a to je plasman na Svjetsko prvenstvo. Obećali smo vam da će slavlje ujediniti naš narod. Molimo vas na koljenima", rekao je.

Onda je kleknuo, a za njim su to učinili i svi ostali igrači.

"Oprostite. Oprostite. Oprostite. Zemlja poput naše, s toliko bogatstava, ne smije upasti u opći rat. Molim vas, položite oružje i održite izbore. Sve će biti bolje. Mi se samo želimo zabavljati, prestanite pucati", dodao je, a licem mu se razvukao onaj poznati osmijeh.

Mnogi nogometaši osvajali su svjetska i europska prvenstva, Lige prvaka, kupove, brojne titule. No samo je Didier Drogba uspio zaustaviti rat. U roku od tjedan dana nakon njegovog govora, dogovoreno je primirje koje je s manjim prekidima trajalo do Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 2006. godine. Iako se rat, nažalost, kasnije nastavio, a izbori bili odgođeni šest puta, Drogba je svojom izjavom spasio stotine, možda čak i tisuće života.

I nije to učinio prvi put. Na isti je način reagirao 2002. godine kad je bio tek 24-godišnjak, a 2010. je uz pomoć UN-a pokušao i na trenutke uspio urazumjeti vođe Obale Bjelokosti. Već tada je bilo jasno da nije riječ o običnom nogometašu. Drogba je bio i ostao vođa, ikona i legenda.

Želio je zbližiti svoju zemlju

"Od svih trofeja koje sam osvojio u karijeri, taj mir u mojoj zemlji bio mi je najdraži", rekao je Drogba mnogo godina kasnije.

Godinu dana nakon Svjetskog prvenstva na kojem je njegova Obala Bjelokosti ispala iz teške skupine s Argentinom, Nizozemskom te Srbijom i Crnom Gorom, igrala se utakmica kvalifikacija za afrički Kup nacija. Obala Bjelokosti bila je domaćin Madagaskaru, a Drogba je inzistirao da se utakmica igra u Bouakeu koji je bio sjedište pobunjenika.

"To je prilika da se svi konačno zbližimo", rekao je Drogba.

A kad Drogba nešto kaže u Obali Bjelokosti, onda se to obično i ostvari. Zaista, utakmica je bila organizirana u Bouakeu i Slonovi su uz veliku podršku s tribina slavili 5:0. Slike vojnika i pobunjenika kako jedni uz druge gledaju utakmicu i slave obišle su svijet.

"Ta utakmica bila je znak da možemo zajedno živjeti. Vidio sam te vojnike kako se druže, a ljudi su govorili da je Bouake siguran ako je Drogba tamo. Tada sam shvatio koliko nogometaši mogu imati utjecaja ako ga usmjere na pravo mjesto", prisjetio se Didier.

Sve ostalo što je u karijeri napravio prije i poslije toga bilo je manje važno, iako će ga navijači Chelseaja pamtiti kao čovjeka koji je na Stamford Bridge donio toliko željenu titulu prvaka Europe. Pamtit će ga u Marseilleu, gdje je bio jedan od rijetkih igrača čije ime je tradicionalno kritični Velodrome skandirao prije, za vrijeme i poslije utakmica. Pamtit će ga, naposljetku, i u Phoenix Risingu, klubu iz USL-a (drugi rang natjecanja u SAD-u) u kojem je sinoć u 41. godini objavio završetak karijere. I tamo je ispisao povijest jer je postao prvi igrač-vlasnik kluba u kojem će sad raditi na ulasku u MLS.

Rođen u Abidjanu u ožujku 1978., Drogba nije bio talent za kojeg se od malih nogu znalo da će biti zvijezda. Tito, kako ga je mama zvala, se u djetinjstvu više borio s glađu nego s loptom jer je njegova zemlja u to vrijeme tonula u golemu financijsku krizu, a njegovi roditelji radili su kao bankari pa nisu uspijevali prehraniti njega i još petero braće i sestara.

S pet godina sam išao na avion za Francusku

Didiera su poslali u Francusku kod ujaka Michela Gobea koji je također igrao nogomet. Nisu imali novca da s njim putuju pa je Drogba s pet godina sam sjeo u avion za Pariz noseći oko vrata veliki natpis "Ja sam Didier Drogba i u Parizu se moram naći s Michelom Gobom".

"Plakao sam svaki dan. Ne zato što sam bio u Francuskoj, mogao sam biti bilo gdje na svijetu, nego zato što su mi užasno nedostajali roditelji", prisjetio se Drogba dječačkih dana u jednom intervjuu.

U Francuskoj je bio tri godine, ali nije išlo. Drogba je stalno molio ujaka da ga pošalje kući i on nakon tri godine više nije imao izbora pa je Didiera 1986. vratio u Abidjan. To se pokazalo kao jako loše rješenje jer je Obala Bjelokosti bila u još većoj krizi. Njegovi roditelji uskoro su ostali bez posla i nisu mogli plaćati Didierovu školu pa je mali počeo igrati nogomet na ulici. Situacija je tijekom sljedeće tri godine postala neizdrživa i roditelji su ga odlučili poslati natrag u Francusku.

Tko zna gdje bi danas bio Didier Drogba da ujak Michel nije uspio skupiti novac za još jednu zrakoplovnu kartu i vratiti nećaka u Francusku. Mama je inzistirala na obrazovanju pa ga je Michel upisao u školu i u nogometnu školu lokalnog kluba Abbeville.

Drogba nije ni razmišljao o profesionalnom nogometu dok ne završi školu i ne dobije neko zvanje s kojim će moći zarađivati za život. Prvi profesionalni ugovor potpisao je tek s 21 godinom nakon što je završio računovodstvo, no njegove prve sezone u Le Mansu nisu bile pretjerano uspješne. Zabio je tek 12 golova u drugoj ligi, ali nešto je u mladom Afrikancu vidio prvoligaš Guingamp, koji ga je u zimu 2002. godine kupio za samo 100.000 eura.

Čudili se što ga je netko uopće kupio

Ni tamo mu nije najbolje krenulo. Do kraja sezone zabio je tri gola, a početkom sljedeće mučio se s ozljedom stopala. No u polusezoni se oporavio i potom - eksplodirao. Zabio je ukupno 17 golova i bio treći strijelac lige nakon čega ga je kupio Marseille. Dalje znate.

Marseille ga je platio šest milijuna eura i u jedinoj sezoni (2003./2004.) na jugu Francuske zabio je 32 gola u 55 utakmica. Veza koju je ostvario s Marseilleovim navijačima bila je toliko jaka da su 2008. godine, kad se pričalo o njegovu odlasku iz Chelseaja u koji je došao 2004. za 40 milijuna eura, pokrenuli akciju prikupljanja novca za otkup njegova ugovora.

No Chelsea je bio njegova sudbina jer je s njim Drogba osvojio prvi seniorski trofej u karijeri, i to tek s 26 godina. Taj naslov prvaka s Chelseajem 2005., prvi za klub od 1955. godine, bio je prva od devet titula koliko će ih Drogba osvojiti s tim engleskim klubom. U 381 nastupu za klub sa Stamford Bridgea, zabio je 164 te namjestio 86 golova.

Najvažniji od svih u karijeri vjerojatno mu je bio pogodak u finalu Lige prvaka 2012. u Münchenu. Chelseaja praktički nije bilo do te 88. minute kad je Drogba nakon kornera glavom zabio za produžetak, a potom pogodio i odlučujući penal za naslov europskog prvaka. Tako se iskupio za crveni karton u finalu 2008., a vratilo mu se za onu krađu Toma Henninga Ovreboa u polufinalu godinu kasnije.

Utakmica u Münchenu bit će mu zadnja za Chelsea u koji će se vratiti 2014. nakon kratkih epizoda u Kini i Galatasarayu. Nije to više bila ni sjena starog Drogbe, ali njegov duh nikad nije otišao sa Stamford Bridgea. Uostalom, i danas na tribinama iza gola stoji velik transparent "Drogba legend".

I to je najbolji opis velikog čovjeka iz Obale Bjelokosti.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara