IGRALA se 57. minuta na modernoj i ispunjenoj Borisov Areni. Na semaforu nestvaran rezultat: BATE - ARSENAL 1:0, a legendarni Aleksandr Hleb, jedan od igrača u žutim dresovima, teško je disao.

Nije mogao više, morao je izaći nakon sat vremena dobrog nogometa protiv kluba koji je za njega - više od kluba.

BATE - ARSENAL 1:0 Senzacionalni Bjelorusi šokirali 60 puta skuplje Engleze

Dotad je 37-godišnji ofenzivac igrao rutinski kao na običnom terminu u dvorani jer je bio jedini igrač BATE Borisova koji nije bio impresioniran veličinom protivnika.

Svojedobno je kao igrač Stuttgarta, a posebno Arsenala i Barcelone, bio veći i kvalitetniji igrač od većine današnjih Arsenalovih nogometaša.

Nakon povijesne pobjede, odveo je suigrače u fast food. Onako, na svoju ruku, kako je to i činio cijelu karijeru.

Neke njegove odluke i njemu su danas neshvatljive, ali koliko god je zakomplicirao svoj put, ostaje činjenica da je riječ o velikom nogometnom majstoru.

Loptu je najbolje upoznao, kako kaže, na betonskim terenima škole Dinamo Minska. Kao dijete prolazio je brojne traume zbog očeva zdravlja.

Otac kao istinski heroj

Otac Pavel dobrovoljno se javio 1986. kako bi pomogao srušiti nenastanjene i napuštene kuće u černobilskom području, koje je bilo izloženo snažnoj radijaciji poslije nuklearne katastrofe.

Nakon toga počele su i njegove zdravstvene poteškoće i uz te je bolne slike mali Alex morao odrastati s bratom Vjačeslavom koji je također postao profesionalni nogometaš.

Alex je kao 19-godišnjak otišao u BATE, odakle je prešao u njemački Stuttgart s dvije godine mlađim bratom.

Nijemci su ih platili ukupno 150 tisuća eura nadajući se da će barem jedan od njih postati igrač za prvu momčad. Vjačeslav nije, ali Alex jest - Stuttgart ga je za 15 milijuna eura prodao Arsenalu pet godina kasnije.

Zlatno doba bjeloruskog nogometnog princa u Arsenalu

Arsenalove pristalice i dalje pamte njegove prodore po desnoj strani, dribling, spretnost i brzinu koju je pokazivao igrajući za njihov klub od 2005. do 2008. 

Vrhunac je dosegnuo 2006., kad je Wengerova družina stigla do finala Lige prvaka u kojem je bolja bila Barcelona. 

"Kad sam stigao u London, ni s kim nisam pričao jer nisam znao engleski. Svi pomalo pričaju francuski uz engleski, a jedina dva igrača s kojima sam mogao razgovarati bili su Jens Lehmann i Phillipe Senderos, koji govori šest jezika. Klub mi je našao učitelja engleskog jezika i to je krenulo sjajno, ali uz to sam morao naporno trenirati da se prilagodim Premiershipu koji je puno intenzivniji od Bundeslige", rekao je o svojim prvim sjećanjima na doba u Arsenalu.

Znao je da odmah morao zasukati rukave i poraditi na sebi.

"Igrali smo na treninzima na jedan dodir s loptom i tada moraš donijeti odluku što ćeš učiniti prije nego što ti lopta dođe. Trebalo se prilagoditi na to. Srećom, Arsene je jako vjerovao u mene i vrlo brzo, za šest mjeseci, uspio sam potpuno prilagoditi."

Upravo je munjeviti Bjelorus bio jedan od najboljih igrača uz genijalnog Thierryja Henryja. Uživao je povjerenje Arsenea Wengera i blistao na terenu. 

"Plakao sam zbog transfera u Barcelonu. Od tuge"

Onda se pojavio Pep Guardiola koji je upravo bio preuzeo Barcelonu i zacrtao si da će ga dovesti. Alexu se nije išlo iz Londona, a Pep je žudio za tim da mu baš Hleb postane prvi veliki transfer na klupi katalonskog diva.

"I dalje ne znam objasniti zašto sam napustio Arsenal. Bio sam apsolutno sretan tamo. Arsene mi je posve vjerovao, bilo je idilično, a ja sam odlučio otići", ispričao je.

Topnike je napustio u suzama.

"Kad mi je Wenger rekao da je pitanje sata kada ću biti prodan, osjećao sam se uništeno. Bilo mi je teško prihvatiti da idem u Barcelonu. Wenger je učinio sve da ostanem u Arsenalu. Čak mi je i slao poruke kad sam bio na pecanju: 'Alex, ne želimo da odeš, trebamo te ovdje.' Plakao sam dok sam to čitao.

Bio sam na odmoru i menadžeri su me uvjerili da trebam otići u Barcelonu. Da budem iskren, nisam baš ni sam razumio što radim. Nakon nekog vremena sam shvatio da uistinu napuštam Arsenal."

U Španjolskoj ga je dočekao bivši suigrač Thierry Henry.

"On je nevjerojatna osoba. Kad se priča o nogometu, skroz se uozbilji, a ovako izvan toga je vrlo zabavan. Kad sam bio u Londonu, najviše sam se družio s mlađim igračima poput Fabregasa, Flaminija i Rosickog. Henry je bio u drugoj skupini s Bergkampom i Piresom. No kad sam došao u Barcelonu, Thierry i ja smo postali prijatelji. Čak sam i živio u njegovoj kući nekoliko mjeseci."

Za neuspjeh u Barceloni krivi samo sebe

Hleb za neuspjeh u Barceloni krivi isključivo sebe. Za razliku od Henryja, nije se potrudio naučiti španjolski jezik i uskoro se počeo osjećati odbačeno. 

Nije se mogao uklopiti u vezni red u kojem su briljirali Xavi, Iniesta i Busquets, a prema naprijed je bilo nemoguće išta napraviti pored Messija i Henryja.

"Sve je moja greška. Bio sam nervozan, nisam nikoga slušao. Guardiola je bio mladi trener bez iskustva vođenja velikih momčadi i vjerojatno mi nije mogao dati pravi savjet, kao što bi Wenger mogao."

Karijera kao da mu je nakon ovog događaja krenula nizbrdo.

"U svibnju kad smo igrali finale Lige prvaka protiv Manchester Uniteda, Guardiola me izostavio iz sastava. Nisam bio ni na klupi. To me uništilo. Henry me tješio i govorio da od toga trebam ojačati, ali ja sam se osjećao kao da mi je netko zabio nož u leđa. Mogao sam razumjeti odluku, jer nisam bio dovoljno dobar, ali bilo je to vrlo bolno."

Nogomet sada igra za gušt i može prirediti pravo malo čudo u Londonu

U karijeri je prošao deset klubova, a ovo mu je peta gaža u klubu u kojem se profesionalno ostvario početkom tisućljeća.

"Nije sve u novcu, stvarno. Samo želim igrati u zanimljivoj ligi. Nikamo ne idem bez svoje obitelji."

U četvrtom desetljeću života Alex se vraća u London, barem na jedan dan. Na stadion kluba na kojem je igrao najbolji nogomet, u dresu kluba koji je s njim bio na startu i u smiraj karijere. 

I ima priliku napraviti pravo malo nogometno čudo sljedećeg četvrtka - izbaciti Arsenal kao igrač BATE Borisova.