U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Alexi Lalas nije bio svjetska klasa, ali zbog osebujna izgleda i agresivnog stila igre bio je jedna od najvećih zvijezda Svjetskog prvenstva u njegovom SAD-u, a od ostalih ga izdvaja to što je volio gitaru jednako kao loptu te zahvaljujući njoj išao na turneju s jednim od najvećih bendova tog vremena.

KAD SE bivši hrvatski reprezentativac i izbornik Slaven Bilić upoznao s članovima legendarne metal grupe Iron Maiden, teško je bilo reći tko je više uzbuđen - nogometaš kojem su Maideni jedan od omiljenih bendova ili metalci koji navijaju za West Ham, za koji je hrvatski stoper igrao.

Amerikanci kažu da svaki reper želi igrati u NBA ligi, a svaki košarkaš snimati hip-hop albume. Sportaši i glazbenici uvijek su imali neku čudnu povezanost, isprepletenost, često su jedni drugima bili idoli i povremeno si dopuštali izlete u onaj drugi svijet, pa je Igor Štimac zapjevao o Mari i Kati, a Robbie Williams zabijao golove na raznim humanitarnim utakmicama.

No, svi su oni pripadali svom svijetu, a rijetki su uspijevali istovremeno živjeti u oba, kao što je činio Alexi Lalas, koji je s jednakim žarom pristupao nogometnoj lopti i gitari, koji je sakupio gotovo 100 nastupa za nacionalnu vrstu i snimio desetak albuma, koji je iste godine bio na Svjetskom prvenstvu s reprezentacijom i na europskoj turneji s bendom.

Može se reći da je Lalas bio najveća nogometna zvijezda u SAD-u devedesetih godina prošlog stoljeća, njihov najprepoznatljiviji igrač u svijetu, ako ne toliko zbog nogometnih kvaliteta, onda zbog dugačke narančaste kose i kozje brade, osebujnog izgleda zbog kojeg su njegove sličice u Paninijevim albumima vrijedile u razmjenama kao Romario ili Roberto Baggio.

Alexi Lalas bio je više pojava nego vrhunski nogometaš, iako je imao svoju vrijednost kao 191 cm visoki, snažni defenzivac čija je fizikalna igra bila temelj mnogih uspjeha - kakvi god oni bili - američke reprezentacije u eri dok SAD nije imao ni profesionalnu ligu. 

Tako je postao i prvi Amerikanac u povijesti Serie A, u kojoj je tada igrala sama elita svjetskog nogometa, a zatim i jedan od najvažnijih ljudi u razvoju novopokrenutog MLS-a u natjecanje u kojem danas igra Lionel Messi.

Bio je na dva Svjetska prvenstva i na dvjema Olimpijskim igrama i uvijek je sa sobom nosio gitaru, bilo za zabavljanje suigrača u svlačionici i autobusu, bilo za stvaranje vlastite glazbe, koja mu je uvijek bila podjednaka, ako ne i veća strast od samog nogometa.

"To nije hobi, nije nešto što radim sa strane. To je dio onog što ja jesam", rekao je svojedobno Lalas. S obzirom na to da je ovaj tekst u sportskoj rubrici i da vrlo vjerojatno nikad niste čuli neku njegovu pjesmu, jasno je da je ostao poznatiji kao nogometaš, po čemu je uostalom i postao poznat.

Nogometaš i hokejaš, gitarist i pijanist

Sklonost umjetnosti naslijedio je od majke Anne Harding Woodwarth, ugledne američke pjesnikinje, a nogometu od oca. Demetrios Lalas nije bio nogometaš, nego sveučilišni profesor, ali i Grk, što ne objašnjava samo puno Alexijevo ime - Panayotis Alexander Lalas, nego i činjenicu da nije završio u footballu ili košarci, nego u sportu koji se u to vrijeme u Americi uglavnom smatrao rekreacijom za curice.

Nogometom se Lalas počeo baviti 1981., s 11 godina, ali nije bio loš ni u hokeju, pa je u srednjoj školi uspješno igrao oboje. Hokejašku je momčad privatne škole Cranbrook Kingswood kao kapetan jedne godine vodio do naslova prvaka države, a kao nogometaš 1987. je proglašen najboljim srednjoškolskim igračem Michigana. Kako u SAD-u nije bilo nogometnih klubova za koje može navijati, omiljena momčad bili su mu Detroit Red Wingsi iz NHL-a.

Nakon što se prijavio na draft omladinske hokejaške lige Ontarija, na kojem nije izabran, postalo mu je jasno da mu sportska budućnost leži u nogometu. A Rutgers je bilo jedino sveučilište koje mu je dalo priliku da igra za njihovu momčad. Išao je na probe, igrao proljetnu ligu i neke dvoranske utakmice, iskazao se i dobio mjesto u momčadi.

Ruksak i gitara

Na Rutgers je došao s ruksakom i gitarom, a to mu je bila otprilike i čitava prtljaga na svim putovanjima kroz život i karijeru. Osnovama sviranja gitare naučila ga je majka Anne kad je imao 13 godina. Slala ga je i na satove klavira, koji mu se nisu sviđali, ali na njima je shvatio strukturu i aritmetiku glazbe. 

Slušao je Led Zeppelin, Beatlese, Van Halen, kasnije Def Leppard, U2, Bon Jovija, Toma Pettyja, AC/DC, Duran Duran... Imao je široku paletu utjecaja iz svijeta rocka, a on i prijatelji u srednjoj školi svirali su po garažama.

Gitara mu je bila sredstvo kreativnog izražavanja, pomagala mu u tranzicijskim razdobljima, poput odlaska na koledž, ali i služila za probijanje leda u novim društvima. Na Rutgersu je okupio bend The Gypsies, koji je prvo svirao u sveučilišnim bratstvima, a s vremenom počeo puniti manje klubove i pubove po cijelom New Jerseyu.

"Nismo samo svirali, napravili bismo pravu predstavu. Imali smo svoj light-show, stroj za dim, sve", hvalio se Lalas.

Gitara je s njim uvijek bila i u svlačionici i u momčadskom autobusu, gdje bi ispunjavao glazbene želje suigračima i zajedničkom pjesmom držao atmosferu i momčadski duh uvijek na visokoj razini. To se preslikavalo i na teren jer je Rutgers u Lalasove četiri godine ostvario neke od svojih najvećih uspjeha u povijesti, s dugokosim, bradatim rokerom u glavnoj ulozi.

Izbjegao smrt i odveo momčad do finala

U te četiri godine Rutgers je triput nastupio na NCAA turniru, a dvaput izborio Final Four, izgubivši 1989. u polufinalu od Virginije 3:0, a 1990. u finalu od UCLA-a na penale nakon 0:0. Bila je to prva godina da je američko sveučilišno finale odlučeno kaznenim udarcima, nakon što su godinu ranije Virginia i Santa Clara igrali dvostruke produžetke, ukupno 150 minuta, da bi naposljetku obje momčadi bile proglašene prvakom.

Lalas je pogodio gredu u zadnjoj minuti prvog produžetka, ali nakon 120 minuta bilo je 0:0. Svi igrači UCLA-a bili su sigurni iz penala, a Brad Friedel, kasnije zvijezda Premier lige, obranio je dva udarca i donio naslov koledžu iz Kalifornije.

No, propuštenu titulu Lalasu nije bilo teško preboljeti, imajući u vidu širu sliku. Početkom te sezone se razbolio, a kad je konačno otišao doktoru, ustanovili su mu tešku upalu slijepog crijeva, koja je mogla biti smrtonosna da je otkrivena kasnije. Lalas ne samo da je izbjegao najgore već se senzacionalno vratio na teren samo mjesec dana kasnije. Bio je sretan što je uopće živ i može i dalje raditi ono što voli.

U te dvije godine Lalas je uvršten u treću najbolju NCAA postavu na kraju sezone, a 1991. je izabran u prvu i dobio trofej Hermann za najboljeg sveučilišnog igrača SAD-a. Igrao je Lalas i dalje i hokej te je 1989. bio najbolji strijelac Rutgersa, ali sad je već bilo jasno da ima budućnost u igri koja je najpopularnija na svijetu, ako već ne u njegovoj zemlji.

"On je najdominantniji igrač kojeg smo ikad imali na Rutgersu, na terenu i izvan njega. Nikad nisam vidio takav intenzitet, žar i strast za igrom", rekao je trener Bob Reasso.

Novac od reprezentacije uložio u album

U Americi tada nije bilo profesionalne lige otkako je 1984. ugašen NASL, u kojem su svojedobno igrali Pele, Cruyff, Beckenbauer i Slaviša Žungul, pa se nogomet igrao najviše na sveučilištima, koja su bila rijetki izvor igrača za reprezentaciju, uz futsalske lige iz kojih su američki izbornici izvlačili veterane dovoljno fizički spremne za napore "pravog" nogometa.

Ali na Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni nogometni je turnir pretvoren u natjecanje U-23 reprezentacija, a SAD je godinu dana ranije okupio najbolje sveučilištarce koji su zajedno trenirali, pripremali se i izmjenjivali u postavama na revijalnim utakmicama. Lalas je zbog toga napustio Rutgers kako bi se potpuno posvetio reprezentaciji.

Amerikanci su iznenađujuće uvjerljivo osvojili kvalifikacijsku skupinu s Meksikom, Kanadom i Hondurasom te se plasirali na Igre, na kojima su završili treći u skupini, ali Lalas je tjedan dana prije turnira slomio stopalo, pa je, iako se čudesno brzo oporavio, stigao zaigrati tek u remiju s Poljskom 2:2 u zadnjem kolu.

Kao reprezentativac nešto je i zaradio, a novac je ulagao u svoju glazbu i financirao album Woodland, CD s 12 pjesama, od kojih je pola snimio s Gypsiesima, a pola sam sa svojom gitarom.

"A na što drugo da trošim? Potrošio sam novac na instrumente, sokove i prehranu. Nemam puno ekstravagantnih potreba", objasnio je u starom intervjuu za LA Times nogometaš koji je, po vlastitom priznanju, bio "ovisan o Slurpeejima od višnje" i govorio kako bi "mogao umrijeti sretan kad bi ga sponzorirali."

A mogao se posvetiti glazbi jer mu je nogometna karijera nakon Olimpijskih igara potpuno zamrla. Nije više mogao igrati za Rutgers, nije imao profesionalni klub za koji bi igrao u Americi, a izvan nje i dalje nitko nije baš znao za njega. 

Proba u Arsenalu

Otišao je u Kaliforniju u kamp Boba McNaba, bivšeg engleskog reprezentativca koji je 1960-ih i 70-ih devet godina igrao za Arsenal. Ostavio je dovoljno dobar dojam da mu McNab sredi probu u svom bivšem klubu.

"Otišao sam tamo trenirati s njim da vidim o čemu se radi. Pretpostavljam da sam prošao početni test i uspio mi je dogovoriti probu na zimu 1992.", prisjetio se Lalas.

Mogla je to biti bajka, ali realno, nije bilo za očekivati da jedan od najvećih svjetskih klubova uzme 22-godišnjeg Amerikanca bez ikakvog klupskog iskustva, koji nije bio standardan ni u olimpijskoj reprezentaciji.

"Trenirao sam s rezervama, ali sve u svemu bilo je to iskustvo koje mi je otvorilo oči, samo biti tamo, koračati Highburyjem s Tonyjem Adamsom i Paulom Mersonom. Ian Wright odveo me na doručak i na večeru. Bilo je to zanimljivo iskustvo.

Otišao sam tamo bez ikakvih garancija, proveo sam tamo cijeli prosinac, ali nisu me željeli zadržati i to je bilo to. U Engleskoj je konkurencija među braničima strašna. I to je OK, ali proveo sam tamo cijeli mjesec sam u hotelu misleći kako mi je život gotov, kako ne znam što će se dalje dogoditi, nemam posao i nitko me neće."

Mjesec dana nakon povratka kući dobio je spasonosni poziv. 

Izbornik Bora ga je volio. Nikom nije bilo jasno zašto

SAD je, na užas ostatka svijeta, 1988. dobio domaćinstvo Svjetskog prvenstva 1994. Izazovan zadatak da od svega što SAD ima na raspolaganju složi momčad koja se neće osramotiti dobio je Bora Milutinović, legendarni srpski trener koji je na SP-u 1986. vodio reprezentaciju domaćina Meksika do četvrtfinala, a 1990. u Italiji uveo Kostariku u drugi krug.

Kako SAD još nije imao ligu, a profesionalci u drugim zemljama bili su rijetkost, Milutinović je pozvao svakog od koga bi mogao imati koristi, gomilu sveučilištaraca, pa i igrača bez kluba. Poput Lalasa. Na proljeće 1993. u Mission Viejo na prvu audiciju kod Milutinovića stiglo je više od 60 aspiranata na mjesto u reprezentaciji za povijesno Svjetsko prvenstvo u njihovoj zemlji.

"Cijelo vrijeme bili smo u kampu i to je bilo ključno za naš razvoj. Kad sam zakoračio na travnjak na Svjetskom prvenstvu, nitko od nas nikad nije bio član nijednoga kluba. Obično potpišeš za klub, igraš dobro i onda te reprezentacija pozove. Kod nas je bilo obratno", prisjetio se Lalas u razgovoru za The Athletic.

Tijekom sljedećih 16 mjeseci Bora je otpisivao igrače, pronalazio druge, pa opet kratio popis. "Bilo je to kao nogometna verzija Survivora", rekao je Lalas.

"Bilo je teških trenutaka", dodao je golman Friedel. "Treneri su imali težak zadatak kad je trebalo raditi rezove jer bilo je među otpisanim igračima nekoliko vrlo popularnih tipova u svlačionici, a mnogi su se odrekli prilike da igraju u inozemstvu kako bi se pokušali izboriti za reprezentaciju."

Svaki put kad je Milutinović radio rez, stoper dugačke crvene kose i kozje brade ostajao je na popisu, stvarajući upitnike nad glavama medija i kvazistručnjaka koji su pratili proces selekcije. Netko je upitao Milutinovića što mu se sviđa kod Lalasa.

"Ništa", odgovorio je izbornik uz osmijeh. "Ima personality. On je mladić pun života. Voli glazbu, voli nogomet, vrlo je inteligentan i brzo uči. Ako voliš ono što radiš u životu, ako se ničeg ne bojiš, to je dobar personality, a Alexi to ima."

Milutinović se posla u Americi primio 1991., a u tri godine do Svjetskog prvenstva odigrao je čak 73 utakmice. Ne samo da je tako mogao isprobati sve što mu je palo na pamet, nego su igrači koji su se profilirali i ostajali dugo na okupu stvarali pravu obiteljsku atmosferu, kojoj su počeli doprinositi i Lalas i njegova neizbježna gitara.

"Lijepo je. Mladenački, drukčije. Cijenim njegov talent. Ali ja osobno više volim Franka Sinatru", prokomentirao je Lalasov album klasičnog rocka Bora, koji je ipak odrastao na balkanskoj narodnoj muzici, a tijekom prethodnih reprezentativnih angažmana bliski su mu postali i latino ritmovi.

Mediji su ga kritizirali, a fanovi obožavali

Taj kohezivni faktor koji je Alexi imao nije bio jasno vidljiv promatračima sa strane. Kako se bližilo Svjetsko prvenstvo, američka je reprezentacija bila u sve većem fokusu svjetskih medija, koji su žestoko kritizirali stopera ekscentričnog izgleda.

Smatrali su da je prespor i prečesto izvan pozicije te pisali kako ga Bora "neobjašnjivo podržava". Povrh svega, tvrdili su da je njegova beskompromisna igra pregruba i prefizikalna te da mu to na Svjetskom prvenstvu neće proći bez crvenog kartona. Ta kritika posebno je ljutila Lalasa.

"To je takva hrpa gluposti. Pa moraš igrati fizikalno! To je moja uloga u momčadi i igram je prilično dobro", branio se Lalas, koji se uspoređivao s hokejaškim enforcerima, samo s kopačkama umjesto klizaljki na nogama. "Moja uloga je da dobijem sve zračne duele, da oduzimam lopte, da gasim sve opasne situacije. Da čitam igru, da vodim i da zastrašujem. Tu sam da zaštitim svoje suigrače. Mislim da sve to radim najbolje što mogu, a ako nekome to nije dovoljno, nek' se goni."

Dok ga mediji nisu osobito cijenili, američki nogometni fanovi Lalasa su obožavali. Njihove neuke oči možda nisu znale raspoznati Maradonu i Tomislava Ivkovića, ali znale su primijetiti da jedan od njihovih 11 igrača na terenu izgleda drukčije. A kad bi izgledom privukao pozornost, zadržao bi je energijom, agresivnošću i borbenošću, redom karakteristikama koje američki sportski mentalitet najviše cijeni, posebno u dresu s "prugama i zvjezdicama". 

Za američke fanove Lalas je postao lice cijelog sporta, i to vrlo prepoznatljivo. Fanovi su ga posvuda tražili autograme, a posebno bi ga razgalili oni koji bi pohvalili njegovu glazbu ili ga pitali da im se potpiše na primjerak njegova albuma.

"Orgazmički trenutak"

Svjetski ljubitelji nogometa Alexija su upoznali 9. lipnja 1993. kad je na stadionu Foxboro u prijateljskoj utakmici SAD pred 37.000 ljudi ugostio moćnu Englesku. Graham Taylor u SAD nije poveo posebno moćnu postavu, ali bili su tu Les Ferdinand, Paul Ince, John Barnes, Lee Sharpe, a s klupe je ušao Lalasov prijatelj iz Arsenala Ian Wright.

Milutinović je tijekom selekcije tražio igrače po cijelom svijetu, pa je otkrio da je njemački veznjak Thomas Dooley, koji je tada igrao u Kaiserslauternu, sin američkog vojnika. Točno deset dana nakon debija za reprezentaciju SAD-a, Dooley je protiv Engleske glavom, na sjajnu asistenciju požrtvovnog Taba Ramosa, zabio svoj prvi gol, za vodstvo 1:0.

U drugom poluvremenu Englezi su stiskali, a domaćine je samo golman Tony Meola držao u vodstvu. U 69. minuti Milutinović se odlučio još zatvoriti te je umjesto ozlijeđenog strijelca Dooleya uveo Lalasa. Amerikanci su prilike tražili iz kontri, a iz jedne su izborili korner. Ramos ga je izveo, a na prvoj vratnici Lalas se odrazio daleko najviše od svih i zakucao loptu pod gredu za 2:0.

Baš je u to vrijeme imao kraću kosu, ali svejedno je ostavio dojam energičnom proslavom, u skladu s načinom na koji igra. "Bio je to orgazmički trenutak", prisjetio se Lalas u nedavnom intervjuu. "Ta proslava bila je eksplozija, klimaks nevjerojatne emocije, trenutak kad više nemaš kontrolu i sve ti se zacrni."

Iako prijateljska, bila je to utakmica koja je odredila budućnost obiju reprezentacija. Englezi se nisu uspjeli ni plasirati na Svjetsko prvenstvo, Graham Taylor uskoro je dobio otkaz, a Borini Amerikanci dobili su opipljivi dokaz da su na pravom putu i na toj pobjedi gradili samopouzdanje za smotru pred svojim navijačima.

Prodavali Amerikancima nogomet i - sebe

Kad je FIFA 1988. šokirala svijet dodjeljivanjem domaćinstva SP-a 1994. SAD-u, ideja je bila popularizacija nogometa na golemom tržištu kojim vladaju neki drugi, mahom autohtoni sportovi. Infrastruktura nije bila problem zahvaljujući velebnim stadionima za football, na kojima je samo trebalo iscrtati drukčije linije i postaviti golove koji ne sežu u nebo.

No zbog straha da ti golemi stadioni ne budu poluprazni, američki je nogometni savez maksimalno radio na popularizaciji, koja je uključivala velik broj utakmica i zahtijevala od igrača da stalno sudjeluju u raznim promocijama. Unatoč tome, činilo se da Amerikance nije briga.

"Nekoliko tjedana prije prvenstva do mene je u avionu sjedila starija žena i započela razgovor. Pitala me čim se bavim, pa sam joj rekao da igram nogomet. 'A što ti je posao?' uzvratila je. Ponovim joj da igram nogomet. 'Ne, mislim, od čega zarađuješ za život?' I treći put sam morao reći da igram nogomet", prisjetio se Lalas.

"Pokušavali smo biti trgovci, prodavati naciji ne samo nogomet, nego i sebe, svoj personality, biti u novinama", rekao je John Harkes. "Ali Amerikancima se sve veže za Olimpijske igre, pa kad im pojasniš da je Svjetsko nogometno prvenstvo nešto slično, misle da moramo pobijediti jer Amerikanci su uvijek pobjednici. Puno njih nije znalo koliko zaostajemo za svijetom."

Što zbog promocije, što zbog selekcije momčadi, od početka 1993. do prvog okršaja na SP-u reprezentacija SAD-a odigrala je više od 50 utakmica, uz podjednak broj pobjeda, poraza i remija. U tim se utakmicama izrotirala većina od onih 60-ak igrača koje je Milutinović okupio u Mission Vieju i naposljetku odabrao, ne nužno 22 najbolja igrača, nego 22 koja čine najhomogeniju momčad. Na popisu za SP kod njih 14-orice, umjesto kluba za koji igraju, pisalo je United States Soccer Federation.

Među preostalih osam bilo je i poznatih igrača poput Harkesa, koji je u to vrijeme igrao u Derby Countyju. Eric Wynalda bio je u njemačkom Saarbrückenu, a Tab Ramos u Betisu, ali najprepoznatljivija njuška i najveća faca bio je dugokosi, bradati roker, koji je plijenio pozornost svojom beskompromisnom igrom ispred svoga gola i visokim skokovima ispred oba.

Najveća američka pobjeda izazvala je tragediju

Wynalda je bio strijelac gola koji je SAD-u donio bod u prvoj utakmici protiv Švicarske u Pontiac Silverdomeu, u kojem se okupilo 73.425 ljudi. Strahovi od polupraznih stadiona pokazali su se potpuno promašenima, a pozitivan rezultat na startu zapalio je iskru u naciji za taj "egzotični" sport koji ostatak svijeta iz nekog razloga jako voli.

U drugom kolu protivnik je bila Kolumbija, koja je iznenađujuće izgubila od Rumunjske 3:1 i novi poraz izbacio bi je iz kombinacija za osminu finala i prije posljednje utakmice u skupini. Na Rose Bowlu se okupilo čak 93.589 ljudi, a većina je pala u trans kad je kolumbijski branič Andres Escobar uklizavanjem pokušao izbiti Harkesovu loptu ubačenu s lijeve strane, ali umjesto toga poslao ju je u svoju mrežu.

Gol Earnieja Stewarta na početku drugog poluvremena bio je dovoljan kapital za pobjedu 2:1, koja nije osigurala samo da se Amerikanci neće osramotiti na smotri koju su organizirali, nego i naposljetku proći u osminu finala, bez obzira na poraz od Rumunjske 1:0 u posljednjem kolu.

Ali, taj je rezultat puno jače emocije izazvao u Kolumbiji nego SAD-u. Nekoliko dana kasnije, po povratku kući, Escobar je ubijen sa šest metaka u prsa jer su članovi zloglasnog kartela iz Medellina izgubili golem novac klađenjem na tu utakmicu. Na Escobarov sprovod došlo je 120.000 ljudi, što dokazuje da sportski porazi, koliko god zapravo trivijalni bili, zaista mogu postati nacionalna tragedija.

"Svaki stoper je u nekom trenutku učinio točno ono što i Andres i poslao loptu u svoju mrežu. I ja sam to činio, svi smo to učinili, jednostavno se dogodi. Ali njemu se to dogodilo u najgorem mogućem trenutku na najgorem mogućem mjestu", konstatirao je Lalas za The Athletic.

Amerikanci su izborili nokaut-fazu kao jedna od četiri najbolje trećeplasirane momčadi, ali bilo je jasno da je došao kraj jer ih je tamo čekao Brazil. Doduše, Brazil se pošteno namučio jer je cijelo drugo poluvrijeme igrao bez isključenog Leonarda, ali kombinacija Romarija i Bebeta bila je dovoljna za minimalnu pobjedu 1:0.

Hrabra igra i tijesan poraz od najboljih na svijetu, kasnijih prvaka, bili su dovoljni za pohvale domaće i svjetske javnosti, ali i za veći interes europskih klubova za njihove igrače, koji su u velikoj većini bili bez kluba, a posebno za onog osebujnog, dlakavog stopera, koji je sve četiri utakmice odigrao od početka do kraja, i to prilično dobro.

Prvi Amerikanac u povijesti Serie A

Serie A je devedesetih godina okupljala sve najbolje što nogomet nudi, zvali su je "nogometnom NBA ligom" i brojne su zvijezde odbijale unosnije ponude iz puno većih klubova iz drugih zemalja samo kako bi bili dio te priče, a kako su tada smjela igrati samo tri stranca, mjesta u talijanskim momčadima bila su još prestižnija.

Dakle, u ligi od 18 klubova mogla su biti ukupno 54 stranca i većinom se radilo o velikim zvijezdama. A tog je ljeta među njih došao i Lalas. Padova se kroz play-off probila u Serie A nakon 32 godine izbivanja i bila jedan od glavnih favorita za ekspresni povratak u Serie B, pa je posegnula za braničem koji se tog ljeta pokazao prilično sposobnim na velikoj sceni kao vođa obrane autsajdera. Osim Lalasa, iz Ajaxa je stigao lijevi bek Michel Kreek, a iz zagrebačkog Dinama 22-godišnji napadač Goran Vlaović.

"Prvi put u životu zapravo me poštuju zbog mog posla", govorio je oduševljeni Lalas, koji je postao prvi rođeni Amerikanac u povijesti najjače talijanske lige. "Tu vladaju nevjerojatno poštovanje i strast prema igri, ovo je za mene raj."

No, debi bi se prije mogao opisati kao pakao jer Padova je u prvom kolu u Genovi izgubila od Sampdorije 5:0. Lalas je bio sasvim dobar kad je trebao striktno paziti svog igrača, ali u zonskoj obrani bio je puno nesigurniji.

"Kad igraš protiv vrhunskih igrača i ostaviš im prostora, mrtav si. Nažalost, možeš doživjeti vrlo teške poraze dok učiš", rekao je Alexi nakon debija. A prilike za učenje na težak način dolazile su svakog vikenda.

"Svake nedjelje igrao sam protiv najvećih svjetskih zvijezda, iz tjedna u tjedan morao sam čuvati Weu, Zolu, Batistutu, Signorija, Mancinija, Baggia, Gullita, Viallija, Gazzu... Morao sam se prilagoditi na novu kulturu, jezik i životni stil dok sam radio u balonu kakav je nogomet u Italiji. Sigurno sam postao bolji igrač uz to iskustvo, ali i bolji čovjek." 

Vlaović: Najosebujniji lik kojeg sam ikad upoznao

I naučio je dovoljno da zadrži mjesto u početnoj postavi kroz cijelu sezonu, u kojoj je od početka do kraja odigrao 33 od 34 utakmice i zabio dva gola, uz jedan u kupu, a Padova je uspjela izboriti ostanak kroz play-out u kojem je na penale pobijedila Genou. Jedan od penala za pobjedu postigao je Vlaović.

"Definitivno najosebujniji lik kojeg sam sreo u nogometu", rekao je za Vlaović o Lalasu za Retrosportivu. "Nogomet je doživljavao kao igru, zabavu i sport, a najmanje kao posao. Bio je vrlo dobar igrač, ali Italija za njega možda nije bila najsretnija destinacija jer se u obrani tražila taktička perfekcija, a on je došao iz Amerike, gdje ona još nije bila razvijena.

Bio je igrač tipa Joe Šimunić, samo s tim taktičkim nedostacima, ali bio je tehnički jako dobar, nije bio klasičan stoper koji samo izbija, nego je volio igrati, udariti lažnjak, dati dugu loptu..."

Vlaović se dobro sjeća i njegove gitare, koju je redovito svirao na zajedničkim druženjima, ali i u talijanskim TV-emisijama. "Odlično je svirao i pjevao. Mislim, ja nisam stručnjak, ali meni se svidjelo. Više je izgledao kao roker, nego nogometaš, s dugom kosom, bradom i oblačenjem, posebno u Italiji, gdje se svi ulickaju, a on u košuljama koje vise s njega, u martensicama...

Bio je sjajan čovjek, a svi limiti su mu smetali. Talijani imaju svoje rituale, kad se pije espresso, kad macchiato, ali on je to s guštom kršio i raspravljao zašto se neka kava mora piti u određeno vrijeme. Ako mu se pije espresso u osam navečer, popio bi espresso u osam navečer."

Odmah nakon pobjede s Genoom, Lalas je odjurio na aerodrom i odletio u SAD, gdje je dan kasnije reprezentacija igrala protiv Nigerije na U.S. Cupu. Stigao je ući u drugom poluvremenu, a sve ostale utakmice odigrao je od početka do kraja i pomogao reprezentaciji da dođe do titule.

Istog je ljeta SAD igrao i na puno ozbiljnijem turniru, na Copa Americi, gdje je Lalas zabio gol u senzacionalnoj pobjedi nad Argentinom 3:0, a momčad je dogurala sve do polufinala, gdje ju je zaustavio Brazil 1:0. Lalas nije samo bio jedan od najboljih igrača, nego je na kraju godine i službeno proglašen američkim nogometašem godine.

Vlaović smatra da su taktički nedostaci razlog što nije napravio veću karijeru u Italiji, ali Lalas je imao drugu misiju. Jedan od FIFA-inih uvjeta za dodjeljivanje domaćinstva SP-a SAD-u bilo je ponovno pokretanje profesionalne lige, pa je u veljači 1995. službeno zaživio MLS, a Alexi se vratio kući.

MLS je krenuo, ali nije uspio

MLS je većinu pravila uskladio s FIFA-inima, ali ipak zadržao klasičnu američku ligašku strukturu, s konferencijama i doigravanjem, bez relegacije. Lalas nije potpisao ni za jedan klub, nego za MLS kao organizaciju, kao i ostali američki top igrači, koje je MLS onda raspodijelio u 10 originalnih klubova, a Alexi je dodijeljen bostonskom New England Revolutionu.

Međutim, liga je naišla na poteškoće i morala odgoditi inauguralnu sezonu za godinu dana, a Lalas se vratio u Padovu na posudbu kako bi ostao u igračkoj formi. Odigrao je još 11 utakmica prije definitivnog povratka kući, a Padova je ispala iz Serie A, u koju se do danas nije vratila.

Kao što se ni Lalas nikad više nije vratio ozbiljnom nogometu. Možda je problem bio u ekstra godini čekanja za pokretanje lige nakon SP-a. Možda u MLS-ovu eksperimentiranju s pravilima, poput "hokejaških" raspucavanja nakon svih utakmica kako ne bi bilo remija ili sata koji odbrojava do isteka utakmice. Možda su ti pokušaji amerikanizacije otjerali kakvu-takvu pravu nogometnu publiku.

U svakom slučaju, gledanost je nakon prve sezone počela padati, a MLS je prvih pet godina završio s velikim gubicima. Nije to bila američka liga koju je Lalas sanjao, koja će konkurirati barem hokeju na ledu, ako ne bejzbolu, košarci i footballu. Osim jednomjesečne posudbe u ekvadorski Elemec, Lalasu je jedini doticaj s međunarodnim nogometom do kraja karijere ostala reprezentacija.

U Atlanti je 1996. kao jedan od trojice dopuštenih starijih igrača nastupio na svojim drugim Olimpijskim igrama, na kojima su Amerikanci s četiri boda ispali u skupini završivši iza Argentine i Portugala. Za A reprezentaciju je sakupio ukupno 96 nastupa (i postigao 10 golova) do Svjetskog prvenstva 1998. u Francuskoj. 

Na njemu nije zaigrao ni na jednoj od tri utakmice koje su Amerikanci redom izgubili u skupini. U reprezentaciji je tada vladao kaos, izbornik Steve Sampson je uoči turnira izbacio nekoliko ključnih igrača iz kvalifikacija, a među njima i Johna Harkesa, kojeg je nedugo prije prozvao "doživotnim kapetanom". Godinama kasnije otkrilo se da je razlog izbacivanja bila navodna preljubnička veza Harkesa i supruge Erica Wynalde.

Nakon poraza od Njemačke 2:0, Amerikancima je slijedila utakmica s Irancima, kojima je SAD bio više od protivnika. U izrazito kulturalno-politički nabijenom okršaju Iranci su slavili 2:1 i oduzeli svaku šansu za prolaz dalje naciji koju su nazivali "Velikim Sotonom".

"Mislim da nismo shvaćali koliko je ta utakmica njima važna, koliko nadilazi samo Svjetsko prvenstvo, a mi smo čak namjerno pokušavali spustiti tenzije i odmaknuti se od tih drugih stvari", rekao je Lalas.

Što taj dugokosi, bradati nogometaš može na glazbenoj pozornici?

Njegova nogometna karijera stagnirala je od povratka u Ameriku, New England ga je nakon dvije godine razmijenio u MetroStarse, a oni nakon jedne godine u Kansas City, prije nego što će na kraju 1999. sa samo 29 godina prekinuti karijeru. Ali, dok je nogomet patio, glazbena karijera je cvjetala.

Dok je 1996. po odlasku iz Padove čekao početak prve MLS sezone, snimio je i izdao drugi album Far From Close, a 1998. i treći, prikladnog naziva Ginger. Povratak u Ameriku omogućio mu je da ponovno okupi The Gypsiese te su nastupali kad god je Alexiju nogometni raspored dopuštao. Nasreću, MLS sezona završavala je već u listopadu, pa je ostatak godine bio slobodan i mogao prihvatiti nevjerojatnu, potpuno neočekivanu ponudu.

Jim Sonefeld, poznatiji kao Soni, na sveučilištu je igrao nogomet i dobro znao Lalasa iz tih dana. Baš kao Lalasu, uz nogomet mu je najveća ljubav bila glazba, ali za razliku od njega, u nogometu nije bio dovoljno dobar za profesionalnu karijeru. Za glazbenu jest. 

Mladi, neafirmirani bend Hootie & the Blowfish 1989. je ostao bez bubnjara iz originalne postave i kao zamjenu angažirao Sonija. Izdali su nekoliko singlova, a 1994. konačno i prvi album Cracked Rear View, koji je postigao nevjerojatan uspjeh, prodan je u više od 20 milijuna primjeraka i neko vrijeme bio u top 10 najprodavanijih albuma u Americi svih vremena. Bend je bio vrlo blizak svijetu sporta, što se vidjelo i u spotu za njihov najveći hit Only Wanna Be With You, u kojem su sudjelovale brojne NBA, NFL i golferske zvijezde. 

Te su 1998. godine Hootie & the Blowfish imali svjetsku turneju, a za studeni i prosinac ostalo im je odraditi nekoliko koncerata u Europi. Sonefeld, velik fan nogometa, jednog je dana surfao internetom i naletio na iznenađujuću vijest o legendarnom američkom reprezentativcu.

"Alexi Lalas ima album? Što? Ginger? Što? Taman je bio izašao, svidjela mi se njegova glazba, sviđao mi se kao igrač, predstavljao je našu zemlju... Pronašao sam ga i pitao bi li išao s nama na europsku turneju. Nevjerojatno je kako se sve poklopilo, i da je njemu raspored dopuštao i da je bend prihvatio moj prijedlog, jer nisam imao baš velik utjecaj", prisjetio se Sonefeld.

Lalas nije uopće dvojio, okupio je Gypsiese i zaputili su se u Europu kao predgrupa jednom od najpopularnijih bendova sredine devedesetih. Svirali su u Njemačkoj, Nizozemskoj, Engleskoj, Škotskoj, Irskoj i Danskoj, a nogometaš koji je igrao pred desecima tisuća ljudi na Svjetskom prvenstvu i u Serie A našao se pred sasvim drukčijom vrstom publike.

"Uvijek sam se smatrao izvođačem, i kao sportaš i kao glazbenik, ali kad si na pozornici i dobro ti ide, ta reakcija postane ovisnost. Uživali smo na turneji, dečki su nas tretirali fantastično i bio je pravi izazov svake večeri izlaziti na pozornicu i pridobiti publiku koja nije zapravo došla zbog tebe", rekao je Lalas, ali Sonefeld je ponudio drugu teoriju.

"Zapravo, mislim da je dosta pomogao u prodaji ulaznica jer su Europljani željeli vidjeti što taj dugokosi, bradati nogometaš može na glazbenoj pozornici. I svaka mu čast, ubio je. Ako je bilo skeptika, razuvjerio ih je."

Uragan David

Nogometnu karijeru je, nakon godine dana stanke, ipak nastavio 2001. i odigrao tri sezone za LA Galaxy, s kojim je 2002. osvojio naslov prvaka, prije nego što se drugi i posljednji put umirovio. Ali, samo godinu dana poslije dobio je novu gažu u MLS-u. "Ošišao sam se, obrijao, oprao i uskočio u odijelo." I to kao generalni menadžer San Jose Earthquakesa. Tamo je proveo dvije godine, pa jednu u istoj ulozi u New Yorku, prije nego što će se 2006. vratiti u Galaxy i postati dio najznačajnije priče u povijesti MLS-a.

Ne, nije Lalas nazvao Davida Beckhama i nagovorio ga da dođe u Galaxy, ti su se pregovori vodili na puno višim instancama, koje su morale pristati na uvjete engleskog superstara da po ugovoru dobije udio od svih mogućih prihoda - od ulaznica i sponzorstava do hrane i pića na stadionu - i klauzulu koja mu jamči pravo da kupi ekspanzijski klub za bagatelu od 23 milijuna dolara nakon što se umirovi. Čitaj: Inter Miami.

Lalas se morao pobrinuti da posloži ostatak momčadi, koji zajedno nije zarađivao koliko Beckham, te paziti da ona i cijeli klub ne potonu pod težinom takve veličine, što se pokazalo ogromnim izazovom i naposljetku ga koštalo posla.

"Dobio sam otkaz 2008., ali ni za čim ne žalim. Bio sam vrlo mlad i neiskusan, ali ništa te ne može pripremiti na uragan kakav je David Beckham", rekao je Lalas. "Doslovno smo morali mijenjati pravila MLS-a da mu udovoljimo i odradimo transfer. David Beckham je cijela mašinerija koja je iz temelja promijenila ligu i, naravno, Galaxy. Doveli smo jednog od najslavnijih ljudi na svijetu i sav teret koji dolazi s tim."

Naravno da je Beckham bio veći od Galaxyja, pa i cijelog MLS-a, ali zapravo bio je veći i od samog nogometa, a Lalas nije bio u stanju držati balans koliko-toliko na strani kluba kad ono što je bilo dobro za Beckhamov brend nije bilo dobro za Galaxyjev.

Komentira, vodi podcast i - snima albume

Nakon rastanka s Galaxyjem u nogometu je ostao kao dugogodišnji televizijski komentator, a posljednjih godina i kao voditelj podcasta, ali više od svega se posvetio glazbi i od tada izdao još pet albuma, od kojih posljednji Melt Away 2022. godine.

Daleko su vremena kad je kao srednjoškolac svirao po garažama, kao student po zabavama neke Alfa Kape ili pubovima New Jerseya, kao što su daleko i vremena kad je sa sobom stalno nosio istu gitaru. Sad ih ima više od 50 u svom kućnom studiju u kojem snima mješavinu rocka i energičnog popa te se izražava na kompleksniji način nego što je mogao na nogometnom travnjaku.

Njegov glas i melodije su ugodni, pa iako se nikad nisu stopili u takav hit kao što je Only Wanna Be With You njegovih prijatelja s europske turneje, teško će se naći netko tko će ih proglasiti groznim i potpuno neslušljivim, a to se ne može reći za puno sportaša koji su se drznuli uskočiti u glazbeni svijet. 

A on je iskusio Svjetsko prvenstvo, Olimpijske igre, u jednom kratkom trenutku povijesti bio vjerojatno najveća svjetska zvijezda svoje zemlje te godinu i pol dana igrao u najjačoj ligi svijeta i iz tjedna u tjedan se borio licem u lice s najvećim facama svjetskog nogometa. U redu, bilo je i drugih takvih nogometaša, ali nitko drugi, uza sve to, nije bio i na europskoj turneji s bendom. I to ga čini posebnim.

"Ako me pitate je li mi bilo draže zabiti gol ili napisati sjajnu pjesmu, definitivno biram glazbu", kaže danas 53-godišnji Lalas. "I postizanje golova je oblik umjetnosti, ali umjetnost koja dolazi iz stihova i glazbe, koja utječe na ljude na određeni način, nema ništa bolje od toga."