PRIJE točno godinu i tri dana Aleksandar Mitrović je promašio penal zbog kojeg je Srbija propustila plasman na Euro, natjecanje koje nije igrala od 2000. godine. Iako je znao da srpska momčad bez njegovih golova ne bi ni došla do serije jedanaesteraca protiv Škotske, bio je neutješan i noćima nije spavao.

Sinoć, pred 65 tisuća Portugalaca, dok su Cristiano Ronaldo i njegovi suigrači čekali da Daniele Orsato odsvira kraj i zaustavi nalete neumornih Srba, Mitrović je u 90. minuti zabio gol za preokret, pobjedu i plasman na Svjetsko prvenstvo u Kataru.

Više puta je nosio ulogu junaka u srpskim pobjedama, jer je s 44 gola rekorder ove zemlje, ali nikad nije zabio važniji gol. Nikad nije bio veći heroj kao sinoć na mitskom Luzu, na čiji je teren utrčao tek na poluvremenu, jer je danima prije susreta imao probavnih problema pa ga je izbornik Dragan Stojković Piksi štedio za završnu fazu susreta.

On je morao biti junak

No, dojam je da Mitrovića nijedan zdravstveni problem nije mogao spriječiti da sinoć raspameti svoju zemlju i baci Portugalce u očaj. Sudbina je odredila da on mora biti junak, makar igrao samo jednu minutu, a ne jedno poluvrijeme.

Loptu na njegovo nepogrešivo čelo ponovo je poslao Dušan Tadić, a tko bi drugi, jer virtuoz iz Ajaxa mu je do sinoć namjestio 13 golova u reprezentaciji. Ta veza morala je proraditi i u Lisabonu.

Mitrović je od početka profesionalne karijere bio poznat kao talentirani golgeter, ali i kao nestašni dečko. Kao što je trpao u protivničke mreže, tako je mijenjao frizure te brojao žute i crvene kartone.

Jednom je izjavio da bi bez nogometa bio kriminalac, a kao jednu od najvećih promjena na putu k zrelosti naveo je rođenje sina. Danas je s 44 gola najbolji strijelac u povijesti reprezentacije Srbije, a prvijenac je zabio Hrvatskoj na Marakani u rujnu 2013. godine, kada je bilo 1:1.

Zbog nevjerojatnog učinka i strasti s kojom igra Srbi nisu puno zamjerali Mitroviću nakon što je bio tragičar finala Lige nacija u kojem je Škotska nakon penala pobijedila njegovu reprezentaciju u Beogradu i plasirala se na Euro prošle godine.

Mitrovićev promašaj s bijele točke bio je presudan i shrvao ga je, ali srpska javnost je bila svjesna da tog finala, kao ni onog nastupa na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, ne bi ni bilo bez njegovih golova.

Mitrović je do pisanja povijesti svoje zemlje prošao dug put o kojem su s velikom radoznalošću pisali i engleski mediji nakon što je 2015. godine stigao u Premiership. Prvo je odjenuo dres Newcastlea, a onda je, nakon dvije i pol sezone, prešao u Fulham. Englezima je najveću pažnju privukla njegova izjava da bi bez nogometa bio kriminalac, a Mitrović to nije izgovorio u šali.

Mijenjao je frizure, gađao vlak i namjeravao odustati od nogometa

Još tijekom boravka u Partizanu bio je poznat po ludim frizurama. Jednom se ofarbao u plavo, a ošišao u stilu Marija Balotellija pa su mu na srpskom portalu Mozzart Sport dali nadimak Mitroteli. 

No, lako za frizure, pravi problem bio je njegov temperament. Igrajući za Partizan i Anderlecht dobio je 28 žutih i tri crvena kartona, a znao je podići prašinu i provokativnim proslavama pogodaka. 

Jednom je, igrajući za Anderlecht, zabio gol za remi protiv Borussije Dortmund u gostima (1:1) u Ligi prvaka, a proslavio ga je isplaženim jezikom koji je držao između prstiju. Dok je za mnoge to bila nepristojna gesta, za njega je bila samo poruka kritičarima. 

Nestašni karakter vukao je iz ranog djetinjstva, kada je s prijateljima kamenjem gađao vlak i izluđivao roditelje koji su ga upisivanjem u borilačke sportove pokušavali smiriti.

"Najveći problem sam napravio kada sam kamenjem gađao vlak. Svi su to radili, ali samo moj kamen je razbio prozor i vlak se morao zaustaviti. Uvijek sam donosio glupe odluke i ulazio u nevolje", kazao je za Daily Mail 2017. godine. 

Borilački sportovi ga nisu ispunjavali pa se brzo prebacio na nogomet. Od 11. godine je trenirao u Partizanu i dolazio u Beograd iz 60-ak kilometara udaljenog Smedereva. Međutim, u njemu nisu odmah primijetili veliki talent pa je tri-četiri godine imao vrlo malu minutažu u utakmicama. Želio je odustati, ali roditelji su ga uvjerili da nastavi.

"Koliko sam samo puta htio odustati... Ali otac i majka mi nisu dali. Hrabrili su me, govorili su mi da sam u najvećem klubu. Ali baš sam bio izgubio strpljenje. Zašto da treniram i dolazim šest puta tjedno iz Smedereva kad me nitko ne vidi i ne igram? Budio sam se u sedam, stizao na trening u 9, onda odmah nazad u Smederevo, u školu, navečer domaći i učenje... I tako svaki dan. Mislio sam da neću moći više. Ali tata me nije puštao. Rekao mi je da moram raditi više od ostalih ako želim biti bolji od njih", rekao je za Mozzart Sport.

Uloga roditelja ga je promijenila

Strpljenje se isplatilo i dobio je šansu koju je maksimalno iskoristio tako da je u ljeto 2012. godine, prije punoljetstva, debitirao za Partizan. Već godinu dana kasnije za pet milijuna eura otišao je u Anderlecht, gdje se zadržao dvije godine. Potom ga je za 18.5 milijuna eura kupio Newcastle, jedan od njegovih omiljenih klubova. Klub iz St. James Parka je zavolio zbog dresova koji podsjećaju na Partizanove i jednog od uzora - Alana Shearera.

Ipak, u Newcastleu se nije najbolje snašao. U 72 utakmice zabio je 17 golova i onda je kao posuđeni igrač prešao u Fulham. Igrajući za oba kluba prošao je uspone i padove, ali za dosadašnji period u Engleskoj najčvršće ga veže početak obiteljskog života jer je 2016. godine prvi put postao otac. Trenutno ima sina i kćer, uz koje se smirio. 

"Kada sam potpisao za Newcastle, i dalje sam bio dječak. Brzo sam gubio živce i u ljutnji nisam mogao izbrojati ni do jedan. Sad već mogu do šest, nekada i sedam", našalio se s novinarom Daily Maila te dodao: 

"Uloga oca me promijenila. Mnogo. Činim sve da moj sin bude ponosan na svog oca. Nekada sam znao biti neraspoložen i gubio bih fokus, ali sada imam nešto što me stalno tjera prema naprijed. Postao sam čovjek."

Bio je spreman preuzeti ulogu junaka, ali i tragičara. Zato mu je sudbina poklonila gol na Luzu

Sva životna iskustva pomogla su mu da lakše prebrodi najteže razdoblje profesionalne karijere koje je uslijedilo nakon promašenog penala protiv Škotske. Danima nakon tog poraza nije mogao spavati, a pao je u lošu formu i u Fulhamu te izgubio mjesto u prvoj postavi.

"Tri noći nisam oka sklopio. To je bio najteži trenutak u mojoj karijeri... Ostao je gorak okus u ustima, ali ako je netko morao promašiti i biti tragičar, neka se to dogodilo baš meni", kazao je za Sputniknews.

Upravo taj dio izjave - "neka se to dogodilo baš meni" - govori o snazi njegovog karaktera. Kao što je uvijek bio spreman zabiti gol za pobjedu i veliko slavlje, jednako je imao hrabrost preuzeti ulogu tragičara, ako već netko mora. 

Takav karakter ga je i doveo do one druge stative na Luzu, laganog pomicanja unatrag, kako bi se što bolje spremio za Tadićevu loptu, koja je samo njega tražila, kao i do onog zamaha glavom za preokret, pobjedu, povijest i nove suze, ovaj put one radosne koje se ne zaboravljaju.