HRVATSKA reprezentacija večeras u najvažnijoj utakmici ove generacije u 20 sati u Sočiju igra četvrtfinale SP-a protiv Rusije.

Ta se frazetina o utakmici generacije provlačila previše puta, ali ova to zaista jest. Protiv Danske je Dalićeva momčad položila najteži ispit. Tu je utakmicu Hrvatska morala dobiti jer bi sve drugo, objektivno, bilo neuspjeh, a bila je teška da nije mogla biti teža.

Bilo je pregusto, ali Hrvatska je prošla i sad je sve bonus. No i Dalić i Modrić i svi u reprezentaciji jako dobro znaju da je ovo zaista povijesna šansa da se, ako ništa drugo, barem ponovi 1998. ili da se sjena te generacije napokon skine s hrvatske reprezentacije, baš kao i taj golemi uteg koji je kočio brojne kasnije generacije.

Šansa je jednostavno predobra da se ne bi iskoristila. Rusija je prema svim kriterijima slabija momčad od Hrvatske i od toga ne treba bježati. Isto kao što ne treba bježati od toga da ovakve utakmice u ovoj fazi natjecanja, koliko god netko bio favorit, često odlučuju sitnice. Detalji, centimetri i - frajeri.

Takvih u hrvatskoj reprezentaciji ima nekoliko, ali jedan ipak iskače. Nitko od igrača u hrvatskoj reprezentaciji nije riješio toliko velikih i prebitnih utakmica, što za klub što za reprezentaciju, kao Mario Mandžukić. Ako ne golovima, onda igrom i količinom dobrih stvari koje je napravio za svoju momčad.

Mandžukić je, za današnji nogomet, potpuno atipičan napadač i vjerojatno je jedini kojeg toliko dobrim igračem ne čine samo golovi. Kojeg god trenera pitali, svi će vam reći da je ono što Mandžukić radi za momčad često jako nevidljivo, ali da su neke ekipe bez njega nezamislive. Prijašnjih godina bio je klasični golgeter, a od kad je došao u Juventus Mandžukić je i špica i krilo i bek, a kad zagusti pomaže i na stoperu.

U Wolfsburgu nikad neće zaboraviti Mandžukićev finiš sezone 2010./2011. kad je s osam golova u zadnjih osam utakmica doslovno sam spasio klub od ispadanja iz lige. 

Dok je igrao u Bayernu, radio je sve. Trpao, asistirao i razgrtao obranu, a u najvažnijoj Bayernovoj utakmici u zadnjih 15 godina je 2013. u finalu protiv Borussije zabio vodeći gol, a Bayern je na kraju slavio 2:1. Sljedeće sezone je u četvrtfinalu protiv Manchester Uniteda bio jedan od najvažnijih Bayernovih igrača. 

U prvoj utakmici je asistirao Schweinsteigeru za 1:1 na Old Traffordu, a u uzvratu je izjednačio na 1:1 što je iniciralo veliki preokret i prolazak Bayerna (3:1). S Atleticom je sljedeće sezone stigao do finala Lige prvaka, a kad je otišao u Juventus Mandžukić je pokazao koliko zapravo može biti koristan za momčad.

"Njegova taktička inteligencija je strašno podcijenjena. Njega sam posebno želio u momčadi. On donosi neizmjernu fizičku, sirovu snagu u momčad, a i odličan je tehničar", govorio je Massimiliano Allegri o Mandžukiću.

U Torinu je smanjio broj golova, ali su oni bili iznimno bitni. Mandžukić je ili otvarao ili lomio protivnike svojim golovima. Prošle godine je u uzvratnoj utakmici polufinala slomio Monaco vodećim golom, a u finalu je zabio nezaboravne škarice koje su se na kraju pokazale nebitnima jer je Real jednostavno bio prejak. Ove godine je s dva gola razbio Real u Madridu, ali je branitelje naslova spasio penal u 93. minuti.

Reprezentacija je, pak, posebna priča. Kad su veliki turniri u pitanju, Mandžukić je igrač na kojeg se uvijek može računati. Na Euru 2012. godine je zabio dva gola Ircima u prvom kolu, a u sljedećem je zabio za 1:1 protiv Italije. U kvalifikacijama za SP je u objema najtežim utakmicama, onima protiv Srbije, zabio gol. I svaki je bio za vodstvo, a u dodatnim je kvalifikacijama njegov gol na Maksimiru za 1:0 protiv Islanda (2:0) trasirao Hrvatskoj put u Brazil.

Kako su godine odmicale, a Mandžukić ih već ima 32, počeo je igrati puno više na osjećaj nego na čiste fizičke predispozicije. Ruku na srce, nije više brz kao nekad, ali je iskusniji i nogometno inteligentniji nego ikad. Njegov doprinos u igri više nisu samo čiste brojke golova i asistencija. Da nije bilo njega, Hrvatska ne bi dobila Nigeriju. Autogol Eteba za 1:0 zapravo je njegov gol, a Modrićevom golu za 2:0 prethodio je njegov majstorski iznuđen penal. Točno je znao kako se mora postaviti ispod nigerijskog braniča koji je nasjeo na njegov trik.

Argentince je zajedno s Rebićem i Perišićem ubio presingom, a koliko je važan za reprezentaciju pokazao je protiv Danske. Kad pogledamo cijelu utakmicu i njezin razvoj, pitanje je bi li se Hrvatska ikad oporavila od onog šokantnog gola u prvoj minuti da Mandžukić po tko zna koji put nije bio na pravom mjestu u pravo vrijeme. Netko će reći da je taj gol za 1:1 zabio sretno, ali Mandžukić se u karijeri takvih "sretnih" golova nazabijao previše da bi to bilo slučajno.

Brojni napadači u onoj situaciji u kojoj su Danci imali tri čiste prilike da izbiju loptu ne bi dalje pratili tijek akcije. On je u djeliću sekunde reagirao golgeterski i, pokazalo se, spasio momčad. Jer Hrvatska do kraja utakmice nije ušla ni u jednu čistu šansu izuzev one Rebićeve u produžetku i tko zna bi li do kraja susreta slomila nevjerojatno čvrstu Dansku.

Bila je to još samo jedna u nizu važnih utakmica u njegovoj karijeri koje je Mario riješio jednim potezom. Današnja mu je možda i najveća u karijeri. U reprezentativnoj bez ikakve dvojbe. Puno je match winnera u ovoj hrvatskoj reprezentaciji, ali da za nekoga morate staviti ruku u vatru da će riješiti Ruse, to bi bio Mandžukić.

Previše puta u karijeri je to napravio da bi bilo slučajno. Mandžukić je pravilo.