HRVATSKA nogometna reprezentacija izgubila je od Slovenije u prvom kolu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Kataru koje se igra iduće godine. Bolja je u Ljubljani bila Slovenija Matjaža Keka s 1:0.

Tek je početak kvalifikacija i poraz u skupini u kojoj je Hrvatska daleko najkvalitetnija momčad nije znak za uzbunu. Ono što svakako može brinuti je način na koji je igrala. Nakon utakmice je dojam da su svi odigrali loše, a to u nogometu u 99 posto slučajeva znači da je utakmica sasvim krivo postavljena. Zlatko Dalić je odabrao alibi taktiku i rješenja i zasluženo je platio porazom.

Što Dalić može naučiti iz filma o američkoj hokejaškoj reprezentaciji?

Jedan od najboljih sportskih filmova u povijesti zove se The Miracle. Govori o nevjerojatnom pothvatu amaterske reprezentacije SAD-a u hokeju koja je 1980. na Olimpijskim igrama u Lake Placidu uzela zlato protiv favoriziranih Sovjeta koji su lovili svoje peto uzastopno najviše postolje. Izbornik reprezentacije SAD-a bio je Herb Brooks, a briljantno ga je utjelovio Kurt Russell u jednoj od najboljih uloga svog života. 

Film obiluje kultnim scenama, ali jedna od najboljih događa se na samom početku. Na prvi trening uoči Olimpijskih igara pozvani su ponajbolji amaterski igrači iz čitave Amerike. Dok se oni na terenu neumorno bore da dokažu kako zaslužuju svoje mjesto na konačnom popisu, Brooks nezainteresirano u svojem uredu gleda hrpu papira. U tom trenutku u sobu ulazi njegov prvi pomoćnik Craig Patrick kojem Brooks uručuje konačan popis igrača. Šokirani Patrick rekao je svom šefu da imaju još nekoliko tjedana i mjeseci priprema i selekcije, a na popisu fale najbolji igrači. "Ne tražim najbolje igrače. Tražim prave igrače", odgovorio mu je Brooks u jednom od najčešće citiranih trenerskih dosjetki popularne kulture.

Zlatko Dalić je u Sloveniji postupio sasvim suprotno.

Alibi rješenje nije rješenje. Ono je odmicanje od vlastite odgovornosti i dugoročno ne donosi ništa

Hrvatski izbornik iznenadio je početnom formacijom. Odlučio se na 4-4-2 s rombom u sredini terena. Uz standardnu zadnju liniju, u vezi su igrali Modrić, Brozović, Kovačić i Vlašić, dok su u napadu bili Kramarić i Perišić. Bila je to formacija i postava u kojoj Hrvatska nije odigrala niti jednu cijelu utakmicu u njegovom mandatu, kao i postava u kojoj gotovo nijedan od navedenih igrača ne igra u klubu. 

Dalić je odlučio na silu ugurati najbolje što ima na teren, bez pretjerane brige koliko su ti igrači međusobno komplementarni i mogu li biti najbolja verzija sebe u ovom sustavu i s ovim suigračima. Staviti najbolje na teren bez ikakvog plana igre i nadati se da će oni biti na razini na kojoj su u klubovima je alibi rješenje. U slučaju pobjede bi se i loša igra zaboravila, a u slučaju poraza u prvom planu su igrači koji su veći dio utakmice djelovali izgubljeno.

Brooks je imao savršeno jasan plan i znao je da je kvaliteta ekipe veća od zbroja pojedinačnih kvaliteta samo ako su igrači postavljeni u ispravan sustav i kontekst koji odgovara igračima. Dalić je na Stožice izašao bez suvislog plana i izgubio je od reprezentacije koja je kvalitetom tri klase ispod Hrvatske.

Centaršutevi protiv jedne od najviših ekipa Europe i igrači na ničijoj zemlji

Modrić, Brozović i Kovačić su po kvalitetama u posjedu različiti igrači, ali imaju vrlo slične navike kretanja i lopte traže u vrlo sličnim zonama. Staviti ih svu trojicu u sredinu terena prijeti zagušivanjem prostora u kojem će si međusobno smetati. Kada se još na to pridoda Vlašić na vrhu romba koji stalno dovlači dodatnog braniča, takav scenarij je gotovo neizbježan.

Na kraju su i Kovačić i Modrić počeli igrati sve šire i šire te su si stvorili dovoljno prostora, ali i to je imalo negativne posljedice. Prva je ta što se najbolji igrač na terenu maknuo od centralne zone u kojoj najbolje radi razliku. Druga je ta da su mogli dobivati lopte samo nakon kruženja preko obrane oko slovenskog bloka. U trenutku kada bi dobili loptu, blok bi se već pomaknuo prema njima i nisu imali prostora za ono što najbolje mogu raditi - u trku stvarati prednost i davati dinamiku napadu.

Grafika: Sofascore za IndexSport

Ono što se prilično sigurno moglo predvidjeti prije utakmice je da rješenje s rombom protiv reprezentacije poput Slovenije ima dodatnu manu. Takvoj formaciji bez pravih krila često nedostaje širine u napadu koju moraju davati bekovi i pokrivati čitavu stranu, od jedne gol-aut linije do druge. Hrvatska je na tim pozicijama zaigrala s Barišićem koji je u reprezentaciji suzdržan u igri prema naprijed i Vrsaljkom koji je daleko od prave forme nakon što se već gotovo dvije godine oporavlja od teške ozljede.

Zagušena u sredini terena, Hrvatska je samu sebe prisilila da centaršutevima napada jednu od najviših reprezentacija u Europi. Maknemo li iz jednadžbe slovensku prednju liniju, najniži slovenski igrač je Petar Stojanović koji ima 178 centimetara. Od svih hrvatskih veznjaka i napadača, samo su Ivan Perišić i Marcelo Brozović viši od njega. Poreda Balkoveca (185 cm), Mevlje (190), Blažića (185), Kurtića (186) i Bijola (190), u najmanju se ruku može reći da je igra koja favorizira centaršuteve vrlo upitan pristup.

Katastrofiziranje nije rješenje, ali ni izbjegavanje suočavanja s problemima

Tek je početak kvalifikacija, a kvaliteta i raspored koje Hrvatska ima ne bi trebali u pitanje dovesti njen plasman, uz bitnu napomenu kako je margina za grešku puno manja nego prilikom kvalifikacija za Euro. 

Pred reprezentacijom su još dvije utakmice u ovom ciklusu, u kojima bi si sa šest bodova kupila dovoljno mira da se u potpunosti fokusira na Europsko prvenstvo bez dodatne nervoze. Katastrofiziranje samo par mjeseci prije velikog turnira, posebno u čudnim okvirima korona-nogometa, u kojem su kiksevi učestaliji nego inače, nije potrebno. Dijagnoza problema zasad počiva "samo" na igri, za razliku od Kovačevog ili Čačićevog mandata, kada je pri kraju bilo kristalno jasno da igrači više ne mogu i ne žele igrati punim gasom pod istim izbornikom.

Jednako tako, rješenje nije ni zatvaranje očiju pred objektivnim problemima. Hrvatska reprezentacija se, rezultatski, nalazi u najgorem nizu u svojoj povijesti. Od Rusije naovamo, odigrala je 24 utakmice. U njima je pobijedila samo deset puta, pet puta je remizirala i izgubila čak devet puta. To nije ni blizu renomea viceprvaka svijeta, bez obzira na to što je Liga nacija donijela veći broj utakmica protiv elitnih reprezentacija u tom periodu. Protiv Slovenije nije kreirala nijednu veliku šansu, a to je čak treća takva utakmica u posljednjih godinu dana.

Dalić ima igrače, ima ekipu koja je pokazala da zna igrati velika natjecanja i koja je puno puta bila najbolja onda kad su joj davali najmanje šanse. Ali vrijeme je da počne vući prave, a ne alibi poteze.