HRVATSKA nogometna reprezentacija pobijedila je na Poljudu Francusku s 2:0 u prvoj utakmici četvrtfinala Lige nacija. U nedjelju će u Parizu pokušati obraniti prednost i otići drugi put zaredom na završnicu, među četiri najbolje ekipe natjecanja koje se prvi put igra u ovom formatu.

Utakmice Lige nacija možda nemaju poseban glamur - nisu ni izbliza važne kao utakmice na velikim natjecanjima, onda ni kao kvalifikacije za Mundijal ili Euro, ali nam daju referentnu točku za ocjenu koliko je neka momčad dobra u kontinuitetu. Uz par kikseva koji su normalni za zemlju nepovoljne demografije, Hrvatska tu spada u elitu.

Pobjeda koja je Hrvatskoj jako trebala nakon Eura

Reprezentacija je prošlo ljeto otišla na Europsko prvenstvo ovjenčana s dvije svjetske medalje u nizu. Navijači, mediji i struka očekivali su novi veliki rezultat, ali samo dva boda u tri utakmice nisu bila dovoljna ni za prolazak skupine.

Taj turnir, kao i ono što je uslijedilo nakon njega, bilo je jedno od dva najteža perioda za Zlatka Dalića otkad je izbornik. Još je samo netom nakon srebra u Rusiji bio pod sličnim pritiskom kada je nizao poraze, prije svega u Ligi nacija.

Posljedice Eura u Njemačkoj bile su velike. Marcelo Brozović se kao jedini igrač za kojeg Dalić nije imao ili razvio pravu zamjenu oprostio, a dobar dio navijača pitao se je li zalaskom Brozovića, tada ozlijeđenog i neprepoznatljivog Ivana Perišića i umornog Luke Modrića ispucala svoje najveće uspjehe.

Dalić je pomladio reprezentaciju, popustio je vlastitim fiksacijama da je 16 ili 17 igrača fiksno bez obzira na formu, proširio je krug reprezentativaca, proširio je formaciju i vrlo dobro izgurao grupnu fazu Lige nacija. 

No, u njoj je Hrvatska pobijedila "tek" Škotsku i Poljsku, nezgodne reprezentacije koje po kvaliteti ipak spadaju u razred ili dva kvalitativno ispod Hrvatske. Francuska je nešto sasvim drugo i pobjeda protiv jedne od najboljih reprezentacija svijeta je nešto što je ovoj momčadi trebalo.

Računajući samo pobjede u 90 minuta, ovo je daleko najveći skalp Hrvatske još od Mundijala u Kataru prije skoro dvije i pol godine i jedina reprezentacija koju je Dalićeva selekcija svladala, a da je od nje slabija na papiru.

Francusku nije bilo teško iskontrolirati, ali Hrvatska je odigrala točno ono što je trebalo

Trofejna sala i uspjesi Didiera Deschampsa obrnuto su proporcionalni ljepoti igre Tricolora. Činjenica da je u srce veznog reda na Poljudu stavio trojku Matteo Guendouzi, Aurelien Tchouameni i Adrien Rabiot jasno govori da ga dominacija u posjedu nije zanimala i da mu je primarni cilj bio uz što manje potrošnje doći do dobrog rezultata pred uzvrat.

Hrvatska nije srljala i imala je relativno jednostavnu formulu. Bez po gol opasnog igrača u sredini terena, Hrvatska je vrlo lagano s četvorkom u zadnjoj liniji blokirala Ousmanea Dembelea, Kyliana Mbappe i Randala Kolo Muanija. Želja Francuske da na krilima stvara višak anulirana je brzinskim iskakanjima Joška Gvardiola i Josipa Stanišića, ali i krilni igrači i vezna linija pomagali su kako ih francuski bekovi ne bi preopteretili ulascima iz drugog plana.

Hrvatska nije imala nikakav problem s time da Francuskoj bez generacijski ključnog playmakera - Antoinea Griezmanna, prepusti loptu, stane u blok od tri linije i tjera suparnika da udara glavom u zid. Pitanje je bilo samo kako će Hrvatska u takvoj postavci izlaziti i napadati s obzirom na to da nema pretjeranu brzinu u prednjem dijelu ekipe.

S obzirom na ozljedu Brune Petkovića koji je idealan za zadržati loptu i razigrati momčad, rješenje u vrhu napada je bio Ante Budimir i profilom je bio točno ono što je Hrvatskoj trebalo. Tražio je dubinu, odvlačio je Francusku zadnju liniju sa sobom i bio je dovoljno aktivan u presingu i duelima da dozvoli svojoj momčadi da se postavi u blok kada izgubi loptu.

Hrvatska je bez ikakve posebno dobre partije pobijedila Francusku. To dovoljno govori o njoj

Izvan toga, utakmica nije imala neki snažan trenerski pečat, detalj kojim je jedna ekipa iznenadila drugu ni način kako kontinuirano stvarati višak na terenu. Pobjeda Hrvatske Bila je više strateške i stilske naravi koje nisu nikako odgovarale, nego taktičke.

Hrvatska je, u prijevodu, igrala baš onako kako je protiv Francuske najracionalnije igrati i pobijedila je Francusku onako kako Francuska inače pobjedi sve druge. Svela je Francusku na napadanje malog prostora što joj je daleko najslabija točka u igri, a i ono što je prošlo, Dominik Livaković sjajno je obranio. Za pobjedu protiv ovakve reprezentacije ti uglavnom i treba golman koji će napraviti razliku.

Još bolja vijest od pobjede za Hrvatsku je da je pobijedila Francusku a da nije odigrala senzacionalnu utakmicu. Bila je zrela, strpljiva, kompaktna i pametno agresivna i zastrašujuće rutinska u nekim segmentima, ali može puno bolje. Sve ostalo je naknadna pamet iz perspektive kada je rezultat poznat.

Sama činjenica da ne mora odigrati savršenu utakmicu da bi pobijedila ekipu koja je uzela svjetsko zlato pa srebro dovoljno govori kakvim talentom raspolaže.