ISPADANJEM Hrvatske s Eura zapravo je okončana era Zlatka Dalića. Populističkog blefera koji je imao previše sreće. Naravno, do jedne granice, jer, kako znamo, sreća prati hrabre.

No, pustimo pučke mudrosti, bez obzira na to što je Dalić šarmirao svekoliki hrvatski puk više nego dva velika prodavača magle koja su mu prethodila na izborničkoj funkciji zajedno.

Ovaj prodavač domoljubne magle to je radio uspješnije nego Ćiro i Bilić zajedno

Ostvario je ogromnu prednost čak i u odnosu na Ćiru Blaževića i Slavena Bilića, šampione u bacanju u trans malog hrvatskog čovjeka bljutavom patetikom i petparačkim domoljubljem. 

Prvi je s tada najboljom generacijom u povijesti Hrvatske svojom greškom uzeo tek svjetsku broncu, iako mu se nudilo finale, u kojem su bili potpuno ošamućeni Brazilci.

Drugi s tada drugom najboljom generacijom u povijesti Hrvatske nije napravio baš ništa, osim ako jedan jedini prolazak skupine velikog natjecanja u šest godina njegovog staža smatrate senzacionalnim uspjehom. 

Dalić je nakon 20 godina ničega od Hrvatske na velikim natjecanjima dobio reprezentaciju koja je nakon neshvaćenog Nike Kovača i sprdanog Ante Čačića bila u raspadu. 

Dalić, kojem su najveći uspjesi albanski superkup te saudijski i emiratski kup, preuzima Hrvatsku

Što mislite, zašto je na izborničku funkciju Hrvatske postavljen trener kojem su, premda je već prešao 50., najveći uspjesi karijere bili albanski superkup, kup saudijskog princa te emiratski predsjednički kup? Zato što je nitko drugi nije htio.

Međutim, ta generacija imala je tri ogromne prednosti u odnosu na prethodne. Činili su je igrači koji su s klubovima ostvarili sve: najveće trofeje, bogatstvo i slavu, ali su u reprezentaciji bili gladni luzeri. 

Nadalje, u predvečerje turnira u Rusiji većinom su bili pri kraju karijera, pa su SP 2018. detektirali kao posljednju priliku, zadnji juriš na ono što im je pripadalo po kvaliteti, ali nije po igrama i rezultatima - veliki uspjeh s Hrvatskom. 

Konačno, to što je Daliću palo s neba u ruke doista je bila najbolja generacija Hrvatske od samostalnosti naovamo.

Kako se trener Dinamo Tirane, Al-Faisalyja i Al Aina nametnuo zvijezdama Reala, Barcelone i Liverpoola?

U takvim okolnostima, dakle, na scenu ove priče ni kriv ni dužan stupa Zlatko Dalić. On se također za šest i pol godina u državama Arapskog poluotoka, koje baš ne poštuju ljudska prava, ali redovno i bogato plaćaju petrodolarima, osigurao za par generacija. Ipak, nedostajala mu je Hrvatska. Vratio se u nju i ne sluteći da će za pola godine postati njen vladar i da će ga svjetina nositi na rukama od Tuđmana do Bana. 

Početak ni u najluđim snovima nije nudio takav rasplet. Bio je u jesen 2017. prije leta na ključnu utakmicu kvalifikacija u Ukrajinu baš na spomenutom zagrebačkom aerodromu. Tamo je Dalić, prema vlastitom priznanju, tada upoznao većinu igrača koje je trebao voditi. To mu je bilo neugodno jer kako da se trener Dinamo Tirane, Al-Faisalyja, Al Hilala i Al Aina nametne zvijezdama Reala, Barcelone, Juventusa, Liverpoola, Intera?

Odabrao je ono što se fino zove "man management", a zdravoseljački ulizivanje igračima. "Nemam ja što njih učiti nogometu ili objašnjavati im taktiku, ja sam tu da se pobrinem da daju maksimum", poručio je odmah po preuzimanju Hrvatske.

Tako je i bilo za sve tri godine njegovog mandata. Bilić, koji je igrače u svim prigodama oslovljavao Čarli, Plete, Mandžo te im je rješavao ljubavne probleme, u odnosu na Dalića je bio tiranin, Felix Magath. 

Mudro je odabrao taktiku jer bi ga inače sredila koalicija Mamića i igrača, koja je rušila njegove prethodnike

Mudri Dalić odabrao je liniju ne manjeg otpora, nego bez njega jer bi bilo kojim drugim pristupom izgorio, kao i njegovi prethodnici, koji su pali kao žrtve saveza kojem je nemoguće odoljeti - reprezentativaca i gazde Mamića.

Kovača su igrači srušili ubrzo nakon što je Zdravko Mamić na televiziji izjavio: "Niko Kovač više nema podršku obitelji Mamić." Da, dobro ste pročitali.

Nakon Kovača, koji se igračima nametao germanskom disciplinom, deranjem i znanstvenim novotarijama, "izbornik" je postao Ante Čačić, čiji su perolaki pristup i to što ga je instalirao te pod kontrolom držao Mamić daleko više odgovarali balkanskom mentalitetu igrača. Međutim, pod njim nije ostvaren iskorak kada se najviše očekivao. Na Euru 2016., natjecanju na kojem je najbolja generacija bila u zenitu. 

Dalić je, dakle, znao u kakvu sredinu dolazi, ali odlučio je izvući maksimum iz situacije prije nego što postane najnovija u nizu žrtava Mamićeve i Šukerove manipulacije. Ukrajinu se u baražu može proći, a onda je SP neusporedivo bolji izlog za neku prestižniju gažu od Abu Dhabija. 

Srebro u Rusiji donijele su fanatična borbenost igrača i nevjerojatna sreća

Izborio je SP, a tamo je Hrvatska imala jako puno sreće. Dobila je sjajnu skupinu, s jednom od najgorih generacija Argentine u posljednjih 50-ak godina, Nigerijom koju je branio rezervni golman iz druge španjolske lige te simpatičnim Islandom. U nokaut-fazi je na penale prošla Dansku i Rusiju, što su bili najlakši suparnici koje je mogla dobiti. U polufinalu ju je čekala Engleska, koja je pala u produžecima. Hrvatska je, dakle, došla do finala SP-a formalno bez ijedne pobjede u nokaut-fazi jer su sve utakmice u regularnom dijelu, a one osmine finala i četvrtfinala i nakon produžetaka, završile bez pobjednika.

Isticanje ovoga nije kako bi se omalovažio povijesno velik pothvat Hrvatske, ali isto tako se mora ukazati, a to smo govorili i pisali neposredno prije SP-a i tijekom njega: Hrvatska je imala igrače, ali i ždrijeb za najmanje polufinale SP-a. Do njega je došla igrom koja nije bila spektakularna, ali su to svakako bile borbenost i predanost njenih igrača. Zašto su se oni u Rusiji bacali na glavu? Pogledajte opet tri velike prednosti ove generacije.

Finale je pokazalo da je Hrvatska ipak došla stepenicu previsoko jer ju je Francuska lako pobijedila. Svima koji će na ovo potegnuti "argument" da nije bio penal za Francuze može se odgovoriti jednako kao onima koji tvrde da "nije" bio penal prije deset dana za Češku - zamislite da su takve situacije prošle nekažnjeno u kaznenom prostoru suparnika Hrvatske... 

Milijunaš koji neprestano priča o poniznosti

Primjećujete li da nikako putem do finala SP-a ne spominjemo Dalića? To je zato što su SP iznijeli igrači, a ne izbornik. Unatoč tome, on je postao heroj nogometnog puka i veća priča svjetskog srebra od Luke Modrića ili doista najboljeg hrvatskog igrača u Rusiji - bezobrazno podcijenjenog Ivana Rakitića. 

Zato što se Dalić bavio onim što prosječni navijač najviše voli: "man managementom" te lansiranjem mantre koja će postati njegov zaštitni znak. One o "poniznosti". Vodeći igrače koji su zaradili desetke milijuna eura u karijerama te nakon što je s njima poslije SP-a podijelio par milijuna eura, Dalić će cijelo to vrijeme i nakon njega drobiti o poniznosti. Naravno, i o zajedništvu i Hrvatskoj. Na priče o lažnoj poniznosti i jeftinom domoljublju svjetina je još tri godine klimala glavom na račun kredita iz Rusije. 

Oproštaji Subašića, Mandžukića, Ćorluke, Strinića, Pivarića i Nikole Kalinića značili su da će Dalić morati provesti smjenu generacija i Liga nacija činila se idealnom za isprobavanje novih kadrovskih i taktičkih rješenja.

Propustio je izvršiti nužnu smjenu generacija odmah nakon SP-a

Međutim, Dalić je ne samo teškim debaklima u oba izdanja Lige nacija nego i propuštanjem izvođenja nužne i hitne smjene generacija u natjecanju koje je idealno za to pokazao da je kalkulant bez hrabrosti i vizije. Uostalom, nije mu za to trebalo previše jer baš nakon SP-a stasala je sjajna mlada generacija hrvatskih nogometaša, koje je mogao barem postepeno uvoditi u prvu momčad. 

Dalić se, umjesto za obnovu i rekonstrukciju, odlučio za čekanje i inerciju. I snimanje reklama. Ponizni izbornik već godinama iskače ako ne iz pašteta, onda iz slatkih namaza, bankovnih kartica, automobila i piva. Usput nije propuštao naglašavati da je nakon SP-a zbog ostanka u Hrvatskoj odbio milijune. Naravno, pri tome nije dodavao ni da je za ostanak u Hrvatskoj dobio milijune. 

Umjesto da rekonstruira momčad, snimao je reklame i napominjao kolike je milijune odbio zbog Hrvatske

U Dalićevim pričama o poniznosti, dok maše zlatnim karticama okrećući kožne volane skupih limuzina, prošle su tri godine, koje je izbornik potratio tako da je na prvom velikom natjecanju nakon svjetskog srebra u prve dvije utakmice na teren izveo dva debitanta i još trojicu igrača koja nisu igrala na pozicijama na koje su navikla, bilo da se radi o klubu ili reprezentaciji.
 
Kao što smo pisali, izbornik si ne smije dozvoliti da od trojca Gvardiol, Sosa i Bradarić, na koje se itekako računa, dvojica prije Eura nisu nikad odigrala službenu utakmicu za A reprezentaciju, dok je treći odigrao ukupno 120 minuta. Ne smije mu se dogoditi ni da Andrej Kramarić, koji je od Rusije naovamo zabio 50 golova u Bundesligi kao polušpica ili drugi napadač, 80% vremena u reprezentaciji igra na drugoj poziciji. Ne može mu se dogoditi da na užem i širem spisku ima četiri napadača, a da mu devetku u prve dvije utakmice prvenstva igra Rebić, koji, začudo, "nije dao dovoljno". 

Ako je nakon teških poraza protiv Portugala i Francuske rekao da više neće igrati oni koji ne igraju u klubovima, onda mu se ne smije dogoditi da na poziciji desnog beka igra ozljedama uništeni Vrsaljko, i to u sustavu u kojem se od njega traži moć ponavljanja skoro kao u Rusiji. Ne smije mu se dozvoliti ni da Nikola Vlašić, ključni igrač kvalifikacija, padne u treći plan dok eksperimentira s pozicijama i ulogama ostatka ekipe. Ne smije mu se dogoditi ni to da dvije godine forsira 4-2-3-1 i varijacije na temu, a onda uoči turnira prijeđe na 4-3-3 s tercetom u sredini terena, s kojim Hrvatskoj jako nedostaje poveznice prema napadu.

Kaos s taktikom, igrom, ulogama i egom igrača 

Dalić je godinama lutao s odabirom taktike, načinom igre, rasporedom igrača po pozicijama, a gotovo svaku utakmicu Hrvatsku predstavlja druga ekipa. Na Euru, na koji je trebao doći sa standardiziranom momčadi jer je u skupini imao samo tri utakmice i nema prava na eksperimente, na početku se odrekao dva do tada ključna igrača, Petkovića i Brozovića. U drugoj utakmici mijenjao je ekipu u odnosu na prvu, a za utakmicu za opstanak na prvenstvu, opet je mijenjao prvi sastav i taktiku. 

Osim što nije na vrijeme izveo nužnu smjenu generacija, Dalić je pokazao da ne može suzbiti ega igračkih zvijezda i zaslužnika. To se vidjelo po tome što su se oni u prve dvije utakmice Eura stalno svađali i izgledali kao da su na rubu fizičkog obračuna. Kako li je samo i u tom pogledu izgledala propala momčad s nedavnog SP-a, čiji su članovi ginuli na terenu te jedni za druge i tako mljeli suparnike i bez osobito dobre igre. Sada, na početku EP-a, ne samo da su u igri izgledali tek kao "skup građana" nego se činilo da se zvijezde reprezentacije ne podnose. 

Zatvaranje očiju na brojne probleme i truli kompromisi

Dalićevo zatvaranje očiju pred velikim problemima u ekipi i trulo kompromiserstvo doveli su do još jednog velikog problema. Momčad nakrcava igračima koji u klubovima igraju dobro kako bi ih sve namirio i da ne budu nezadovoljni jer ne igraju, ali ne vodeći pri tome računa o osnovnom: da mnogi od njih u reprezentaciji ne igraju na svojim mjestima, što se zatim itekako vidi po igri, rezultatima i atmosferi u momčadi.

Kao što su to češki novinari dobro primijetili, o odnosima u hrvatskoj momčadi puno govori i način na koji je obilježila Perišićev gol protiv njihove reprezentacije. Premda je to bio krasan i nevjerojatno važan zgoditak, koji je Hrvatsku ostavio na životu na Euru, hrvatski igrači su ga proslavili bez imalo strasti ili vidljive kemije među sobom.

Očito očajna atmosfera među igračima bila je takva zato što reprezentacija posljednjih godina jednako očajnim rezultatima rasprodaje ugled viceprvaka svijeta. Hrvatska je u devet službenih utakmica, prije nego što je na Euru pobijedila Škotsku, inače 44. reprezentaciju svijeta te selekciju koja je na ždrijebu za Euro bila u najslabijem, četvrtom potu, pobijedila jedino Maltu i Cipar. Dalićevu Hrvatsku pobjeđuju i momčadi srednje klase (Mađarska, Slovenija), dok je one vrhunske (Francuska, Portugal), kojima je donedavno i sama pripadala, razbijaju. 

Prije Eura je luzerskom pričom izbušio reprezentaciju koju vodi

Dalić je prije Eura srušio naboj u reprezentaciji i luzerskom pričom: "Za prolaz skupine bit će nam dovoljna četiri boda." Dakle, izbornik koji je nedavno osvojio drugo mjesto na SP-u i koji ima igrače za europski i svjetski vrh već na prvom idućem velikom natjecanju nakon povijesnog uspjeha se zadovoljava time da njegova momčad bude jedna od "najboljih trećeplasiranih reprezentacija", što joj na nakaradno masovnom Euru omogućava prolazak u nokaut-fazu na mala vrata i kao pretposljednjoj u skupini.

Umjesto da generira pobjednički stav i ozračje koje jamči uspjehe, posebno jer je imao itekako prolaznu skupinu s papirnato jakom, ali Engleskom koja je u potpunoj rekonstrukciji, zatim solidnom Češkom, s kojom se "da igrati", te Škotskom, kojoj je najveća kvaliteta... srčanost, Dalić se prije Eura nadao da će u takvoj konkurenciji biti treći. 

Nakon Češke je javno optužio igrače

Konačno, Dalić je nakon utakmica s Engleskom i Češkom javno i oštro prozvao igrače za niz pogrešnih odluka i loših poteza te nepoštivanje dogovora s treninga i analiza suparnika. Jasno je da nogometne zvijezde ne vole takve packe pred milijunima ljudi, kao i da se navijači Hrvatske pitaju što onda radi izbornik kada ga igrači ne slušaju.

Festival dalićevizama 

Tu nije bio kraj tipičnim dalićevizmima. Pred Škotsku je zavapio da nam je šansu da ipak prođemo dao "dragi Bog", a one koji kritiziraju lošu igru selekcije optužio je da "reprezentaciju Hrvatske vrijeđaju i nabacuju blatom", dok je ufanje u spasonosnu pobjedu nad Škotima vidio u tome da "ne dozvolimo da protivnik trči više od nas".

Razumljivo je da su na ovako javno pogubljenog izbornika morali reagirati stariji igrači. Oni su, kako je otkrio Perišić, održali krizni sastanak te su odlučili kako igrati protiv Češke. 

Dalićeva presica pred Škotsku bila je festival patetike, lažne samokritičnosti i traženja krivice u svima ostalima, a nakon pobjede nad Škotskom, reprezentacijom koja je doslovno tri klase ispod Hrvatske, krenula je poznata mantra o poniznosti, koju su zdušno trubili i "konstruktivni" mediji, točnije oni koji se ispričavaju nakon što se usude kritizirati igrača kojeg je Dalić pustio da izgori kiksevima. Kad smo kod sjajnog, ali neiskusnog Gvardiola, izbornik ga je na lijevom bočnom pretpostavio Bradariću jer je ovaj previše ofenzivan. Vidjeli smo kako je to završilo protiv Španjolske. Gvardiol je teško pogriješio kod dva od prva tri gola Španjolske. 

Ovaj medij koji čitate ne spada među spomenute, pa za kraj i prerano ispadanje Hrvatske s Eura, umjesto o poniznosti i slavljenju Dalićevog trenerskog genija, pišemo ono što je očito svim ljubiteljima nogometa. Dalić je Škotsku pobijedio kada je tek u trećoj utakmici skupine Eura uradio ono što je morao napraviti u prvoj - postavio prave igrače na pravo mjesto.

Vlašić protiv Škotske te Oršić za pola poluvremena protiv Španjolske pokazuju koliko je Dalić pogriješio

Točnije, što je prije svega Nikolu Vlašića, koji mu nije bio u prvoj momčadi u prve dvije utakmice, konačno postavio tamo gdje mu je mjesto. Hvaliti nogometnog trenera zato što je nakon dvije ključne pogrešno postavljene utakmice to konačno ispravio u trećoj je besmisleno.

Herojski povratak protiv Španjolske u osmini finala također nije produkt Dalićevog ingenioznog uvođenja u igru Mislava Oršića, nego je ostvaren unatoč Daliću. On je, naime, Oršića uveo prekasno.

Da je poslušao glas javnosti, prema kojem je, primjerice, više od pola od 32 tisuće čitatelja Indexa u anketi reklo da Oršića želi od početka na lijevoj strani napada umjesto Perišića, sada bi Hrvatska slavila pobjedu kao što su bile one u Rusiji. Umjesto na fenomenalnog Oršića, izbornik se i u trećoj od četiri utakmice Eura kladio na očajnog Rebića. Za to vrijeme, u sve tri utakmice skupine Oršić nije bio ni rezerva. Dalić je igrača savršenog da bude detonator, igrač promjene ritma, ubrzanja igre, efikasnosti i preokreta držao na tribinama. Protiv Španjolske je ušao kao alibi, očajnička zamjena u 67. minuti.

O tome kako je Dalić postavio igru posvjedočio je nakon dramatičnog ispadanja od Španjolaca kapetan Modrić: "Poveli smo nakon sretnog gola, a nakon toga su oni bili bolji u prvih 60 minuta. Stajali smo preduboko na svojoj polovici i dozvolili im da igraju svoju igru. Kad smo počeli više napadati, bili smo bolji, stvarali prilike i zabili."

Daliću nitko ne može uzeti svjetsko srebro ni zasluge za njega, pa makar u pogledu "man managementa" i "poniznosti", ali nakon što se ta šuplja priča definitivno potrošila u produžecima protiv Španjolske tri godine kasnije, a on trebao pokazati kakav je doista trener, a ne motivator ili galvanizer momčadi, brendirao se upravo onako kakav mu je maksimalan domet: kao ponizni čuvar ognjišta na kojem gori domoljubni plam.

Zato se na kraju drame s Hrvatskom na Euru, koju je dramatičnom svojim greškama učinio Dalić, ne mogu slaviti "junački poraz" ni "davanje 120 posto mogućnosti" ili "odlazak kući uzdignute glave" jer se vidjelo kako je Hrvatska moćna i jaka kada napokon igraju oni koji su kod izbornika na klupi ili tribinama. 

I za koje su svi znali da moraju igrati. Svi osim Dalića.