NA DANAŠNJI dan 1985. godine Hajduk je ostvario jednu od najvećih pobjeda u povijesti svojih nastupa u europskim natjecanjima, kada je u 2. kolu Kupa UEFA-e pobijedio jaki Torino 3:1 i nakon 1:1 iz prve utakmice prošao u osminu finala, u kojoj je izbacio ukrajinski Dnjipro, prije nego što će u četvrtfinalu ispasti na penale od belgijskog Waregema.

Bila je to jedna od najuspješnijih Hajdukovih sezona, a ovo najveća pobjeda u njoj. Tim povodom, u suradnji s Yugopapirom, prenosimo tekst Branka Stipkovića kojim je časopis Sprint popratio velik uspjeh Splićana.

"PROPLAKAT će zora i nebo sa zvizdama...", treštalo je te srijede iz splitskih lokala, u kojima se na mjesto čekalo podjednako dugo kao i na kartu za sjedenje pod krovom Poljuda. Ovaj grad, kojem u posljednje vrijeme odriču osobitost ljubavi prema svojim odraslim tićima, iznova je dokazao koliko voli Bile. Sve će im se oprostiti, samo da srede tog Tora! A drugog jutra proplakat će zora i nebo sa zvizdama pokleknu li Poklepović i momci.

Nije bilo plača. Hajduk je bio velik, u trenutku istine dokazao je da su zalutale sumnje skrivale tek zluradu laž. Zato se i čuveni Miljenko Smoje, lokalni Mali Marinko, rasrdio u redovnom komentaru za Slobodnu Dalmaciju:

"A ako slučajno izgubimo, nima slučaja, ide dalje zrilija momčad i ako izgubimo, onda nismo ni jemali šta tražit po Evropi jer nas u treće kolo čeka još snažniji protivnik... Ti plasivci i plačipizde gredu mi na nerve i zbog toga i ne gren na stadion, nego lipo doma gledan televizijski prenos..."

Tu moramo stati. Ono što se događalo s dostavom utakmice u jugoslavenske domove sličilo je najprije opsadnom stanju, zatim - kažu u Hajduku - krađi i na kraju ogorčenoj ljutnji. Činilo se da se klub "pjeni kao slon u kupaćim gaćicama", no zacijelo je imao razloga.

Televizija nije imala crno na bijelo da sliku prenese od Maribora do Bitolja. Nepun sat uoči susreta TV komentator Boris Mutić još se nadao da će ići uživo, za dvadeset minuta nevoljko je konstatirao "zasad ništa" i, najposlije, otišao gore u čardak raditi reportažu.

Što će reći drug Mile?

Onda se saznalo da priča ide izravno, na golemo zadovoljstvo nogometnog pučanstva te protest domaćina:

"To je siledžijstvo", grmio je legendarni Ante Jurjević - Baja. "To je gusarstvo", snebivao se predsjednik Jole Vidošević. Bivši predsjednik Tito Kirigin potišten je šutio, iako se radost pobjede uvelike razlijevala na sve strane.

"Ma, isključili bismo im struju, ali nismo smjeli zbog Talijana. Izbio bi skandal, diplomatski spor", uglas je razmišljao generalni tajnik Ante Žaja, dok je Zdravko Reić, iznimni majstor splitskog sportskog žurnalizma, objašnjavao:

"Došlo je 14 autobusa iz Dubrovnika, 60 automobila iz Imotskog i okolice, kolone iz Maribora, Celja, Đakovice, Čačka, Zagreba. Smrzavali su se na buri. Nakon svega možda im i nije krivo, samo - kako će Mile iz Čačka objasniti ženi zašto je potrošio 20.000 dinara i potratio dva dana, umjesto da besplatno uživa kod kuće u papučama!?"

Skloni smo povjerovati da će se drug Mile nekako snaći, makar gospođu morao izvesti na večeru. Jest da potez TV Zagreba nije naročito primjeren, kamoli uobičajen, no neodgovornima čast na hrabrosti - zaigrali su na sve ili ništa, uplovili u rizik, zasigurno i sudski spor ako se u međuvremenu Hajduk ne udobrovolji.

Ispalo je divno: nazočnima je ionako svejedno jer su prisustvovali istinskom spektaklu, nenazočni slave klub i hvale televiziju, koja Splićanima mora uplatiti 1.50 a ne 1.25 milijuna predviđenih za snimku, čime se, vele, prihod popeo na 25 milijuna.

Svi su, dakle, dobili sve. Glavno da je zadovoljna raja. To će, bez sumnje, potvrditi i Baja i Žaja!

Inače, ugođaj je bio savršen, fair-play gledališta nikad tako naglašen. Sredinom drugog poluvremena s najčešće optuživanog Sjevera začulo se "Ju-go-sla-vi-ja", što je, dakako, prihvatio čitav stadion, dajući natjecateljskom činu nepatetični nacionalni predznak krcat emocijama zajedništva.

Impresivan dojam i za šezdesetak akreditiranih novinara te pedesetak fotoreportera, među kojima su se našli specijalni snimatelji iz Francuske, emisari selektora Michela, koji se, očito, više boji Sliškovića nego Milutinovića.

Za orkansku buru u školjci podjednako je zaslužan čitav ansambl, sa sviračima i dirigentom. Napose nadahnuti, nezadrživi Gudelj, doista neponovljivi Slišković, briljantni Zl. Vujović, da ne nabrajamo upravo izvrsnog Čelića, opasnog Asanovića, mirnog Vulića, sigurnog Varvodića, požrtvovnog Kalinića.

Zo. Vujović je sistemom tko nabije, taj dobije prvoklasno uštopao Schachnera, Miljuš je i pretjerano pomogao navali, a Petrović pak stilom ošini po prašini sprječavao nailazak prijetnje. Uoči meča najtužniji je bio Ive Jerolimov, jedan od junaka iz Torina: "Osjećam se praznim, srce me boli: zašto ne igram? Da poludiš..."

Da smo ga dalje pitali, sto posto bi se naljutio na trenera Špacu, koji mu je pretpostavio Zlatkovog blizanca Zorana. Netko je ionako proturio da je to sračunata koalicija kapetana i šefa štaba: ja vama podršku, vi šansu mome bratu...

Vujović bolji svoje je šanse odavno iskoristio. Pomalo se tuži na najezdu menadžera:

"Stvarali su mi velike probleme i prije ovog nastupa, stoga sam ih naručio za dan poslije, četvrtak."

Tko je doista u igri?

"Torino, Bordeaux, Paris Racing, a zvao me i Luka (op. Peruzović) u Anderlecht."

Kada pada odluka?

"Za dva, najviše tri tjedna."

Svota je, kažu, basnoslovna?

"Ne bih htio reći, ali ponuda je fantastična, vjerojatno rekordna među našim igračima; strašno velika."

Načuli smo i kolika. Navodno su pregovori s Bordeauxom zastali na 1.500.000 DM. Zastali Vujovićevom željom. Naime, Davide Messina, Torinov čovjek za te stvari, kadar je ponuditi 1.500.000 američkih dolara, usput se tješeći:

"Zaboga, dva-tri milijuna dolara dobivaju oni što se s Vujovićem ne mogu ni usporediti!"

Prevladali strahove

Uglavnom, neizvjesnost oko Zlatkove selidbe riješit će se prije SP-a u Meksiku; poslije toga invazija zlatnih nogu mogla bi se drastično povećati, što našem asu baš ne odgovara. Odgovara mu storija s uzvratne utakmice, kad su ga hvatali i zadržavali na sve moguće i nemoguće načine, čuvali kao da je osuđen na doživotni zatvor. Nije li samo zbog njega sudac gostima podijelio oko dvije kile kartona!

Stanku Poklepoviću dijelili su poljupce, još dok se s ručnikom oko pojasa žurio pod tuš. Da je ispalo drukčije, bacili bi mu isti taj ručnik u ring, umotan u poruku "dosta je više, idi". Ili se možda varamo? Neka kaže sam:

"Značilo je ovo nadmetanje kao i svako drugo, izvana. Iznutra - htio sam da Hajduk napokon izbriše onu staru primitivnost, običaj posrnuća kad zaista ne treba. Valjalo je nadvladati prigušene strahove. U nama, znate, još žive svi ti sentetjeni i ajndhoveni. Neosporno je da smo i u Torinu i u Splitu igrali vrlo hrabro."

Sad ste se opet izvukli...?

"Ne, ne, moj najveći zadatak bio je i ostao odnos između ljudi. Lako je organizirati trening, postaviti igru i taktiku. Mnogo je teže uspostaviti odnos unutar igre i, osobito, odnos prema van, to jest odnos vanjske sredine."

Malo je komplicirano. Da se ne izgubimo između "unutrašnje" i "vanjske" sredine?

"Recimo, utjecaj izvana ne bih krstio podmetanjem, ali to je, ipak, nešto što smeta."

Koliko ste uspjeli u suzbijanju tih negativnih poticaja?

"U Jugoslaviji to ide sporo. Ovdje nema gazda, bosova, isključeni su autoriteti pojedinaca, isključivi padaju pod stečaj. Zar mogu eliminirati ekonoma ako mi na vrijeme ne donese trenirku? Ništa ne ide po svaku cijenu."

Dokad ćete biti preblagi?

"Ne bih se složio da sam blag, naprotiv, neobično sam izoštren, samo ne posežem za drastičnim mjerama. U nas je praksa da se treneri zbacuju, nemam od toga bojazni. Da nismo prošli, možda bi me stvarno zbacili? O smjenjivanju ne razmišljam previše, idem bez imalo kompleksa."

Koliko ste napredovali u godinu i pol?

"Sazrio sam u svemu, osim u akcijama na područjima koja su vezana za crni aspekt posla. Time se jednostavno ne želim baviti, zato vjerojatno i doživljavam sve te neugodnosti."

Smatrate li da ste dobar trener za ovaj dobar klub?

"Apsolutno! Zapravo, ja apsolutno dobro znam raditi."

Zar ste stvarno rekli da u prvenstvu Hajduk više nema izgleda?

"I nema, ukoliko su oni koji mu bježe šest bodova uistinu kvalitetni. Ali, čini se da nisu, možemo ih stići."

251.000 trenera

Mislite li da imate najbolji kadar u zemlji?

"Ja za svoje nogometaše uvijek tako mislim. Tek, nezgodno je što svatko brine o sebi, zato su i mogući sukobi poput onog, prenaglašenog, između Zlatka Vujovića i Gudelja. Mnogi stvaraju platformu za skok u inozemstvo."

Da, zar nećete biti loši kad vam odu zvijezde?

"Možda ćemo biti i bolji!"

Kako to mislite?

"E, pa, vi mnogo pitate, a ja mnogo pričam. Bilo bi bolje da završimo!"

Nastavili smo s Poklepovićevim pomoćnikom Sergijom Krešićem, koji je, ukratko, naznačio:

"Slažem se s njim gotovo u svemu. Ponajprije smo slični po zaljubljenosti u nogomet i naše momke, bez obzira na njihov renome. Poklepović je čovjek koji omogućuje kreaciju, u diskusijama suprotstavljamo ideje. Ako se u nečemu i razilazimo, to ne smeta. U Splitu je nezahvalno raditi: tu je 250.000 stanovnika i 251.000 trenera!

Osobno, ne patim od žurbe, niti sam nervozan dok čekam eventualnu šansu da preuzmem glavnu riječ. Ako sam pravi - dobit ću je, ako nisam - bolje da je i ne dobijem. Potjerali su me iz Hajduka sa 17 godina, promijenio sam 9 sredina i 17 trenera. Da sam gluh i slijep, od svakog bih ponešto naučio..."

Ekspediciju iz Torina nismo pitali koliko je naučila na brzopoteznom tečaju kod Dioklecijanovih suvremenika. Naprosto ih nismo htjeli remetiti u tužnoj tišini i - dostojanstvenosti. Odjeveni u elegantne svijetle balonere, doimali su se kao kopije Lina Venture. I samo su, jedva čujno, ponavljali: "Andiamo, andiamo." Pa, doviđenja!

Raspoloženi Ivan

"Što kažete, bio je to moj dan?" raspitivao se Ivan Gudelj, uživajući - kao i uvijek - u svojem doprinosu. Poput dječaka na pragu afirmacije, a ne zvijezde kojoj bi se, zamisli, trebalo klanjati. Ne; on je suviše običan, pristojan i drag.

I dok su zbog Blaža i Zlatka gore u loži poskakivale supruge im Dijana i Kristina, Ivanom se ponosio otac Marijan.

"Sada bih želio Španjolce ili Nantes, barem su atraktivni", poručio je Gudelj. Dobio je Dnjepar. Nije atraktivan, ali je - opasan...

Neraspoloženi Stipe

Zadnji je utrčao u igralište, prvi je istrčao iz svlačionice. Štef, pardon - Stipe Deverić, nije sijao od posebnog zadovoljstva. Zašto? "Zar da na paradi igram samo jednu minutu..."

"Šuti, najlakše si zaradio premiju, a publika te pozdravila bučnije nego mene u najboljim danima", zezao ga je direktor stadiona Geza Šenauer. Deverić je, međutim, nastavio svoje: "A u Zenici ću valjda morati od prve; tamo gdje će iskre frcati!"