HRVATSKA će u osmini finala SP-a igrati protiv Danske. Ovo je priča o usponu i padu danskog nogometa s posebnim naglaskom na osamdesete kad su Danci imali za mnoge najzanimljiviju, najatraktivniju i najcool reprezentaciju na svijetu.

U neka bivša vremena, kad nogometom nisu carevale marketinške tvrtke i kad je najvažnija stvar najvažnije sporedne stvari na svijetu bila samo i isključivo igra, recimo u osamdesetima, navijačka populacija imala je više svojih favorita. U odnosu na danas, kad su nametnuti totemi popularnosti zvjezdane bogataške momčadi poput Reala, Barcelone ili Bayerna te kad su globalni idoli postali igrači planski stvarani u raznoraznim PR laboratorijima, prije trideset godina navijači su omiljene momčadi birali po kriterijima koje im nitko, na umjetan i nasilan način, nije nametao.

Klinci u hrvatskim vrtićima i školama više ne navijaju za Dinamo ili Hajduk, sve se uglavnom svodi na rivalitet između Barce i Reala, ili da budemo precizniji, između Messija i Ronalda, dakle na ono što im se servira u medijima.

No, bez brige, nije to samo hrvatski problem. Ako kažemo da je prije tri godine u Glasgowu - dakle, pričamo o Škotskoj, a na Otoku općenito tradicija je više od života - prodano dvostruko više Messijevih dresova nego Celticovih, onda je i više nego jasno da nas je sve skupa komercijalizacija opasno uhvatila u svoj nemilosrdni žrvanj, da smo potpuno izgubili racio i da sve polako odlazi k vragu.

Poplava ''navijača za jedan dan'' i instant fanova kojima mediji subliminalnim porukama nameću favorite

Simpatiziranje određenih momčadi postalo je instant hobi, rekli bismo potrošna roba, i nerijetko se događa da jedna ekipa danas ima armiju novopečenih fanova, takozvanih navijača za jedan dan, a već sutra, kad ju napusti određeni igrač, trener ili na koncu, ako rezultatski podbaci, interes se u trenutku izgubi.

Nekad su svjetska i europska prvenstva bili praznici nogometa, danas je omiljena zabava navijača praćenje prijelaznih rokova u Ligama petica

S reprezentacijama je ipak nešto drugačije. Danas kad su kabelske televizije najdraži stanar svake pristojne kuće i kad su i prosječnom nogometnom pratitelju svakodnevno dostupne sve lige ovoga svijeta, a da ne govorimo o utakmicama Lige prvaka, reprezentativni nogomet, onaj koji domove posjećuje samo u tragovima, nekoliko puta godišnje kroz više-manje nebitne kvalifikacijske utakmice totalno je marginaliziran u odnosu na onaj vrhunski klupski. Tek svake dvije godine, za vrijeme europskog i svjetskog prvenstva, interes za reprezentativni nogomet se podigne, uglavnom opet nametnutim prekomjernim medijskim raketiranjem. Međutim, čak i onda, velika većina ''nogometnih fanova'' jedva čeka da cirkus završi, da se okrune europski ili svjetski prvaci, pa da se u miru, negdje u srpnju, posvete omiljenoj ljetnoj zanimaciji – praćenju ljetnog prijelaznog roka u Ligama petice.

Nekad nije bilo tako. Reprezentativni nogomet pratio se barem jednako, ako čak ne i više od klupskog (koji je imao jak lokalan pečat i bio je miljama daleko od hibrida u koji se pretvorio  nakon donošenja Bosmanovog pravila), a uz domicilnu reprezentaciju ili lokalni klub, naslijeđen od djeda ili oca za koji se zaista NAVIJA, s velikim simpatijama (ALI, SAMO SIMPATIJAMA) pratile su se i strane momčadi, kako klupske, tako i reprezentativne.

No,  s jednom velikom razlikom -  tu stranu momčad birali smo sami samcati, bez subliminalnih poruka medija, društvenih mreža i kojekakvih znanstvenika masno plaćenih da nas uvjere kako je Neymar bolji od Pelea, Pep Guardiola najbolji trener svih vremena, a Barca najbolja momčad u povijesti svemira.

Odabrati jednu takvu momčad u osamdesetima nije bio lagan posao, posebice ako ste željeli zadržati barem komadić dostojanstva i integriteta. Momčad koja je trebala postati vaša morala je igrati dobar nogomet, ali opet nikako nije smjela biti jedna od onih prvoloptaških poput Brazila ili Njemačke, timova koji uglavnom uvijek nešto osvajaju i za koje načelno navijaju gotovo svi.

Razlog odabira jedne takve momčadi uglavnom je bio iracionalan, nije ovisio o uspjehu ili neuspjehu, štoviše, ako smo se jednom inficirali, bilo nam je svejedno hoće li ta momčad već sljedeće godine osvajati naslove ili će posve potonuti u anonimnost. Simpatizirat ćemo je cijeli život, jer sve drugo nema smisla.

S pet komada u mreži Tomice Ivkovića pala je ljubav na prvi pogled

Što se tiče autora ovog teksta, ta momčad bila je Danska. U osamdesetim, dakle u mojim formativnim godinama, kad mi je mozak bio spužva, a duša široka ko Rusija i otvorena za sva čuda ovog svijeta, odabrao sam simpatizirati nogometaše koji su imali sjajne i prekrasne Hummel dresove (Danci su na njih bili strašno ponosni i prije nekoliko godina na danskim su ulicama umalo izbili nemiri kad je savez potpisao s Nikeom), super imena i koji su na Europskom prvenstvu u Francuskoj 1984. reprezentaciji Jugoslavije uspjeli uvaliti 5 komada. Søren Busk, Søren Lerby,  Morten Olsen, Jesper Olsen, Fran Arnesen, Michael Laudrup i ponajviše Bokšić prije Bokšića, čudesni Preben Elkjaer, u trenutku postali su moji idoli, jer uspjeli su poniziti one za koje sam tada naivno vjerovao da su najbolji, kako su nas uvjeravali. Bilo je tu puno dječje i naivne logike. Ako je netko najbolji (ti to barem misliš), a onda dođe netko drugi i te najbolje razbije s 5:0, sve je jasno.

Te 1984., kad sam imao pet, s pet komada u mreži Tomice Ivkovića pala je ljubav na prvi pogled. Također, ono što nije manje važno, zapravo, dugoročno gledano i najvažnije je, činjenica je da je ta Danska za razliku od svih drugih skandinavskih momčadi igrala nevjerojatan nogomet i neću puno pogriješiti ako kažem da je momčad Seppa Pionteka u to doba nastavila tamo gdje je Cruyffova Nizozemska stala deset godina ranije.

Toza Veselinović oborio sve svjetske rekorde - u ciklusu za Euro 1984. koristio 65 nogometaša!

Jugoslavija i Danska susrele su se u drugom kolu, a obje su momčadi doživjele poraz na otvaranju turnira. Jugoslavija, od koje se po običaju uvijek puno očekivalo, ali uglavnom bez pokrića, pala je bez ispaljenog metka protiv Belgije (0:2), a prgavi izbornik Todor Veselinović, inače u svijetu raritet po broju kandidata koje je isprobao u cijelom ciklusu za Euru (čak 65 igrača Toza Veselinović isprobao je dok se nije odlučio za 22 najboljih), odbio je razgovarati s novinarima uoči meča s Danskom.

S druge strane, Danska je u prvom kolu izgubila 1:0 od Platinijeve Francuske, a susret je obilježio stravičan lom noge legende danskog nogometa Alana Simonsena, što je značilo i prekid karijere jednog velikana.

I dok se balkanski tabor nakon poraza od nadolazeće sile Belgije polako raspadao u međusobnim svađama, Sepp Piontek uoči susreta komplimentirao je Veselinovićevoj družini smatrajući da je poraz od Belgije bio nesretan i da su šanse u utakmici u St Etienneu podjednake.

Međutim, umjesto tvrde i teške utakmice u kojoj je Jugoslavija trebala tražiti pobjedu pa onda i čudo protiv domaćina kako bi izborila polufinale, gledali smo iživljavale jedne super momčadi nad skupinom od 11 međusobno posvađanih igrača.

Arnesen, koji je zamijenio ozlijeđenog Simonesena, zabio je prvi gol već u osmoj minuti. Osam minuta poslije strijelac je bio i Berggreen i nakon samo 15 minuta igre utakmica je bila odlučena. U nastavku se dogodio totalni raspad sustava u reprezentaciji Jugoslavije i nova tri gola u mreži Tomislava Ivkovića Jugoslaviju su uoči posljednjeg kola poslala kući, a Danska je u dvoboju s Belgijom tražila put u polufinale.

Bila je to fantastična utakmica. Belgija je nakon pola sata golovima Ceulemensa i Vercauterena vodila 2:0, a onda je uslijedio nevjerojatan preokret Vikinga. Arnesen je u 41. minuti smanjio iz penala, Brylle je izjednačio nakon sat vremena, da bi genijalni Elkjaer šest minuta prije kraja zabio za velikih 3:2 i za polufinale.

Španjolska je ušla u finale, ali mi smo se  zaljubili u Dance

Tamo je Dansku čekala Španjolska. Po svemu viđenom u Francuskoj, momčad Seppa Pionteka bila je veliki favorit, no favoriti u nogometu uvijek ne pobjeđuju. Lerby je odmah na početku doveo Dansku u prednost, i kad su svi očekivali da će se ponoviti meč s Jugoslavijom, Danska je stala, a Španjolci su krenuli igrati i to im se isplatilo u 67. minuti kad je Maceda izjednačio. Više nije bilo pogodaka i finalist se morao odlučiti udarcima s bijele točke. Svih pet Španjolaca bili su precizni, dok je u zadnjoj seriji za Dansku promašio najbolji, Preben Elkjaer Larsen, i u finale je pomalo senzacionalno otišla Španjolska, dok je Danska, u koju smo se svi zaljubili, morala doma.

Priča o danskom nogometu jedna je jako čudna priča

U pionirskim danima nogometa, koncem 19. stoljeća, Danska je prva europska država koja je prihvatila neobičnu igru koja je doplovila s Otoka. Na tlu te nordijske kraljevine prvi put se igralo van Britanije, tamo je 1889. formiran prvi savez, a Danska je organizirala i prvo ligaško natjecanje izvan Britanije.

Početkom prošlog stoljeća Danci su se uredno iživljavali dvocifrenom razlikom gazeći nemjerljivo veće zemlje kao što su Njemačka ili Rusija, a u to su vrijeme osvojili i dva olimpijska srebra.

Nakon Britanaca bili su najjača momčad u Europe, a onda su se odlučili vratiti sedam koraka unatrag

I tada, umjesto da danski nogomet napravi i korak više, čelnici tamošnjeg nogometa odlučili su se vratiti sedam koraka unatrag. Naime, odlučili su da nogomet bude isključivo amaterski te da pravo nastupa za nacionalnu selekciju smiju imati samo domaći igrači, čime su generacije fantastičnih danskih nogometaša lišene mogućnosti da predstavljaju svoju zemlju na velikim natjecanjima.

Ta pomalo bizarna politika saveza za posljedicu je imala snažnu olimpijsku reprezentaciju, koja je osvojila dvije medalje nakon Drugog svjetskog rata (finale OI u Rimu 1960. izgubili su od Jugoslavije 1:3), no najjača je selekcija patila, izborivši samo jedan plasman među četiri najbolje momčadi Starog kontinenta 1964. i to samo zahvaljujući super povoljnom ždrijebu, koji ju je spojio s Maltom, Albanijom i Luksemburgom (za proći Luksemburg Danska je trebala čak tri utakmice – 3:3, 2:2, 1:0).

Ipak, do drastičnog pomaka u percepciji nogometa u Danskoj dolazi koncem sedamdesetih kad je u danski nogomet uveden profesionalizam, a od promjene politike saveza najviše koristi imala je nacionalna momčad, koja se napokon mogla ravnopravno nositi s najboljima.

Danci su zahvaljujući Allanu Simonsenu, svom nogometnom Ivanu Baliću, ponovno otkrili nogomet

Baš nekako u to vrijeme poklopilo se da je Danska poklonila Europi Allana Simonsena, bez sumnje najutjecajnijeg nogometaša kojeg je ta zemlja ikad dala i jedinog danskog nogometaša koji je dobio Zlatnu loptu (1977.).

U trenutku kad su Danci ponovno otkrivali nogomet, u Simonsenu su imali svog Ivana Balića, nogometaša koji je svojim talentom, raskošnošću igre i medijskom pažnjom kojom je bio obasipan kao igrač tadašnjeg giganta Borussije Mönchengladbach (zabio je fantastičan gol u finalu Kupa prvaka protiv Liverpoola 1977.), na neki način odgojio generaciju koja će sredinom osamdesetih igrati možda i najlepršaviji nogomet na svijetu.

Prijelomnim trenutkom u novijoj povijesti danskog nogometa smatra se pobjeda nad budućim svjetskim prvacima Talijanima 3:1, 1981. Bio je to prvi poslijeratni trijumf Danske nad nekom od ekipa iz svjetskog vrha i najava za ono što će uslijediti.

U Francuskoj 1984. stvoren je ''Danski dinamit''

Polufinale na Euru 1984. i fantastičan nastup u grupi na SP-u u Meksiku 1986. (razbijeni su Urugvaj, Zapadna Njemačka i Škotska) donijeli su toj selekciji nadimak ''Danish dynamite''.  Danci su upravo tako i igrali, jer kad bi im netko ušao u mlin, a nerijetko su to bile ozbiljne reprezentacije poput Jugoslavije 1984. ili Urugvaja 1986., iste su se kući vraćale s po pet ili šest komada u mreži.

Ono što je krasilo igru tadašnje Danske, na koncu, zbog čega je imala velik broj poklonika širom svijeta premda nikad ništa nije osvojila, bila je vrhunska tehnika, sjajna pas igra i nekolicina igrača koji su bili umjetnici s loptom. U vrijeme kad su treneri na klupi bili samo treneri, a ne nogometni šahisti s nizom taktičkih varijanti u šeširu, ovisno o okolnostima na travnjaku, Danska je igrala neku vrstu nabrijanog Totalnog nogometa, koji je u igru implementirala Nizozemska sredinom sedamdesetih. Svi su igrači imali potpunu slobodu kretanja, pozicije na terenu i brojevi na leđima bili su uglavnom pro forme i protivničke momčadi nikad nisu znale koga moraju čuvati jer su se i bekovi i stoperi često nalazili pred protivničkim vratima i zabijali, dok su im napadači i vezni igrači čuvali leđa.

Ipak, ako bismo u toj ''postsimonsenovskoj'' eri morali izdvojiti tri igrača koji su odskakali kvalitetom, karizmom i nogometnim znanjem, to su Søren Lerby, srce momčadi, Mihael Laudrup, duša momčadi i Preben Elkjaer, ubojica.

Prvi heroj: Søren Lerby

Lerby je s loptom znao sve, no ono što ga je izdvajalo bilo je srce ratnika. Ono što je Roy Keane značio za United Alexa Fergusona, Lerby je bio za Dansku Seppa Pionteka. Danska je gostovala na Wembleyju, a nakon jedne nonšalantno izgubljene lopte Lerby je dobrih minuti i pol urlao na Alana Simonsena. Da, onog Simonsena, osvajača Zlatne lopte i čovjeka koji je na neki način stvorio ovu momčad.

''Nogomet nije za tihe'', rekao je Lerby kad je novinarima morao objašnjavati zašto je vikao na pet godina starijeg suigrača, nakon što je njegova momčad dobila Engleze njihovom dvorištu.

Lerby je cijelu svoju karijeru rušio konvencije, a svjetski poznat postao je kad je napravio nešto što je danas dakako zabranjeno. 13. studenog 1985. Danska je u Irskoj igrala zadnje kolo kvalifikacija za svoj prvi SP u povijesti. Iste je večeri njegov Bayern u Kupu igrao u Bochumu. Lerby je počeo susret u Dublinu, a kad je shvatio da Danska tu utakmicu pobjeđuje, izašao je pri rezultatu 3:1 u 69. minuti, kako bi stigao na avion. Preletio je 1200 kilometara do Dortmunda, uzeo je taksi i krenuo do Bochuma. Kad je taksi uslijed gužve zapeo u prometu, izašao je iz vozila i do stadiona je otrčao posljednja tri kilometra. Shvativši da je rezerva, naljutio se, ali je ipak zaigrao u drugom poluvremenu.

Drugi heroj: Michael Laudrup

Realno, igrački, najbolji igrač te generacije bio je Mihael Laudrup. Mihaelu (a i njegovom bratu Brianu) nogomet je bio zapečaćen u genetski kod. Otac Finn bio je danski reprezentativac i jedan od najvažnijih ljudi u povijesti danskog nogometa, a ujak Ebbe Skovdahl bio je trener Brøndbyja, Aberdeena i Benfice.

Mihael je imao sjajnu, veličanstvenu karijeru. Kao jedan od pionira došao je u Italiju koja je će sljedećih godina preuzeti primat najjače lige na svijetu. Igrao je u Laziju, Juventusu, a kao jedan od rijetkih nogometaša bio je član i Reala i Barce. Iniesta i Javier Clemente ga drže najboljim nogometašem svih vremena. Romario, Stoičkov i Raul tvrde da je Mihael najbolji igrač s kojim su ikad igrali, a brojni ga stručnjaci uspoređuju s Peleom, Maradonom i Cruyffom. U svakom klubu gdje je igrao bio je čudesan i zasluženo ga se smatra najboljim igračem Skandinavije svih vremena.

Treći heroj: Preben Elkjaer Larsen

Treći nosivi stup danskog nogometnog hrama osamdesetih bio je Preben Elkjaer Larsen. Leicesterov naslov prvaka čudo je nad čudima, i bez namjere da ga banaliziramo ili podcjenjujemo, moramo biti iskreni i priznati da su Lisice do povijesne titule došle u nikad slabijoj konkurenciji Premiershipa, valjda od njenog osnutka 1992.

Sredinom osamdesetih Serie A s pravom je nosila etiketu nogometne NBA i sve što je na svijetu valjalo igralo je na Čizmi. I kad je u takvoj konkurenciji devet nogometnih anonimusa predvođenih slavnim Nijemcem Hansom-Peterom Briegelom i danskim sinom vjetra osvojilo Scudetto, onda je to čudo barem jednako veliko kao ovo Leicesterovo, ako ne i veće.

1984. Elkjaer u izboru za Zlatnu loptu ostao treći, iza Platinija i Tigane, a sljedeće je godine bio drugi, opet iza slavnog Juventusovog Francuza.

Elkjaer je bio preteča današnjih vrhunskih napadača. Brz, snažan, odličan u skoku i još bolji na tlu, odavao je dojam igrača koji je neuništiv i koji kad god to želi može zabiti.

Crna mačka najbolje Danske svih vremena zvala se Španjolska

Ipak, ta Danska, koliko god divno igrala, imala je jednu crnu mačku, a ona se zvala Španjolska. Španjolci su ih nakon lutrije penala izbacili u polufinalu Eura 1984., a jednu od najbizarnijih utakmica u povijesti Mundijala te su dvije momčadi odigrale u osmini finala Svjetskog prvenstva u Meksiku 1986.

Danska, debitant na svjetskim prvenstvima, u Meksiko je došla kao jedan od pritajenih favorita. Generacija koja je bila polufinalist na proteklom EP-u u Francuskoj sad je bila još iskusnija i željna velikog rezultata.

Laudrupova i Elkjaerova Danska bila je favorit Mundijala

Očekivanja Danaca su bila velika i to ne bez pokrića. Danska je tada bila jedna od najpotentnijih svjetskih reprezentacija. Sjajna i čvrsta ekipa prevođena nogometnim virtuozom Michaelom Laudrupom i fantastičnim strijelcem Elkjaerom prošetala se vjerojatno najtežom grupom na prvenstvu. Najprije su u pravoj ratničkoj utakmici svladali Škotsku s 1:0, zatim su osramotili Urugvaj zabivši mu 6 komada, da bi na kraju dokazali svoju moć autoritativno pobijedivši Zapadnu Njemačku 2:0.

S druge strane, Španjolska se smjestila u relativno laganu grupu, skupa s favoritom Brazilom te slabom Sjevernom Irskom i slabim Alžirom. Viceprvak Europe došao je u Meksiko s pomlađenom ekipom na čelu koje je bila mlada zvijezda Reala Emilio Butragueno. Butragueno je skupa s Michelom, Salinasom, Camachom i golmanom Zubizarretom činio momčad koja je najavljivala također pohod na sam vrh. Španjolska je u izjednačenoj utakmici izgubila od Brazila, ali je lagano svladala Alžir i Sjeverne Irce te se bez problema plasirala u nastavak natjecanja gdje ju je čekala goropadna Danska.

Uzevši u obzir prikazane igre i dojam koji su do tada ostavili na prvenstvu, Danska je bila apsolutni favorit u toj utakmici. Kad su u 33. minuti Danci poveli preko Olsena, nitko nije mogao ni slutiti što će se do kraja utakmici događati. Dvije minute prije kraja poluvremena Butragueno je izjednačio nakon katastrofalne pogreške danske obrane, a u nastavku je na terenu postojala samo jedna momčad - Španjolska.

Privatna utakmica velikog Emilija

Štoviše, na terenu je postojao samo jedan igrač - Butragueno. Zabio je još tri gola za potpunu blamažu Danaca. Da je nekim slučajem on umjesto Goicoecheae izveo kazneni udarac u 60. minuti, mogao je prvi u povijesti na jednoj utakmici svjetskih prvenstava zabiti pet golova (ovako je to uspjelo samo Olegu Salenku 1994. na utakmici Rusija - Kamerun 6:1), no i ovako je napravio nešto što se čekalo od 1966. i četiri gola Eusebija Sjevernoj Koreji.

Svi koji smo voljeli Dansku bili smo u šoku, nije nam ništa bilo jasno te nismo mogli shvatiti kako je moguće da ekipa koja se u prvom dijelu turnira poigravala sa svim protivnicima, uključujući jednu Njemačku, može biti ovako potučena od sasvim prosječne reprezentacije, kakva je onda bila Španjolska.

1992. prvak Europe postala je jedna druga Danska, i koliko god nam bilo drago da je pokal podigao Brian, svi bismo više voljeli da ga je podigao brat mu Mihael osam godina ranije. Bilo bi poštenije i pravednije

Krah protiv Španjolske značio je i krah jedne velike generacije, koja nikad ništa veliko nije napravila i koja je nakon Meksika nestala sa scene. Istina, šest godina kasnije jedna je druga Danska postala prvak Europe, no nije to bila ona Danska, koja nam je bila prva tinejdžerska ljubav. Premda je i ta Danska imala jednog Laudrupa, industrijski nogomet kakav je igrala nije ni izbliza bio onako zamaman i sladak kao onaj luzerski, nekoliko godina ranije. Naravno, svima nama koji smo se sredinom osamdesetih zaljubili u Piontekovu momčad, brk je zadovoljno zatitrao kad je Brian Laudrup 1992. podigao trofej namijenjen najboljoj momčadi Starog kontinenta, no uvjeren sam da bismo više voljeli da je tu istu kantu osam godina ranije u ruke uzeo brat mu Mihael. Bilo bi poštenije i pravednije.