SA 166 centimetara bio je jedan od najnižih igrača HNL-a u povijesti. Uspoređivali su ga sa Xavijem zbog iznimnih tehničkih vještina, koje je prije svega prezentirao tijekom deset godina u Varteksu. Međutim, smatra kako je predugo ostao u varaždinskom klubu. "Možeš napraviti karijeru u jednoj sredini, postati i ikona, ali financijski može biti problema. Žalim što nisam otišao u Belgiju ili zemlju poput te, ne nužno lige Petice, kako bih vidio jesam li za nešto više", kaže Nikola Šafarić (41).

U Varteksu ga je za kapetana izabrao Miroslav Ćiro Blažević, i to na temelju psiholoških profila igrača koje je taj klub radio početkom 2000-ih. Igrao je sa Zlatkom Dalićem, koji mu je ujedno bio i trener u Varteksu i Rijeci. A baš je protiv Rijeke odigrao jedno od najzanimljivijih finala Hrvatskog kupa, kada je Varteks u prvoj utakmici izgubio 4:0, a zatim pobijedio 5:1 i ostao bez trofeja.

Šafarić je u intervjuu za Index odgovorio je li predugo ostao u Varteksu. Prisjetio se perioda kada Varteks nije imao novca, ispričao je zašto je nakon samo godinu dana raskinuo ugovor s Rijekom, opisao Silvestera Sabolčkog, velikog talenta koji je poginuo 2003. godine, otkrio koliko su teški bili treninzi u Slaven Belupu, objasnio što današnji Varaždin želi te kakve poslove obavlja kao sportski direktor.

Zvali su vas čakovečki i varaždinski Xavi. Koje su sličnosti?

Bilo je svakakvih naziva. U prvom intervjuu, kada sam bio klinac, zvali su me Romario iz Međimurja. Fan sam Barcelone, tako su me nazvali zbog stila igre. Fascinantan mi je način na koji je Xavi igrao. Naravno, on je puno viša razina.

Ali kada imaš uzora, pokušavaš barem razmišljati kao on. Kada shvatiš njihove vizije i rješenja, puno je lakše tebi se ponašati na terenu. Otvaraju ti se horizonti te si, reklo bi se, ispred vremena. 

Govori se kako je starog konja teško mijenjati. No ja mislim drugačije. Kada si stariji, ujedno si iskusniji i lakše upijaš znanje. Potrebno je mijenjati se kako bi ti karijera dulje trajala. Kod mladih igrača lakše dolazi do sukobljavanja, potrebno im je sazrijevanje.

Ulica me je učila igrati. Zbog fizikalija koje, recimo, nisam imao, morao sam pronaći nešto ekstra. A to su nogometna inteligencija i dobra tehnika, što me istaknulo na tržištu kako bih bio konkurentan drugima.

Što podrazumijeva nogometna inteligencija?

Predviđanje situacija koje se događaju tijekom utakmica. Malo igrača kuži nogometnu igru. Potrebno je imati tri-četiri rješenja kada primiš loptu, a mnogi razmišljaju tek kada dobiju loptu. Ako si malo slabije tehnički potkovan i ako ti je prvi dodir slabiji, dolaziš u problem. Najbitnije je donošenje pravih odluka u pravo vrijeme.

Je li moguće igrače tome naučiti?

Možeš im dati rješenja, objasniti rezone i otvarati viziju igre. S druge strane, najlakše je pokazati na treningu, primjerice situaciju dva na jedan ili tri na dva. Tako je sve jasno, ali na terenu se te situacije događaju puno puta, ali ih većina ne prepoznaje. Ne shvaćaju gdje je višak igrača i kako bi se protivnička ekipa mogla probiti.

Jednom ste prilikom rekli da mladi igrači danas nisu kao što su bili nekad.

Srećom, nogomet se u Varaždinu podignuo, a imamo i izbornika (Zlatko Dalić, op.a.) koji je odavde. Činjenica je da mladima nedostaje ulica. Nekad nije bilo puno igara. Naganjali smo se ili igrali skrivača i nogomet. Igralo se jedan na jedan, a nije bilo puno djece istog godišta. Borio si se sa starijima od sebe. Nismo bili svjesni da kroz igru, koju smo voljeli, imaš puno koristi.

Sjećam se, kada bi mi bilo dosadno, išao sam trčati šumom iz veselja jer sam to volio. Danas se to zovu privatni treninzi, koji se plaćaju. U tome je problem. Igrači ne dolaze toliko spremni iz juniora u seniore. Lome se na fizikaliji, s time da na našem podneblju razumijemo nogomet u usporedbi s drugim zemljama. Talent je tu, ali kaskamo po pitanju fizike.

Danas pioniri i kadeti ispadaju iz lige, što je djeci velik pritisak. Prerano su opterećeni rezultatom, nisu opušteni i ne razvijaju se na pravilan način. Možda bismo urednijim sustavom dobili više virtuoza. No u odnosu na druge države, imamo puno više talenata. Takva nam je DNA.

U Varaždinu ste bili kao dječak, seniorski igrač, trener i sada sportski direktor. Što NK Varaždin može napraviti po pitanju tih problema?

Otkad znam za sebe i otkad sam počeo ovdje igrati, gajili smo oku lijep nogomet i težili nadigravanju. Poznavajući trenere i slušajući njihove razgovore, mislim da malo tko ima takvo znanje koje prenosi na klince. Educirani su i imaju velike igračke karijere iza sebe. Ostalo je na djeci, ovisi koliko mogu prihvatiti i prebaciti na teren.

Nogomet ste počeli igrati u Veneri. Opišite o kakvom je klubu riječ, za one koji nisu iz Međimurja.

Venera je moj lokalni klub u kojem je igrao i moj pokojni otac. Kao klinca vodio me na njihov teren, na kojem se rodila ljubav. Nikada se nisam stidio i neću se stidjeti svojeg kraja. S ponosom govorim otkuda dolazim.

U Veneri sam bio dvije-tri godine prije no što sam otišao u Čakovec, u kojem sam se dulje zadržao. Tada nije bilo podjele po godištima, već su bili pioniri i juniori, čime si igrao s puno starijih. Možda se nisam odmah istaknuo, ali postao sam borac.

Nemanja Glavčić, bivši igrač Slaven Belupa, rekao mi je kako je, kao također rastom niži igrač, morao razmišljati brže od ostalih. Osobito se to odnosilo na razvojni period.

Tako je, kada si fizički inferioran, moraš imati rješenje prije no što dobiješ loptu, a to je nogometna inteligencija. Donosiš li kvalitetna rješenja prije drugih, tada će se vidjeti kvaliteta.

Kako ste u kadetsko vrijeme završili u Varteksu?

Međimurje je rasadnik talenata, uvijek će biti. Osjetio sam da sam prerastao sredinu, bilo je vrijeme otići u drugu. Biciklom sam išao do Čakovca, zatim busom do Varaždina te pješačio do terena. I to je bio dio treninga.

Cijela generacija prije mene otišla je u Varteks, koji je bio europski klub. Ja se nisam žurio. Danas je mnogo nestrpljivih klinaca koji na poziv Dinama, Rijeke, Hajduka ili Osijeka pakuju kofere i sele cijele obitelji.  

Smatram to velikim problemom, nema to veze sa zdravim razumom. Postotak igrača koji postanu profesionalci i žive od nogometa je vrlo malen. Imaš li u krugu 20-30 kilometara klub iz prve lige, nema razloga odlaziti u druge sredine.

Također, sad se događa da mladi igrači ne dođu na trening s drugog kraja grada - a naš je grad "velik" - jer nemaju prijevoz. Užas. Najbitnije je bilo voljeti ono čime se baviš. Ako ti je to bilo na prvom mjestu, onda si mogao uspjeti. Gledaš li sve kroz novac i karijeru, negdje će zapeti i razvoj će otići u krivom smjeru.

Varteks je u devedesetima po uređenosti bio u rangu Dinama i Hajduka. Što ga je činilo tako dobrim?

Dvije godine zaredom s Varteksom sam bio kadetski i juniorski prvak. Najveći bazen igrača bio je baš međimurski i varaždinski s okolicom. Sve je bilo posloženo: hrana, škola i prijevoz. Išao sam, recimo, na probu u Dinamo, gdje se vidjelo da su dvojica-trojica odskakala.

Jedan od njih došao je u Varteks. Danas je malo vjerojatno da će igrač prve kategorije kadeta doći u Varaždin iz Dinama. Varteks je odlazio na velike europske turnire i bio mamac za cijelu Hrvatsku. Teško je doći do takvog statusa.

U većoj sredini, to je slučaj Danija Olma, možda igrač neće doći do izražaja. Pokušavam igračima, čak i seniorima, objasniti kako je ponekad potrebno napraviti korak unatrag da bi kasnije napravio tri unaprijed. Želimo da Varaždin bude stabilan hrvatski prvoligaš.

U kontekstu tadašnjeg Varteksa ističe se važnost pokojnog predsjednika Anđelka Herjavca.

Bio je jako važan. Vezao je ljude u gradu i oko grada, držao ih je oko sebe i kluba. Zato je sve funkcioniralo. Kao klinac gledao sam ga s respektom. Osjećalo se poštovanje, ali uvijek si s njim mogao razgovarati. Bio je pristupačan, iako je imao velik teret s kojim se odlično nosio.

Nismo razmišljali o funkcijama u klubu. Došli smo i borili se za status. Njegova pogibija bila je velika tragedija. Bojali smo se kako će klub dalje funkcionirati. Prerano je otišao, tko zna gdje bi nam bio kraj.

Kakav je bio vaš ulazak među seniore?

Gotovo kao iz snova. Tada su se igrale Liga za prvaka i Liga za ostanak. Debitirao sam 1999. u porazu protiv Osijeka. Odigrao sam jako dobro, a onda smo igrali protiv Hrvatskog dragovoljca, koji smo pobijedili. Od Dinama smo potom izgubili kada se Rijeka borila za prvaka. U Ligi za prvaka igrao sam bez opterećenja. U novoj se sezoni ozbiljno računalo na mene.

Jeste li statusom talenta izbjegli zadatke poput nošenja vode i lopti?

To se ne smije izbjeći. Dapače, pitao sam što treba raditi i to i danas treba raditi. Ako je to nekome ispod časti, potrebno je napraviti sastanak s igračem. To traje godinama, nemam s time problema. Zar su meni Miljenko Mumlek ili Veldin Karić trebali nositi žabice? Nitko se nije žalio. Danas je diskriminacija na 100 načina, ali ovo je normalno. Mora biti poniznosti i poštovanja prema starijim igračima.

Deset godina proveli ste u Varteksu. Je li to bilo predugo?

Da, bilo je. Bio sam u svim mladim reprezentacijama te na tri europska prvenstva: kadetskom, juniorskom i s mladom reprezentacijom. Na kraju krajeva, bio sam i u A reprezentaciji. Imao sam prilike otići, iako nam je bilo lijepo ovdje.

Novac nije velik, ali je bio dovoljan za život. U trgovinu sam išao bez opterećenja. Previše sam se zadržao. Želiš li napraviti iskorak, kada dobiješ ponudu, potrebno je otići van kako bi zaradio i vidio gdje si.

Možeš napraviti karijeru u jednoj sredini, postati i ikona, ali financijski može biti problema. Žalim što nisam otišao u Belgiju ili zemlju poput te, ne nužno lige Petice, kako bih vidio jesam li za nešto više.

Informacije su uvijek dolazile prekasno. Nisam odmalena imao menadžera koji bi me vodio, kako je to danas. Kasnije se o meni brinuo Alen Augustinčić, danas priznato ime u Europi koje radi odlične transfere. I on je tada bio mlad, tek je ulazio u taj svijet i nismo uspjeli napraviti neki posao.

Potom me je vodio Miroslav Blažević, sin legendarnog Ćire. Ne znam je li nedostajalo sreće. Stvari su se jednostavno tako poklopile. Postojao je interes iz Izraela, a saznao sam i da su me tražili iz Njemačke. Radilo se potajno i, ako netko nije bio zadovoljan ponudom, ona nije ni došla do mene. 

Vodili su me u Mechelen, tada klub druge belgijske lige. Iskreno, bilo mi je ispod časti ići onamo. Bio sam reprezentativac i kapetan Varteksa. Išao sam kako bih ispoštovao ljude koji su organizirali probu. Htjeli su da ostanem, rekli su da imaju ambiciju ući u prvu ligu.

Bio sam skeptičan i oni su, naravno, ušli u prvu ligu, u kojoj su i sad. Valjda su se tako stvari trebale dogoditi. Nemam krivca što nisam napravio veću karijeru. Bilo je ovakvih i onakvih razloga za razne odluke.

Sada ste sportski direktor Varaždina, pa znate kako funkcionira dovođenje igrača. Je li se što promijenilo?

Većina ima svoje zastupnike. Pregovara se s menadžerima koji nude igrače. Padne li ti netko u oko, pokušaš prvo stupiti s njim u kontakt. Generalno, veća je povezanost te informacije kolaju. Otkako je interneta, teško je nešto sakriti. 

Varteks je igrao tri finala Hrvatskog kupa tijekom vaših prvih deset godina u klubu. Ističe se finale 2006. godine, kada ste u prvoj utakmici izgubili u Rijeci 4:0, a zatim dobili kod kuće 5:1 i ukupno izgubili.

Ne mogu zaboraviti crveni karton koji sam dobio u trećoj minuti. Pričalo se da bismo osvojili da je bilo tko drugi dobio crveni karton. Ja sam bio jako bitan za ekipu. Izgubili smo 4:0, a Leon Benko je promašio penal. Podbacili smo i toga smo bili svjesni. Sjećam se, u busu smo napravili sastanak. Rekli smo da ćemo se u uzvratu baciti na glavu.

Tako je i bilo. Pobijedili smo 5:1, a dva su nam gola poništili te smo pogodili prečku i stativu. Dominirali smo protiv Rijeke. No dogodila nam se sportska nepravda. Malo nam je nedostajalo. Vjerojatno smo svi sanjali tu utakmicu, jedno od najzanimljivijih finala Hrvatskog kupa. Da je trajalo pet minuta dulje, Rijeka bi si sama zabila.

Silvester Sabolčki poginuo je u prometnoj nesreći 2003. godine, imao je 23 godine. Kakav je bio kao igrač i osoba?

Bio je predodređen za velike stvari. Bio je suspendiran, nije htio produljiti ugovor s Varteksom, koji je istjecao. Sve je dogovorio s Dinamom, bio mladi reprezentativac na pragu A reprezentacije. Bio je na vrhuncu moći, imao je vrhunske fizičke predispozicije. Već je tada bio u rangu današnjih atleta. Na svojoj poziciji desnog bočnog mogao je ponavljati tri dana.

Osobno je bio mlad i zaigran, spreman na zezanciju. Jednostavno, kad nemaš sreće u životu, sve ide u kontrasmjeru. Moglo se to spriječiti, mogli su se ugovori ranije riješiti, ali neki su događaji zapisani. Razumljivo je s njegove strane bilo što je htio u Dinamo, koji ga je zvao.

Gubio je vrijeme jer nije trenirao s momčadi. Možeš ti biti profesionalac i držati se reda, ali teško je kada si mlad i imaš novac. Također si medijski drugačije praćen. Bio je poznata ličnost, naravno da mu je to godilo. Mladost - ludost, tako bih to opisao. Vjerujem da bi bio standardni A reprezentativac.

Krajem devedesetih igrali ste sa Zlatkom Dalićem. Većina ga zna kao izbornika, no kakav je bio tijekom igračke karijere?

Isti kao i danas: radišan, uporan i u puno stvari ispred vremena. Motivator je i radnik. Zahvalan klupski igrač koji uvijek daje sve od sebe. Fascinira me njegova energija i razumijevanje za masu koja ga okružuje. On, praktički, ne može kupiti kruh a da ne potpiše tko zna koliko autograma i napravi puno slika. Ne znam je li ikoga ikada odbio. Njegova je energija zarazna.

Govori se o njegovoj važnosti za Varaždin. Postoji li suradnja kluba s Dalićem?

Naravno, njegovi savjeti, pa i sami razgovor, otvaraju horizonte. Automatski si motiviraniji. Njegova podrška u našem poslu daje obavezu kako bismo se davali još i više. Uvijek je tu, nikad nas nije odbio. Ponekad imamo potrebu nešto pitati jer savjet osobe poput njega ima težinu.

Iz Varteksa ste 2007. godine otišli u Rijeku.

Odlična epizoda s vrhunskom ekipom. Na polusezoni smo bili drugi, praktički kod kuće nismo mogli izgubiti. Međutim, poremetili su se odnosi u proljetnom dijelu te smo završili četvrti. S ovim bismo se glavama do kraja borili za prvaka.

Puno igrača imalo je velike karijere, a mladi su se probijali na tržište, poput Anasa Sharbinija, koji je bio opušten i zabavljao se. Da se profesionalizam malo više zategnuo, bilo bi još bolje. Nisu se trebali poremetiti odnosi.

Tražili ste raskid ugovora nakon godinu dana. Zašto?

Klub je bio u financijskim problemima. Bilo mi je jasno da smo svi koji smo došli teret klubu. Rekao sam im da mogu ozbiljno računati na mene. No odnosi su se promijenili. Loše sam se osjećao i rekao sam kako ne želim funkcionirati na takav način. Nijedan igrač nije zaslužio ono što se meni događalo. Nema potrebe sada pričati o tome.

Odnos koji sam imao nikad nisam zaslužio, uvijek sam davao sve od sebe. Nisu mi konkretno rekli da sam teret zbog ugovora, već mi se to na drugi način prezentiralo. Micalo me se iz ekipe, pa sam rekao da mogu otići. Na kraju smo se konkretno razišli. Rijeka mi je ostala drag klub prema kojem ću imati emociju. Bio sam svjestan kako stvari funkcioniraju, pa nisam radio buku oko toga.

Otišli ste potom u Slaven Belupo 2008. godine.

Složila se odlična ekipa s, recimo, Bojanom Vručinom, Matom Jajalom i Elvisom Kokalovićem. Roster je bio takav da trener Mile Petković praktički nije mogao pogriješiti. Da, treninzi su bili najnaporniji ikad, nekad smo utakmice igrali umorni, ali nije se razmišljalo je li to što radiš dobro ili loše. Ponašao si se profesionalno.

Što ste radili na treninzima Mile Petkovića?

Njegovih poznatih 100x100 ili 120x100 metara. Tko je to izdržao, izdržao je sve. Treninzi su ostavili trag na kukovima i koljenima, ali takav je bio režim. Najbitniji je pošten odnos prema igračima, što je on imao. Godine su prošle i metode rada danas su drugačije.

Nekad o tome nisi razmišljao. Kada dođe vrijeme da se materijalno naplatiš, u redu. Ali ulaskom u seniore ti motiv mora biti ljubav prema sportu i borba za mjesto u ekipi. Moraš davati 100 posto te se ne baviti onime što je trener rekao. Na tebi je slušati i raditi.

Miroslav Ćiro Blažević vas je imenovao kapetanom u Varaždinu. Na temelju čega?

Postao sam kapetan s 22-23 godine, što je velika odgovornost. Dr. Novosel je ranije napravio profile igrača. Vjerojatno se na temelju toga i međuljudskih odnosa, ne samo igračke kvalitete, gledalo tko je taj koji može ujediniti masu koja će ga pratiti na normalan način.

Gdje sam god bio, nastala je klapa. Kada je dobro, svi su zajedno. No, i kada nije dolazila plaća, bili smo odlična klapa, a rezultati odlični. Nismo imali negativce u svlačionici. Ako ih je i bilo, oni bi se sami otpisali.

U Varteksu se, dakle, bavilo psihologijom početkom 2000-ih.

Počelo se s time. Kažem, i današnji izbornik Dalić je po tim nekim stvarima bio ispred vremena. Davala se pažnja stvarima o kojima tada nitko ništa nije znao i na koje se gledalo s podsmijehom. Igrači nisu znali što je dobro, a što nije. Tek kada uđeš u trenerske vode vidiš tko je na koji način razmišljao.

Najljepše i najlakše je biti nogometaš, iako je to mukotrpan posao. Potrebna je i sreća koju treba isprovocirati. Alibi uvijek možeš pronaći, a to nikada nisam radio. Znao sam zašto su se odluke donosile. Ne možeš isto razmišljati s 20 i 40 godina. 

U Varaždin ste se vratili 2010., ali to nije bio isti klub.

Nije, ali je nastala dobra, poletna ekipa, iako nije bilo novca. Bio sam stariji, iskusniji igrač među klincima koje sam okupio oko sebe. Iskočili su Robert Punčec, Dominik Glavina ili Dino Škvorc. Gledali su me kao idola, ali shvatili su da sam poput njih. Davor Vugrinec i ja smo bili kao tata i stariji brat. Mogli su upijati neprocjenjivo znanje.

Kako se Varaždin doveo do situacije u kojoj ne može davati plaće?

U tom trenutku netko tko bi mogao unijeti promjene nije imao status. Postojali su dugovi, svake se godine sve teže živjelo. Danas smo se vratili, postoje odgovornost i ljubav. Rekao sam više puta da se Varaždin može zvati kako god želi. Ali ovaj je stadion, na kojem sam proveo sve te godine, ono uz što se vežem. Na dobrom smo putu da napravimo dobar klub.

Naravno da je bilo teško ne dobivati plaću. Stariji bi vjerojatno odlazili zbog obitelji. Srećom, bilo je puno mladih igrača koji su došli na tržište. Imali su priliku pokazati se, iako se nisu mogli obogatiti. Na taj smo način funkcionirali. Postojala je i mogućnost prodaje igrača, čime bi se pomoglo klubu. Hvala Bogu, sad je to iza nas.

Imali ste dva inozemna kluba. U mađarskom Kaposvaru bili ste od 2011. do 2013., a u slovenskom Zavrču od 2013. do 2015.

Moju karijeru obilježila je homogenost. Ekipa je u Kaposvaru bila čudo. Jezik je najteži na svijetu, ali nismo se mi prilagođavali Mađarima, već su oni počeli govoriti naš jezik. Imali smo četiri-pet srpskih igrača, kasnije je došao i Vručina.

Bilo mi je blizu od kuće, stekao sam puno prijatelja. Zbog privatnih sam obaveza otišao u Zavrč, u koji sam putovao od kuće. Bili smo drugi na polusezoni, pobjeđivali Maribor i Olimpiju. U to sam vrijeme imao zavidan staž, gledali su me s respektom, a onda su vidjeli da sam narodni čovjek. Novčano nisam napravio karijeru kakvu sam trebao.

Za hrvatsku A reprezentaciju igrali ste u prijateljskim utakmicama protiv Izraela, Južne Koreje i Hong Konga.

Debitirao sam protiv Izraela u Varaždinu. U tom sam trenutku osjetio da sam uspio. Često roditelje nogometaša pitam što za njih znači uspjeh kada pričaju o svojoj djeci. Onda im ispričam svoju priču. U džepu sam imao novac koji ljudi dnevno koriste za kave, a osjećao sam da sam uspio. Došao sam do vrha - hrvatske reprezentacije.

Također, 50-ak puta igrao sam za mlađe reprezentacije. Poseban je osjećaj na terenu slušati himnu. To je motiv za rad. Naravno, mogla je biti i koja minuta više. Možda sam bio impresioniran vrhunskim igračima, pa nisam dovoljno svjesno shvatio kako iskoristiti tu priliku.

Nisam bio nametljiv, nisam išao glavom kroz zid po cijenu uspjeha. To mi je nedostajalo u karijeri, trebao sam biti krvoločniji u karijeri što se tiče transfera i češćih nastupa za reprezentaciju. Kasnije sam shvatio da mi je to nedostajalo.

S druge strane, igrali ste amaterski nogomet u varaždinskoj Prvoj ŽNL za Obreš iz Svetog Ilije.

Prestao sam prošle godine kada sam dobio posao sportskog direktora u Varteksu. Praktički sam bio idol klincima. Stvorila se odlična ekipa. Prošao sam sve: od A reprezentacije i ljudi koji su osvajali Ligu prvaka pa do županijskog nogometa.

Svi smo mi ljudi, i ja sam odrastao na selu. Čemu trošiti vrijeme na nebitne stvari u životu? Svi smo mi u prolazu. Veselje ti je kada vidiš da te cijene zbog toga kakav si, a ne zbog karijere. Isto tako ti je i obaveza. Natjecateljski sam je shvatio kao i sve prije karijere, što je užas.

Nisu me štedjeli, svi su bili napaljeni na mene i tražili da nešto napravim. Gledajući lige koje sam prošao, u svakoj imaš igrača koji može igrati u višem rangu. A razlozi zašto ne igraju ponajprije su odricanje i novac.

Nevjerojatno je koliko se novca daje u županijskim ligama. Dio igrača igra u nižim ligama jer je novac veći i više te cijene, a napor je manji. To su pogrešni motivi. Ako želiš ostaviti nešto iz svojeg rada, onda će se dobre stvari dogoditi.

Kakva je danas situacija s plaćama u HNL-u?

Nekad si nisi mogao osigurati egzistenciju, ali si lijepo živio. Nekome je pet tisuća kuna ili eura isto, sve će potrošiti. Danas postoje klubovi u kojima možeš dobiti ugovor zbog kojeg ne ideš van. Držimo stabilnost. Mislim da se sve otelo kontroli i da su neki ugovori otišli predaleko s obzirom na primanja u državi te zanimanje za sport.

Želimo iz minimuma napraviti maksimum. Ne računam Dinamo kao posebnu priču u Hrvatskoj. Dođe li investitor, naravno da bi se sve podiglo. Volio bih da budžet poraste, ne previše, ali da smo stabilni. Imamo viziju, ali ne želimo mučenje s plaćama.

S obzirom na postojanje navijačkog Varteksa, postoji li u gradu navijačka podjela?

Sigurno postoji. Ali ne zamaram se time, oni imaju svoje brige, a mi svoje. Imaju klub, bave se svojom problematikom. U tom klubu imam bivše suigrače i ljude s kojima popijem kavu. Također, većina klinaca koja je igrala kod nas sad je u Varteksu. Ne postoji netrpeljivost.

Rekli ste kako je prošla godina, kada je Varaždin bio u Drugoj HNL, za vas bila osobito stresna.

Bila je najstresnija jer je emocija bila najveća problem, odnosno nova funkcija sportskog direktora. Prozivalo me se zbog selekcije igrača, takvo smo podneblje da nikad ništa ne valja. No uvjerili smo ljude u suprotno. Znali smo što hoćemo i koji nam je cilj.

To me jako potrošilo. Naravno, svoj posao bilo gdje odrađuješ maksimalno, ali tu sam proveo 20 godina života. Kad je završila utakmica protiv Dugopolja, ogroman teret pao mi je s leđa. Zadovoljstvo koje se ne može platiti.

Je li zbog novca, odnosno novog televizijskog ugovora, bilo nužno ući u SuperSport HNL?

Bilo nam je nužno zbog kluba, sredine i prošlosti, ova sredina zaslužuje prvoligaša. Osjetili smo da nam je mjesto u prvoj ligi. Naravno, novac od televizijskih prava je dodatan motiv, ali presudilo je što možda nismo ni zaslužili ispasti. Nismo htjeli gubiti vrijeme i trošiti novac u drugoj ligi.

Kakve igrače Varaždin želi?

Tražimo zdrave igrače koji imaju kontinuitet. Bilo je situacija kada smo se opekli. Naravno, ne možeš pogoditi sa svima. Potencijal naše ekipe je ogroman, no igrači moraju biti svjesni da je teren jedino mjesto na kojem se moraju dokazati. Malo smo ograničeni zbog budžeta. Raspitujemo se na puno strana. Kvaliteta je na prvom mjestu, ali i karakterom želimo igrače koji žele napredovati.

Već se sada raspituju o našim igračima. Nadam se da ćemo imati ponude zbog kojih ćemo morati razmišljati koga ćemo ostaviti i koga prodati. Igračkom karijerom stvoriš mrežu ljudi koji su danas menadžeri ili skauti. Nude se igrači iz cijele Europe, samo moraš odabrati one koji su ti potrebni i koji će odgovarati tvojem stilu igre.

Hrvatski dragovoljac se raspao prošle sezone. Može li se to dogoditi Varaždinu?

Bio bi to poraz svih nas. Mislim da neće, naučili smo na njihovom slučaju kako treba i ne treba raditi. Znamo svoje ciljeve. Ove nas je godine poremetila ozljeda Igora Postonjskog, ali imamo puno sličnih igrača. Ako jedan nije raspoložen, imaš sličnog jednako dobrog koji može okrenuti utakmicu.

Energiju crpimo i iz zajedništva od prošle sezone. Imamo dobar kolektiv, dečki moraju dobro raditi i iskoristiti šansu. Naravno, postoje nezadovoljni igrači, ali treba biti strpljiv, puno je utakmica i svi će dobiti priliku.

Prvi cilj je ostati u ligi. Kada to ostvarimo, lovimo svako mjesto ispred sebe. Dosad smo pokazali da sa svakim možemo igrati. Mogli smo osvojiti i više bodova, i to nas drži budnima. Puno je bodova u igri.