Toliki put nizbrdo prošli su nogometna reprezentacija Hrvatske i Ivan Rakitić do danas, od 8. rujna 2007. i njegovog debija za zemlju njegova oca. Jer majka mu je Bosanka, a njegova rodna gruda je Švicarska, za čije je mlade selekcije igrao prije nego što se odlučio za seniorsku nacionalnu momčad Hrvatske.

 

Vlatko Marković i njegov šef diplomacije Zorislav Srebrić godinu dana su proveli u intenzivnim pregovorima i naporima kako bi malog plavog nagovorili da zemlju koju je posjećivao jednom godišnje izabere ispred one u kojoj se rodio i nogometno odgojio. Kada su u tome napokon uspjeli, Slaven Bilić pozvao je 19-godišnjaka na početku kvalifikacija za Euro 2008.

 

Kada je 8. rujna 2007. u 62. minuti utakmice protiv Estonije na Maksimiru ušao umjesto Nike Kranjčara, dobio je veliki pljesak. Već četiri dana kasnije, u pobjedi 6:0 kod Andore, postigao je prvi gol za Hrvatsku.

 

 

Rakitić će u idućih deset godina sakupiti 83 nastupa za Hrvatsku, više od legendi Roberta Jarnija i Nike Kovača, te tako doći do osmog mjesta na popisu igrača s najviše utakmica za reprezentaciju. Odlično kotira i na vječnoj listi strijelaca Hrvatske. S 13 golova, jednim više od Zvonimira Bobana, na desetom je mjestu. Za Hrvatsku je nastupio na jednom SP-u i čak tri EP-a.

 

Po svim ovim pokazateljima Rakitića se mora uvrstiti u velikane reprezentacije Hrvatske. Ali, kao i nacionalna momčad za koju igra, mogao je i morao više u zadnjih deset godina. 

 

 

U naslovu i uvodu dali smo općeniti i skraćeni presjek njegove karijere u reprezentaciji, te istaknuli sličnosti između neispunjenih momčadskih potencijala i potencijala individualca o kojemu je ovdje riječ. A to se najbolje pokazuje u aktualnim kvalifikacijama za SP 2018.

 

Rakitić i generacija s kojom čini Hrvatsku trebali bi po svim pokazateljima posljednje tri godine, uključujući dakle SP 2014 i EP 2016, biti na vrhuncu moći te pri vrhu Europe i svijeta. 

 

 

Umjesto da se na Euru bore za finale, a na SP-u kao od šale prolaze skupinu, Rakitić i Hrvatska ne samo da nikako ne uspijevaju ni jedno od navedenog, nego se sramote u kvalifikacijama za velika natjecanja i to protiv reprezentacija od kojih bi po svemu morali biti za klasu ili dvije bolji.

 

Primjećujete da priča o Rakitićevoj Hrvatskoj "boluje" od kondicionala o svemu što bi trebalo i moralo biti. Ali nije. I to zbog vanterenskih razloga. Zato što ovo nije Rakitićeva, Modrićeva ili Mandžukićeva Hrvatska, nego od onog koji ju je oteo od navijača i pretvorio u prodajni izlog štićenika njegova sina.

 

 

Za takvu reprezentaciju, koju k tome vodi "izbornik" s iskustvom u davljenicima HNL-a, sve je manje zadovoljstvo igrati čak i igračkim nojevima, koji na okupljanjima repke žive izolirani u polusvijetu sukija, anti ustaša, "prijatelja saveza" i "konstruktivnih" medija.

 

Ali čak i u taj još uvijek blindirani gnojni prišt probijaju se vijesti iz vanjskog svijeta. Jer u njega moraju zagaziti i igračke veličine svaki put kada zarobljeni do gležnjeva u kaljuži Maksimira bace pogled na sablasno prazne tribine "Hrvatskog Wembleyja". Tada shvaćaju da je hrvatska nogometna stvarnost neusporedivo gora od one koju im prodaju Šuker i njegov nježnogovornik.

 

 

Osjećati se suučesnikom u postupku krađe nogometa i reprezentacije Hrvatske od onih kojima pripadaju, dok te s klupe i fotelje vode likovi kojima se cijela zemlja smije, a predstavu vodi optuženik za krađu stotina milijuna kuna, nije poticajno čak ni za one koji "samo igraju nogomet" i "za Hrvatsku na terenu daju 120 posto svojih mogućnosti".

 

Rakitić već odavno nije onaj stari u reprezentaciji, pa za nju sve manje igra. Od prošlog do ovog rujna, u desetoj godini predstavljanja Hrvatske, reprezentacija je odigrala deset utakmica (zanemarili smo "uzmi lovu i bježi" akcije u Hong Kongu i Americi s B selekcijama HNL-a), a Rakitić je od toga nastupio u samo četiri susreta.

 

 

Propustio je čak pola kvalifikacija za SP, pa tako i oba važna poraza, kod Islanda u lipnju i u Turskoj prije dva dana. I dok bi inače odmah nakon otkaza reprezentaciji zbog ozljeda zaigrao za klub, iz Barcelone su prije Islanda nazvali "izbornika" i zamolili da njihovu zvijezdu poštedi igranja zbog bolova u trbušnom zidu. Čačić je osoba koja ne zna reći ne, pa je udovoljio molbi, iako je Rakitić prije i poslije Islanda tjednima bio slobodan, bez utakmica za klub i na odmoru do nove sezone.

 

Bez obzira na to, Čačić je na gostovanje kod izravnog konkurenta za odlazak na SP otišao bez igrača koji bi trebao biti nezamjenjiv. I izgubio. Isto se ponovilo tri mjeseca kasnije. Sada je Rakitiću bio "preopterećen bedreni mišić lijeve noge", pa je kod Turske otišao bez njega. I izgubio. Međutim, Rakitić je povratkom iz reprezentacije u Barcelonu odmah počeo trenirati i katalonski mediji javljaju da će igrati nedjeljni gradski derbi protiv Espanyola.

 

 

Očito je da je razlog Rakitićevog nezadovoljstva u reprezentaciji i sve rjeđeg pojavljivanja tamo što mu je Čačić namijenio mjesto iza napadača i tako ga troši na mjestu koje nije njegova prirodna pozicija. Rakitić u Barceloni igra na sredini terena, a "izbornik" Hrvatske stavlja ga na polušpicu kako mu slučajno neka od zvijezda ne bi bila nezadovoljna na klupi. Da bi ih sve namirio i momčad sastavio po potpuno pogrešnom načelu postavljanja u prvu postavu svih jakih imena, neka od njih moraju igrati na mjestu koje im ne odgovara. 

 

Hrvatska ne igra 4-3-3 poput njegovog kluba, nego 4-2-3-1, a mjesta na centru u reprezentaciji drže Modrić i Badelj ili Kovačić. Rakitić je žrtva trulog kompromisa i iskrivljene percepcije njegove sada već davne igre bliže golu u Sevilli, u sustavu i okružju koje je bilo potpuno drugačije od onog u Barceloni i Hrvatskoj. 

 

 

Zato je u Hrvatskoj nasukan, odsječen i nadjačan brojnim suparnicima dok je leđima okrenut golu, umjesto da prema njemu ide licem dijeleći lopte i kreirajući igru. Ali to ne može, budući da je u Hrvatskoj playmaker Modrić. Rakitić u "jednoj" Barceloni ne prigovara što je vodonoša, a u Hrvatskoj mu se to ne da biti. Makar to ne značilo da mora trčati za "Messija", nego statirati iza napadača.

 

Rakitićev učinak u kvalifikacijama za SP, na utakmicama koje je odigrao tijekom desete godine u reprezentaciji, još je jedna potvrda teze o neostvarenom ogromnom potencijalu njega samog i momčadi kojoj je morao biti jedan od predvodnika. Jer usprkos svim navedenim okolnostima koje mu ne idu u prilog, u ono malo utakmica što je igrao zabijao je (Turska na Maksimiru) ili namještao golove (Island i Ukrajina također na Maksimiru) protiv svih suparnika u borbi za SP.

 

 

Priča o Rakitićevom desetljeću u Hrvatskoj tipična je i za ostale zvijezde reprezentacije, koje za nacionalnu momčad tek bljeskovima daju naslutiti ono što u klubovima pokazuju svakog vikenda i srijede, a to je koliko puno znaju i mogu.

 

Priča o zvijezdama koje cijelo ovo desetljeće samo šutke i suučesnički gledaju u što se reprezentacija Hrvatske pretvorila.