DINAMO je 23. put postao prvak Hrvatske. U nikad neizvjesnijem HNL-u prvi je prošao kroz cilj pobjedom na Šubićevcu. Time je i posljednje kolo, maksimirski derbi protiv Hajduka, učinio bitnim za dojam i atmosferu, ali ne i za ishod ovosezonskog prvenstva.

Poboljšana konkurencija poklopila se s Dinamovim padom, prije svega lutanjem po pitanju sportske politike i odabira trenera, zbog čega smo bili 90 minuta udaljeni od toga da se o prvaku odlučuje na najdramatičniji mogući način. Dinamo je u Šibeniku stvarao šanse, ali se činilo da će teško slomiti domaćina.

Onda su utakmicu prelomila dva igrača koja najbolje pokazuju razliku između Dinama i ostatka lige. Jedan je, iz samo Krznaru i Kopiću znanih razloga, skoro čitavu sezonu prosjedio na klupi, a šansu nije dobivao čak ni kada je vezna linija bila masakrirana ozljedama.

Drugi je stigao kao pojačanje iz tada najvećeg konkurenta za naslov. Imao je i prije ove sezone asistencija za Dinamo, jednom je zabio i gol, ali njegov generalni učinak na momčad bio je mnogo manji od onog čemu su se Plavi nadali. Činjenica da dva takva igrača mogu izvući poteze za naslov je motiv čitave Dinamove sezone.

Marko Tolić, čovjek kojem ne daju igrati

Ranije tijekom sezone smo pisali kako vjerojatno nikome osim Dinamovim trenerima nije jasno zašto Tolić ne igra. Riječ je o plemenitom igraču koji bi bio idealan Plavima u trenucima u kojima im je kreativnost bila najveći problem u igri, a takvih je bilo puno.

Prije nego što je izašao iz igre zbog ozljede, Tolić je dao gol, ali ni izbliza to nije bilo sve što je napravio. Dvaput se sjajno okrenuo oko braniča i poslao loptu koju je na drugoj stativi samo trebalo "zatvoriti" i položiti nogu na prazan gol, a imao je još jedno ključno proigravanje u šesnaestercu.

Bitnije od toga, kad god je dobio loptu, Dinamo je djelovao opasno, kao da se svakog trenutka može nešto dogoditi. Kada je Ivanušec, kao na Šubićevcu, prisiljen donekle igrati konzervativnije kako bi pomogao Ademiju koji zadnjih par sezona nije igrao zadnjeg veznog, Dinamo je trebao novo rješenje.

Tolić je bio upravo to. Sjajno je otvarao napad preko desne strane, stalno je bio u igri i više puta je inicirao ulazak u zadnju fazu napada. Bilo je par vidljivih grešaka u komunikaciji sa suigračima, ali to je očekivana posljedica toga koliko je dosad igrao.

Bočkaja dugo nije bilo...

Petar Bočkaj je vrlo specifičan igrač. Ima fantastičan udarac i centaršut, ali ne spada u red klasičnih motoričnih bekova koji čitavu utakmicu rade uz liniju i daju širinu napadu. Bivši igrač Osijeka više voli zavrnuti loptu s 35 metara nego pokušati proći čuvara.

Dinamo ga je doveo usred sezone, i to iz momčadi Nenada Bjelice koja mu je bodovno bila najveći konkurent. Bila je to snažna Dinamova poruka rivalima, ali transfer je i sa sportske strane bio logičan. 

...a onda je izvukao zeca iz šešira

Kopić je forsirao 3-5-2 sustav, a Bočkaj je na poziciji wing-backa najefikasniji igrač lige u posljednje dvije sezone. Ipak, dojam je da dosad nije opravdao očekivanja, čak i kad uračunamo to da je potreban određen period aklimatizacije.

Prekrasan slobodni udarac koji je stavio točku na rečenicu "Dinamo je prvak Hrvatske" bio je točno ono zbog čega ga je zagrebački klub prilično skupo platio. Bočkaj je igrač koji igra beka, ne morate ga primijetiti čitavu utakmicu, a onda može iz šešira izvući potez koji će ju riješiti.

Ono što konkurencija nema

U ta dva gola stane čitava razlika između Dinama i konkurencije. Jedan gol za titulu dao je igrač kojeg Dinamo ograničava, a drugi gol dao je tip od kojeg se očekivalo više i od kojeg će se očekivati ovakvi potezi.

Ne treba u tom kontekstu zaboraviti ni prošlo kolo, kada je Osijek pao na Maksimiru, a Bruno Petković, kojeg dugo nije bilo na radaru, odigrao jednu od najboljih utakmica u sezoni i zaokružio sliku o tome koliko ova momčad ima rezerve.

U to stane sva razlika između Dinama i konkurencije, iako je ove sezone bila bliža nego ikad. Dinamo je pola sezone igrao Europu, i to uspješno, dok se preostala trojka s vrha odmarala. Prodana su četiri ključna igrača - Gvardiol, Majer, Gavranović i Jakić - od čega neki i nakon početka sezone, zbog čega je period prilagodbe na novi kadar bio skoro pa nepostojeći.

Umoran, neuvjerljiv i izranjavan Dinamo i dalje je bolji od konkurencije

Dinamova Uprava je griješila, dovodila trenere koji nisu bili za Dinamo - bar ne u tom trenutku - i čudno je kadrovirala igrače. Ademi i Ivanušec su propustili ozbiljan dio sezone, a Petković je svega par utakmica odigrao na razini koja se od njegove klase očekuje.

Takav, umoran i izranjavan, Dinamo bio je bolji od konkurencije. Ili malo manje loš, kako god vam bolje zvuči. Nudio se konkurenciji, ali je i dalje, na mišiće, pokazao najviše. Hajduk, Osijek i Rijeka propustili su ogromnu šansu. I pitanje je hoće li je imati dogodine.