OSIJEK i Dinamo u Gradskome vrtu zaključili su 25. kolo HNL-a utakmicom u kojoj je slavila domaća momčad rezultatom 1:0 i time svojim navijačima za svoj 75. rođendan darovala najbolji mogući poklon - prvo mjesto na tablici.

Potpuno očekivano, u utakmici bez puno velikih prilika za postizanje pogodaka, ali s puno duela i promjena posjeda, podjelu bodova odlučio je jedan naizgled bezazlen trenutak. Odbijanac unutar Dinamova šesnaesterca koji je u Livakovićevu mrežu u 77. minuti pospremio Antonio Mance. Upravo takvu utakmicu pripremio je Nenad Bjelica.

Dinamova sterilnost

Od početka proljetnog dijela prvenstva Osijek je igrao isključivo varijante 4-2-3-1 formacija, a da je plan s njom nastaviti igrati i u nastavku prvenstva potvrdio je transfer Kristijana Lovrića. Međutim, Bjelica se protiv Dinama odlučio za sustav s tri stopera kako bi lakše zaustavio Dinamov napad.

Na prvi pogled početnog sastava Željka Kopića jasno je da je lijeva strana Dinama bolja s loptom u nogama te progresiji napada prema protivničkom šesnaestercu. Zbog toga su se dva najisturenija Osijekova igrača - Mierez i Kleinheisler - u presingu pozicionirali tako da zatvaraju Šutala, Franjića i Mišića čime su usmjeravali Dinamov napad prema desnoj strani.

No kako je Dinamova desna strana prilično limitirana u izgradnji napada, gotovo svaki napad se sveo na to što će individualno napraviti Petković i Tolić koji su se izmjenjivali u desnom međuprostoru. Kako su obojica u prilično slaboj natjecateljskoj formi, njihovi driblinzi, dueli sa stoperima ili pokušaji proigravanja u završnici obično su završavali izgubljenim posjedom - zajedno su ih imali 38.

Još jednom se po Dinamo kobnim pokazao izostanak Luke Ivanušeca koji je praktički sam rješavao takve situacije. Iako prije ozljede niti on nije bio na vrhuncu svojih igara, jedini je izgledao kao igrač koji konstantno može primiti loptu na uskom prostoru između protivničkih linija i zatim stvoriti višak za Oršića ili druge napadače, a posebno je to bilo korisno jer je igrao na desnoj strani napada.

Ono malo konkretnoga što je Dinamo napravio u napadu došlo je s lijeve strane kroz ubacivanja, ali ni tada nije bilo čovjeka u šesnaestercu koji bi napao ubacivanje ili odbijenu loptu. Time su se svi problemi koje je Dinamov napad pokazao u posljednjih nekoliko prvenstvenih utakmica ponovili, ali ovoga puta je s druge strane bila najbolja obrana lige i Dinamo je potpuno zasluženo ostao na nuli.

Bjeličin plan

Takva Osijekova obrambena stabilnost, ili Dinamova sterilnost, je sve što je htio Nenad Bjelica u ovoj utakmici. Osijek nije ništa riskirao u napadu kako mu se to ne bi obilo o glavu u obrani, uputio je tek nekoliko opasnih udaraca s ruba šesnaesterca i mirno je čekao svoju priliku imajući na umu da Dinamo dolazi u Osijek nakon teškog dvomeča sa Sevillom i remija s Lokomotivom.

Znajući da se s Dinamovom individualnom kvalitetom ne vrijedi nadigravati svih 90 minuta, Osijek je utakmicu sveo na posljednjih petnaest u kojima će Dinamo biti najumorniji. U 75. minuti Bjelica radi tri izmjene, osvježava ekipu i prelazi na ofenzivniju 4-2-3-1 formaciju. Ulaze dva napadača - Lovrić i Mance - te veznjak Brlek umjesto stopera Bralića.  

Dvije minute poslije, Mance koristi nespretnost Dinamovih stopera i pogađa za 1:0. Iako je riječ o prilično sretnom pogotku nakon odbijanca, Bjeličin plan je uspio već dvije minute nakon izmjena. Sveo je utakmicu protiv objektivno jačeg suparnika na jednu priliku, jedan trenutak Dinamove nesigurnosti, jedan odbijanac.

Detektirao je da Dinamo ima problema s pretvaranjem posjeda lopte u prave prilike, posebno ako to mora raditi preko desne strane, a na njoj nema Ivanušeca. Branio se, čekao je da se Dinamo umori, riskirao je s nešto ofenzivnijim sustavom u završnici i to mu se kroz malo sreće isplatilo. Međutim, ne može se reći da je to bilo nešto spektakularno ili neočekivano.

Kopić nešto mora promijeniti

Zbog toga je ovaj problem koji Dinamo ima sa sterilnošću u napadu još veći. Prethodnih sezona, ali i u većini ove, svakoj ekipi je jasno da kada se protiv Dinama maksimalno povuče u krilo vlastitome vrataru slijedi bombardiranje šesnaesterca sa svih strana te da je samo pitanje vremena kada će pasti gol. Samo bi eventualno loš dan u završnici Dinamovih napadača koji bi promašili pet ili deset prilika značio da će protivnik izboriti pozitivan rezultat.

Ali u posljednjih nekoliko utakmica Dinamo ne stvara dovoljan broj prilika kako bi čisto na njihov volumen nešto pretvorio u pogodak. Istra i Gorica su se vrlo dobro branile, a sada u 180 minuta protiv Lokomotive i Osijeka, prilike iz koje je Dinamo imao izgledne šanse postići pogodak praktički su nepostojeće. To je trenutno najveći problem koji Kopić mora riješiti.

Jedna od tih promjena mogla bi biti i povratak na sustav s četvoricom igrača u posljednjoj liniji, odnosno micanjem jednog stopera kako bi se dobio dodatan igrač u veznoj liniji ili napadu.

Čini se kako Dinamo s tri stopera zapravo ne dobiva dodatnu vrijednost koju oni inače daju, a to je sigurnost u prvoj fazi otvaranja napada. Dinamo to protiv gotovo svake ekipe u ligi ima i bez dodatnog stopera. U takvom kontekstu kreativni igrači poput Tolića ili Bulata mogli bi češće i konkretnije doprinositi.

Dinamo i dalje ima dovoljno talenta da se ovaj problem riješi. Puno će pri tome pomoći eventualan povratak Ivanušeca, no sada na većem uzorku utakmica, čini se da bi problem mogao biti i dublji od izostanka ili loše forme nekih igrača. A takav problem, u ovoj fazi prvenstva, glavni favorit za osvajanje već dugo nije imao.