DINAMO je osvojio 20. naslov prvaka otkad postoji HNL. Stavimo li na papir brojke, kvalitetu, potencijal, kao i europske nastupe, sasvim je legitimna teza da je ovo najbolji Dinamo od samostalnosti.

Brutalno učinkoviti

Dinamo nije naročito atraktivan u HNL-u. I Kuže i Ivanković imali su momčadi i igru kojima su slamali suparnike s nekoliko golova razlike u utakmicama koje su obilovale rapsodijama dobrih poteza. Nenad Bjelica shvatio je kako će za iskorak u Europi morati izgraditi jedan sasvim drugačiji sustav i stil koji će se moći adaptirati na svakog suparnika. Gradio je momčad na kompaktnosti i jasnim izlascima u kontranapade, što je klubu donijelo najveći europski uspjeh u posljednjih 50 godina. Dijelom zbog implementacije takvog stila, dijelom zbog smanjene motivacije u natjecanju koje je osvojio u listopadu, a dijelom i zbog činjenice da je konstantno rotirao i odmarao igrače, bilo bi nepotkrijepljeno očekivati pretjerano glamurozan Dinamo.

Više od trećine pobjeda, njih devet, ostvario je rezultatom 1:0. Ali je i dalje bio prokleto dobar, nemjerljivo bolji od drugih. Ovaj Dinamo jednostavno je teško nadigrati i u Europi, a jedan poraz u cijeloj HNL sezoni i bizarno malo primljenih golova (14) svjedoče koliko je teško lokalnoj konkurenciji izaći s time na kraj.

Pobjedom nad Belupom Dinamo je stigao do svojeg 79. boda u sezoni, šest kola prije kraja. U tom periodu trebat će mu 13 bodova kako bi izjednačio, a 14 bodova kako bi srušio rekord iz sezone 2006./07. kada je osvojio 92 boda u sezoni, pri čemu se treba uvažiti činjenica da su se tada igrala tri kola manje. Bez obzira na to, i dojmom i igrom i čistim brojkama ovo je bio jedan od najdominantnijih naslova u povijesti HNL-a. 

Ovakav potencijal Dinamo dugo nije imao, a Bjelica je ključ budućnosti

Često se čuje kako je neki klub toliko dominantan da bi i s drugom ekipom osvojio prvenstvo, ali u Dinamovom slučaju to nije hipotetska situacija - on je titulu uzeo iako je veći dio sezone igrao s barem polovicom igrača koji nisu dio udarne jedanaestorke. Ovoliku kvalitetu u kadru i kombinaciju mladih i starih Dinamo dugo nije imao. I da mu oduzmete najboljeg igrača na svakoj poziciji, bio bi veliki favorit za naslov, a vjerojatno bi i s kombiniranom, trećom, ekipom izborio Europu pored HNL konkurencije.

Dani Olmo isprofilirao se kao najbolje što je Dinamo imao još od Luke Modrića i tužna je istina da ga vjerojatno nećemo u Dinamovom dresu gledati i iduće sezone. Ali čak i ako izgubi njega, Dinamo ima jako puno u "rezervi", kod kadra koji nije imao ključne eurouloge ove sezone.

Ima rezervni stoperski par koji bi bez problema nosio bilo koju obranu u ligi. Ima talentiranog, ali divljeg Moharramija koji bi, kad bi popravio svoju pozicijsku igru, bio potencijalno jako dobar bek. Dinamo ima i silno talentiranog Moru koji se tek vraća od teške povrede. Ima Majera i Marina, koji su ponajveći hrvatski talenti i igrači koji su spremni možda već i danas preuzeti uloge onih koji stvaraju višak i daju dodatnu vrijednost igri cijele momčadi. Konačno, u Šunjiću je dobio novog vođu momčadi, a iz Gojaka i Gavranovića je izvukao nešto čemu se ni oni najoptimističniji nisu nadali.

Dinamov ključni potez bio je dovođenje Nenada Bjelice. Nekadašnji reprezentativac Hrvatske uspio je izgraditi auru pobjednika i atmosferu bez i najmanjeg incidenta tijekom cijele sezone. Pri tome je s igračima izgradio fantastičan odnos poštovanja i uvažavanja pa ni najvećim zvijezdama nije bilo ispod časti dvije ili tri utakmice odgledati s klupe kako bi što spremniji dočekali europske izazove. Bjelica je potencijalno jedini garant stabilne budućnosti.

Priroda Dinama kao tranzitnog kluba koji mora prije ili kasnije prodavati najbolje što ima neće se promijeniti u bliskoj budućnosti. Zato treba čovjeka koji je sposoban naći nevjerojatnu vrijednost tamo gdje drugi ne bi ni pogledali (Dilaver, Theophile-Catherine, Petković, Oršić, Kadzior), koji je sposoban simultano stvarati rezultat dok razvija igrače koji su danas potencijal, a sutra glavna karika. Pri tome je apsolutno opravdana primjedba kako jedna sezona ne predstavlja naročito dobar uzorak, ali zasad ne postoji nijedan simptom ili znak koji upućuje na to da Bjelica ne bi trebao biti na klupi Modrih još dugo vremena. 

Najbitnije utakmice igraju se izvan terena

Konačno, osvrt na sezonu ne može, kao što je to u Dinamu oduvijek slučaj, proći bez komentiranja zbivanja i izvan terena. Fizičko odsustvo međugorskog bjegunca donijelo je vidljivo neposredno olakšanje svima koji rade i igraju u Dinamu, što je uz rezultat sigurno doprinijelo činjenici da klima oko Dinama konačno postane podnošljiva. No to nipošto ne znači da Zdravko Mamić, njegovi poslušnici koji su i dalje u Maksimiru, kao i treće osobe koje mu sada okreću leđa, a godinama su bili tihe ubojice Dinama i domaćeg nogometa, i dalje ne vode kolo. Nasilna privatizacija kluba uspješno je zaustavljena aktivacijom navijača i udruge "Dinamo, to smo mi", ali za klub koji se želi definitivno riješiti utega svoje prošlosti ovo je tek prvi korak.

Konačne presude svima koji su godinama izvlačili novac iz Dinama, kao i odlasci ljudi koji su godinama u Skupštini tolerirali Lokomotivu, zamračivanje love i ostale malverzacije švercera trapericama uvjet su od kojeg se ne smije odustati.

Kada omogući članovima da demokratskim izborima izaberu svoje predstavnike u Skupštini i kada najuri sve one koji su potpisali sramotnu odluku o nepotraživanju financijske odštete za sve milijune koji su iz njega ukradeni, Dinamo će konačno postati onakav kakvim ga svi sanjamo i izvan terena. A onda će Bjelica i ekipa moći uživati u ambijentu kakav je imao Kuže prije malo više od 10 godina. Kvragu, to je najmanje što su zaslužili.