HAJDUK je u zadnjem velikom derbiju sezone na Maksimiru pobijedio Dinamo 3:2, a da je bio samo malo više koncentriraniji mogao je u Zagrebu upisati jednu od najvećih pobjeda u novijoj povijesti međusobnih susreta.

Tudorova momčad, očito rasterećena činjenicom da je ispala iz borbe za drugo mjesto, odigrala je odličnu utakmicu i slavila s dva gola mladog Marija Čuića i autogolom Theophile-Catherinea. Caktaš je promašio penal, Livaković je spašavao, a Dinamo je oba gola zabio iz dvije kriminalne pogreške Josipa Juranovića.

Jedina dobra vijest za Dinamo ovog proljeća jest da će najvjerojatnije igrati 3. pretkolo Lige prvaka (ako Napoli ili Lyon ne budu prvaci Europe) do kojeg je ostalo dva mjeseca. Dva mjeseca u koja će Matjaž Kek, Zoran Mamić ili netko treći tko bude trener, kako god znaju, morati podići ovu momčad jer ovo kako novi hrvatski prvak izgleda u zadnjih mjesec i pol je - prestrašno. Na prvi pogled je dva mjeseca puno, ali dodamo li tome dva, tri tjedna pauze vremena za uigravanje za Europu je vrlo malo. Jer ovakav Dinamo protiv nikoga neće biti favorit.

Dinamo je dosadan, bezidejan, bezopasan i potpuno negledljiv. U nastavku prvenstva imao je četiri ozbiljne utakmice, s Lokomotivom, Osijekom, Rijekom i Hajdukom. Izgubio je tri, a samo slučajno nije izgubio i četvrtu, onu protiv Osijeka koji bi na Maksimiru slavio da je odigrao samo malo hrabrije. Jedine tri pobjede upisao je protiv Varaždina, Slavena i Intera, momčadi iz donjeg dijela tablice. Nestala je igra, nestala je kemija, nestalo je samopouzdanje.

Sve je počeo smjenom Bjelice

Tko je za to kriv? Dijelom igrači, dijelom trener(i), ali sigurno najviše onaj tko je odlučio smijeniti Nenada Bjelicu nadajući se da će ekipa sama od sebe nastaviti dobro igrati. U nizu spektakularno loših poteza Dinamo je u samo tri mjeseca smijenio trenera koji mu je donio desetke milijuna eura, koji je stvorio veliku momčad i čiji odlazak je izazvao revolt kod navijača. Onda je u vatru gurnuo mladog i neiskusnog Jovićevića kojeg je smijenio nakon samo sedam utakmica i na njegovo mjesto postavio čovjeka koji je na klub navukao dodatni bijes navijača. Klasično PR-ovsko samoubojstvo u vrijeme kad se klub svim silama trudi ili se trudio vratiti gledatelje.

Ako se tražilo privremeno rješenje za samo tri utakmice, kako iz kluba uvjeravaju, onda je to mogao i trebao biti bilo tko drugi osim Zorana Mamića. Ovako kako je Dinamo igrao protiv Hajduka mogao ga je voditi i Damir Krznar ili netko treći tko ne bi u Maksimir vratio onaj negativni feeling za koji su mnogi vjerovali da možda, barem polako, nestaje.

Objašnjenje moraju dati i igrači

Nešto će morati objasniti i igrači. Teško se iz sezone u sezonu motivirati u zadnjih nekoliko utakmica nakon što si osigurao titulu, ali oni su jednostavno predobro plaćeni da bi se ovako zajebavali kao što to rade Dinamovi igrači zadnjih osam utakmica. S druge strane, kod Bjelice su također titulu osigurali vrlo rano i, iako nisu izgledali kao u prvom dijelu sezone, finiš prvenstva su odigrali kako dolikuje prvacima. 

Ako je Mamićev dolazak na klupu trebao u momčadi biti pozitivan šok, koliko god to paradoksalno zvučalo, ni to nije uspjelo jer je Dinamo sinoć izgledao još beskrvnije nego prije. Jedan navijač s kojim sam razgovarao nakon utakmice se pitao kako netko može očekivati da će momčad igrati za tipa s kojim se prije dva i pol mjeseca svađala oko smanjenja ugovora i koji je im je smijenio trenera koji ih je učinio igračima. On je to protumačio kao bojkot, baš kao onaj koji su na sjeveru izveli Bad Blue Boysi, revoltirani Mamićevim postavljanjem na mjesto trenera.

Ne bih išao toliko daleko i rekao da su igrači bojkotirali Mamića, ali činjenica jest da ih ni on nije uspio napaliti na jedinu utakmicu na koju su se mogli napaliti do kraja sezone. U porazu protiv Hajduka pomogao je i on sam jer je izostavio Oršića, jedinog igrača koji je nakon što je ušao u igru išao 120 posto, a teatralno lošeg Moubandjea je trpio više od sat vremena. Nakon što je, zahvaljujući Juranovićevoj pogrešci, zabio prvi gol, Dinamo organizirano nije prešao centar ostatak poluvremena i samo slučajno već do poluvremena nije primio dva ili tri komada.

Kako bez Bjelice i Olma?

Nenad Bjelica i Dani Olmo značili su strašno puno ovoj momčadi, a kad se još ozlijedi i Bruno Petković Dinamo je u ozbiljnim problemima. Bez njega nema igrača koji je u stanju stati na loptu sekundu ili dvije i pričekati suigrače dok na leđima drži dva protivnička igrača. Petković je Dinamovim krilima otvarao i stvarao jako puno prostora i teško je uopće zamisliti ovu momčad u Europi bez njega. A mogao bi otići.

U Maksimiru će biti turbulentno ljeto. Traže se trener, igra, Europa i momčad. Novom treneru, tko god on bio, prioritet će biti plasman u skupinu ili Lige prvaka ili Europa lige što bi financijski stabiliziralo klub. Dinamo za to ima momčad jer ovi igrači nisu preko noći zaboravili igrati nogomet, ali pitanje je tko će se od njih naći u svlačionici na jesen. Ako Dinamo kroz vrlo neizvjesni novi sustav kvalifikacija kojim slučajem ne uspije ući u neku od skupina, prodat će se vjerojatno svi koji se mogu prodati jer će to biti jedini izvor prihoda. A onda u novoj sezoni - tko živ, tko mrtav.

Nakon dvije godine mira u Dinamo su se ponovno vratili neizvjesnost i nervoza. Sve se možda popravi ako stvarno Matjaž Kek preuzme momčad, stabilizira je i uvede u Europu. Čini se da samo takav autoritativan trener može ovaj Dinamo trgnuti iz letargije. Sve drugo u ovom trenutku bile bi velike dubioze.