DINAMO je dosadni prvak, klub koji igra arhaičan i nekvalitetan nogomet čitavu sezonu. Ništa nisu promijenile ni prve dvije utakmice proljetnog dijela prvenstva, u kojoj su se problemi samo nagomilali i potencirali. Ovakav Dinamo, više nema sumnje, prvak može biti samo slučajno.

Možda je prevelika dramaturgija izvući takav zaključak kada Plavi zaostaju za Hajdukom "samo" četiri boda i kada je do kraja prvenstva ostao 51 bod u igri uz još jedan okršaj na Poljudu. No Plavi i njihovi navijači se nemaju za što uloviti. Ni za rezultatski trend, ni za ideju u igri, ni za veću skupinu igrača u formi, ni za trenera koji ulijeva sigurnost niti za opće stanje u klubu.

Bljutava igra na bljutavom terenu je motiv čitave Dinamove sezone

Teren na Drosini bio je užasan i Dinamo je u utakmicu ušao s određenim problemima - odsustvom Josipa Mišića i potpunim pomanjkanjem samopouzdanja, ali ako je bilo sumnje da će prvak Hrvatske pokazati da je debakl protiv Lokomotive biti anomalija i loš dan, prvih 20 minuta u Puli je to demantiralo.

Bio je to Dinamo kakvog smo vidjeli već milijun puta ove sezone - bez ikakve geometrije u igri, bez kompaktnosti, s puno igrača kojima je uloga u momčadi potpuno nepoznata i bez ijedne niti koja bi odala dojam koje je točno zahtjeve pred njih u igri postavio Sergej Jakirović.

Dinamo je u 90 minuta protiv predzadnje momčadi lige po golu šutnuo ukupno deset puta. Četiri udarca su bila blokirana, a samo su dva završila unutar okvira gola. Potpunu impotenciju u pogledu kreiranja šansi donekle vjerno pokazuje i podatak da su Plavi imali isti broj udaraca unutar i izvan kaznenog prostora.

Bila su dovoljna dva kola da se Jakirovićeva obećanja raskrinkaju kao populističke frazetine i floskule

Dio Dinamovih navijača živio je u nadi da će zimske pripreme donijeti neki klik u momčadi, eureka efekt koji će preko noći prebrisati sve Dinamove probleme. U tom smjeru su ih gurale i izjave trenera, a odnedavno i sportskog direktora momčadi, koji je stalno komunicirao da mu za pravi Dinamo trebaju jedne pripreme i jedan prijelazni rok.

Na pripremama je Dinamo odigrao pet utakmica, a kroz čitav taj period Jakirović je davao obećanja o tome kako ćemo nakon pauze gledati novu momčad. Posebno su upadljivo zvučale izjave poput one da Dinamo više neće igrati tako da vraća loptu obrani.

Vraćanje lopte u obranu nije znak nemoći nego realnost modernog nogometa u kojem je suparnik kompaktan, organiziran i trkački moćan. Prebacivanje težišta igre preko zadnje linije je nužan manevar za svaku ekipu na svijetu.

Činjenica da Dinamov trener daje obećanja da njegova momčad to neće raditi može značiti jednu od dvije stvari - da, laički rečeno, ne zna gdje udara ili da su mu nabrijane izjave jedino što je preostalo od dojma čovjeka koji vlada situacijom u kojoj se našao.

Hajduk ima sve u svojim rukama

Dinamo nema ništa za što se u ovom trenutku može uloviti kao tračak nade da će biti bolje, osim tradicionalne sposobnosti Hajduka da bude jako darežljiv. No zimskim prijelaznim rokom Bijeli su napravili ozbiljan posao i nikad nisu imali ovoliko kompletnu momčad koja bi, barem u teoriji, trebala moći pobjeđivati u serijama.

Čak i solidne pojedinačne partije, poput Sučićeve ili Hoxhine u Puli, utapaju se u sivilu kojim je momčad okružena i u kojem svaki igrač izgleda puno lošije nego što to doista jest. Dinamu u ovom trenutku, koliko god melodramatično zvučalo, treba mini čudo.

HNL je luda sredina i jedan transfer može sve promijeniti, ali Dinamo neodoljivo podsjeća na onu sezonu iz Lige za bedaka. Ni alarmantni problemi u klubu ni rekordno brojni Boysi koji su došli ponijeti momčad od pobjede od prve minute nisu bili dovoljni da Plavi ne izgledaju kao momčad koja se pomirila sa svojom ne pretjerano lijepom sudbinom.