DECLAN RICE zabio je gol za vodstvo West Hama 2:0 protiv Dinama na Maksimiru u Europa ligi. Otrčao je do sjeverne tribine, raširio ruke i provocirao Dinamove navijače. Oko njega su se u slavlju skupili njegovi suigrači, a onda je, kao da je demon ušao u njega, među njih uletio Arijan Ademi. Unio im se u lice, gurao ih je prema centru igrališta i jasno im dao do znanja da se tako na Maksimiru, u njegovoj kući, neće ponašati. Ne dok on nosi Dinamov grb na srcu. U njegovoj glavi - ne dok je on živ.

Jer, u svih ovih 13 godina, koliko je nosio Dinamov dres, Ademi je za njega igrao kao da mu je svaka utakmica pitanje života ili smrti. Njemu je bilo svejedno igra li kup protiv niželigaša ili na Allianz Areni protiv Bayerna. Dinamo je to. Ademi nije rođen u Zagrebu, nije odrastao s Dinamom i u njega je došao kad je imao 19 godina, ali ga je zavolio i kao rijetko koji igrač Dinama cijenio je što je uopće dobio priliku igrati za njega.

Nema kompromisa, nema popuštanja

Nikad nije radio kompromise, nikad nije popuštao, a i kad ga je nešto boljelo, stisnuo bi zube i trčao dok nije mogao stajati na nogama. Pritom nije napravio krivi korak, nije rekao jednu krivu rečenicu. Dapače, jedan je od rijetkih igrača koji nikad, čak i kad se gubilo, kraj novinara nije prošao bez riječi. Ne zato što je osjećao da ima obvezu prema novinarima, nego prema navijačima.

I, koliko god to čudno zvučalo, baš zbog njih Ademi odlazi iz Dinama. Iz obveze prema navijačima. Ne želi da netko danas-sutra pomisli da je u prvoj momčadi jer se zove Arijan Ademi i ne želi nekom klincu uzeti mjesto na klupi samo jer je on Arijan Ademi. A mogao je otići puno ranije.

Gotovo svakog ljeta za njega su dolazile ponude klubova iz najjačih europskih liga, ali Ademi se na svima zahvalio. Osjećao je da ima dug prema klubu koji je stao uz njega u vrijeme suspenzije zbog dopinga i tu podršku i vjernost želio mu je vratiti na terenu. Nije želio iskoristiti Dinamo kao odskočnu dasku nakon najtežeg perioda u karijeri. 

Nije govorio "Naprijed!", nego "Za mnom!"

Novu šansu koju je dobio iskoristio je da Dinamo učini boljim i povede ga u njegovo najuspješnije razdoblje u novijoj povijesti kluba. Pritom je uvijek polazio od sebe. Ono što je on davao tražio je od svojih suigrača. Kad je kritizirao, uvijek je prvo rekao: "Ja prvi sam bio loš, a onda i svi ostali." Kad je gorjelo pod nogama i trebalo je povući momčad, nije govorio "Naprijed!", nego "Za mnom!"

U Dinamu je svih ovih godina tehnički bilo boljih i atraktivnijih igrača od Ademija. No, nitko od njih nije u svojem liku i djelu tako dobro utjelovljivao sve ono što smo mi željeli da Dinamo bude. Beskompromisan, hrabar, požrtvovan, iskren, neslomljiv. Da bude frajer.

Ademi je u Dinamovu dresu bio sve to puta deset. I zato ne bi bila loša ideja da Dinamo umirovi dres s brojem pet i da svim budućim kapetanima netko u klubu kaže kako se nosi Dinamova kapetanska traka i što ona znači. I da u svlačionice svih omladinskih kategorija stavi njegovu sliku u dvoboju s mrcinama iz West Hama koje su se drznule pred njegovim Sjeverom slaviti gol protiv njegovog Dinama.

Tako se ponašaju kapetani. Tako se ponašaju legende.