IZLAZIO sam iz kluba pet sati prije utakmice i krenuo oko sjevera Poljuda prema gradu. Već se bila okupila pokoja grupica navijača. Neki su kupovali ono malo preostalih ulaznica za okršaj s Evertonom, neki suvenire u fan shopu, a dvojica starijih hajdukovaca, u šezdesetima, šetali su kraj mene.

 

“Oć’mo dobit, a?”, pita jedan.

“Ajde, bogati, nego šta ćemo”, odgovara mu ovaj.

“Je, je… Dobit ćemo tri komada”, sarkastično će prvi.

 

Na to ovaj drugi zastane, obriše rukom znoj sa čela i pogleda ga onako ljutito i kaže:

 

“Znaš šta ti… Ako ćeš mi tako pričat, aj doma. E, tako. A onog Rooneya ćemo strpat u džep lipo, pa ćemo ga vamo u Lori u more bacit. Eto. Jeba te Everton, da te jeba! Kaki je to klub, a? Ajde da je Liverpool, ali Everton! …Everton… Ma to je kurac! Eto!

 

U tom trenutku je s Poljuda, valjda za tonsku probu, počeo svirati “Stairway To Heaven” Led Zeppelina i cijela situacija djelovala je pomalo nadrealno.

 

 

 

I to je možda najbolji opis Hajduka, Splita, Poljuda i onoga što se na njemu kasnije događalo. Nadrealno. Ja iz Zagreba, dinamovac u duši, ali sam od tog mog Dinama već bolestan. On odavno nije moj, on odavno u meni ne budi baš nikakve emocije, a kamoli pozitivne emocije. Samo u rijetkim trenucima bijes i tugu za onim nekim vremenima kad noć prije nekih naših “Evertona” nisam mogao ni spavati. U trenucima kao što je bio onaj sinoć na Poljudu.

 

Tko nije doživio kako to izgleda kad tim pomalo oronulim, ali jako šarmantnim stadionom zagrmi “Dalmatinac sam” ili “Dalmacijo”, zaista ne zna što propušta. Doslovno ti se ljulja tlo pod nogama, glava ti puca od pomalo nesnosne buke, a komentatorske kućice koje vise s krova, opasno se njišu. Pjeva novinarska loža, pjeva svečana loža, pjeva staro, pjeva mlado...

 

 

Baš kao nekada na Maksimiru koji je, iako u njemu uopće nema akustike, sa sjevera znao grmjeti tako jako da ti se ledila krv u žilama. Ali drukčije su to atmosfere. Zagrebačka je udarnički huk i ritam koji bi i mrtve probudio i tjera momčad svih 90 minuta. Kojih više nema. Splitska je suluda euforija koja graniči sa zdravim razumom i u kojoj Said vjerojatno misli da je Lukaku, Erceg smatra da je Robben, a svih 31.654 gledatelja iskreno vjeruje da Hajduk može zabiti Evertonu tri komada. Jer, “ma, koji Everton?”

 

Zaista je nevjerojatan taj nepopravljivi optimizam Hajdukovih navijača. Nama dinamovcima to je smiješno. Kako se ljudi ne daju “krstiti” i ne žele prihvatiti da je taj Hajduk jednostavno preslab da se ozbiljno hrva s Dinamom, a kamoli s “Evertonima”. I nikad neće naučiti.

 

Svakog ljeta događa se ista priča. Dvije, tri pobjede protiv Rudeša i Istre, pa protiv nekog Brondbyja i onda opća euforija uoči velikog protivnika. Kad to prođe, ponovno se dogodi povratak u realnost i borba za treće mjesto u HNL-u. Ne daju se krstiti i točka. Pričaš s ljudima i ne vjeruješ što čuješ. I onda shvatiš. Zašto bi, zapravo, uopće morali biti realni? 

 

Mnogo je toga u Splitu ionako dosta nerealno, pa zašto ne bi bili i hajdukovci? Na trenutke bi mi i drago bilo da smo i mi dinamovci takvi. Možda bismo i mi zažmirili na silne probleme koje klub ima pa bismo se pravili da je Dinamo čudo i opet drmali Maksimirom na velikim utakmicama. I zabrijali da smo kraj svijeta tih dva sata i skoro srušili stadion. Zbog svega toga što se događa u Splitu na poluvremenu Evertonov predsjednik u čudu gleda oko sebe i ništa mu nije jasno, a Gylfi Sigurdsson na pitanje je li igrao ikada u ovakvoj atmosferi nakon pet, šest sekundi, na mig svojeg press officera kaže: “Ha, ha, možda na Goodisonu”. Igrao je čovjek u karijeri na Anfieldu i Old Traffordu...

 

Utakmicu na Poljudu svatko jednom treba doživjeti. Poljud je, nažalost, jedino mjesto u Hrvatskoj gdje je nogomet i dalje ono što bi trebao biti. Slično kao u Americi. Zabava, zajebancija, euforija i imaginarni svijet u kojem je tijekom dva sata sve super. Ja, dinamovac, ovakve utakmice više ne mogu doživjeti u Maksimiru. I pitanje je hoću li ikada moći. Mene je moj klub odavno izdao. I zato se ne smatram nekakvim izdajnikom jer uživam u spektaklu na Poljudu. 

 

Probajte, super je.