KARIJERA Gorana Vučevića (52) obilježena je prvenstveno Hajdukom čiji je dres kao igrač nosio u tri različita navrata. S Bijelima je osvojio posljednji Kup Jugoslavije, a potom i prvo prvenstvo Hrvatske te je u svom drugom igračkom mandatu bio dio momčadi koja je igrala četvrtfinale Lige prvaka. Jedan je od trofejnijih igrača u povijesti kluba, a svoju igračku karijeru je zbog ozljeda završio sa samo 29 godina.

Nakon uspješnog početka u Hajduku, 1992. godine kupila ga je Barcelona za koju je potpisao osmogodišnji ugovor. Zbog različitih okolnosti nije ostavio veliki trag u prvoj momčadi, a u karijeri je još igrao za španjolsku Meridu i njemački Koln. Nakon završetka igračke karijere u Hajduku je obavljao gotovo sve funkcije pa je tako bio trener juniora, trener seniora u tri navrata, voditelj škole i na kraju sportski direktor.

Od 2017. radio je tri godine u Barceloni kao dio tima sportskog direktora, a trenutno posljednja stanica u profesionalnoj karijeri mu je bio saudijski Al Nassr gdje je obnašao funkciju prvo tehničkog pa onda i sportskog direktora jednog od najbogatijih klubova svijeta za kojeg trenutno nastupaju Cristiano Ronaldo i Marcelo Brozović.

Prošli ste kao dijete sve selekcije u omladinskom pogonu Hajduka i debitirali sa 17 godina za prvu momčad. Kako je izgledao Vaš put u mlađim uzrastima i jeste li odmah bili prepoznati kao talentiran igrač?

Rođen sam u Splitu i jedina mi je želja dok sam bio dijete bila doći u Hajduk, što je i prirodno. Kad sam bio dijete, u Hajduku su postojale samo tri kategorije u omladinskom pogonu, tako da je bilo teško upasti u tu selekciju. Kad sam imao 10 godina, najtalentiranija su se djeca birala po školama jer su se igrala prvenstva škola u gradu, i to je bio prvi filter. Nakon toga, sjećam se da je bila selekcija na igralištu u Lavčevićevoj, gdje je trener Mile Buterin bio zadužen da pripremi novu generaciju Hajduka za iduću sezonu.

Dobro se sjećam da je trener, nakon te selekcije gdje nas je bilo jako puno, rekao ispred svih da će od nas jedan ili najviše dva u budućnosti biti prvotimci Hajduka. Bilo je jako teško upasti, a kad sam dobio u ruke svoju prvu registraciju Hajduka, to je već bio mali san koji se ostvario. Prošao sam sve selekcije Hajduka, od početka do kraja, i na kraju debitirao sa 17 godina za prvu momčad.

Hajduk je tijekom 1980-ih godina imao nekoliko dobrih europskih sezona, ali u prvenstvu nije mogao do naslova prvaka. Kako ste Vi kao dijete doživjeli te godine?

Nama u omladinskom pogonu bio je san samo da nas prozovu da skupljamo lopte na nekoj utakmici, a kad je to bila neka europska, to je bio samo dodatno poseban doživljaj. Nakon zlatnih 1970-ih godina Hajduk tada više nije osvajao naslove prvaka, ali dobro se sjećam da je atmosfera oko kluba bila kao i danas, zapravo kao i uvijek. Split je živio i živjet će za Hajduk.

Mislim da je tada, za nas djecu, sam dres Hajduka značio nešto više nego što je to danas kad se ulazi u prvu momčad, ali to mi je nekako prirodno. Život i vrijednosti su se jako promijenili u zadnjih 40 godina, ali to ne mora značiti da je nešto samo po sebi bolje ili lošije. Mi smo imali više sentimenta, a bilo kakav kontakt s nekim prvotimcem Hajduka bio je nešto posebno.

Debitirali ste protiv Rada sa 17 godina na Poljudu. Odmah ste startali, zabili i asistirali za gol na toj utakmici. Kako ste doživjeli taj trenutak?

Dok sam bio junior, više puta sam bio priključen treninzima prve momčadi, tako da me nije iznenadilo što sam debitirao u tom trenutku. Bio je to neki normalan i prirodni put, a mi smo imali odličnu generaciju juniora. Htio me je tada Split dovesti na posudbu pošto-poto, a moglo se igrati na dvojnu registraciju, tako da sam igrao istovremeno za njih i juniore Hajduka. Ni najmanji problem mi nije bio da odem i na posudbu, a u Splitu sam igrao dobro. Petar Nadoveza me stavio u prvu momčad Hajduka protiv Rada i to u početni sastav.

Nije me iznenadilo što sam dobio priliku, ali me iznenadilo što sam startao utakmicu. Odigrao sam jako dobro, zabio jedan gol i namjestio drugi pa je sve ispalo odlično. Nikakve veze nisu mogle pomoći da se uđe u prvu momčad tada. Ili si dobar ili nisi. Mi, koji smo igrali u juniorima, jako dobro smo znali međusobno tko ima kakvu kvalitetu. Nije me bilo ni najmanje strah hoću li dobiti šansu jer su svi kvalitetni uvijek dobili šansu.

Nakon završetka igračke karijere neko ste vrijeme radili s mladima te bili i voditelj akademije Hajduka. Možete li usporediti koliko je lakše ili teže bilo dobiti priliku u seniorskoj momčadi kad ste Vi ulazili u nju, u odnosu na današnje doba?

Drugačije je bilo, ali danas su vremena drugačija. S tim promjenama treba se pomiriti i nema smisla previše raspravljati o prošlosti. Dobro se sjećam koliko je u mojoj generaciji bilo dobrih igrača, pa i boljih od mene, ali nije bilo prostora da svi uspijemo. Iskustvo rada kasnije mi je pokazalo da je najbitnija karakteristika igrača, koja ga odvaja od ostalih, njegov karakter. To je ono što na kraju dana čini igrača.

Mladim igračima uvijek sam govorio da nijedan trener, roditelj ili agent neće od njih napraviti igrača, nego samo oni sami. Tu igra samo karakter i želja za učenjem. Često spominjem da je najbolji primjer za mladog igrača u ovom smislu Luka Modrić. Njegov pristup i karakter od prvog dana karijere do danas izdvojili su ga od ostalih. Koliko puta je bio na posudbi i koliko teških trenutaka je imao u karijeri, a on nije bio ništa lošiji ili bolji igrač u tom trenutku u odnosu na trenutke kada je doživio slavu. Nijedan trener nije ga pretvorio u to što je, on je to napravio sam jer je imao, ponovit ću sto puta, karakter.

Na kraju je radom došao do toga da o njemu pričamo kao o jednom od najboljih igrača na svijetu, a za mene se o njemu može razgovarati kao o najboljem veznom igraču svih vremena. Svi igrači u karijeri imaju trenere koji su mekani i koji su strogi, a svatko doživi neku nepravdu prije ili kasnije. Ako iz toga ne možeš izaći još jači i bolji, onda nikada nećeš biti igrač, ma koliko god bio talentiran.

Taj mentalni aspekt je najvažniji da odvoji one koji su samo talentirani od onih koji će na kraju uspjeti, a puno je igrača koji jednostavno ne znaju primiti kritiku i ne znaju nešto negativno okrenuti u pozitivno. Ako si siguran u sebe da si ti taj, nitko ti ne može uzeti karijeru, koliko god u nekom trenutku mislio da je nešto nepravedno prema tebi. Bez lažne skromnosti, takav sam ja bio. Nije me uopće zamaralo hoću li uspjeti kroz Hajduk jer sam vjerovao da, ako i ne uspijem, uspjet ću drugdje.

Kad ste bili imenovani za voditelja Akademije Hajduka, izjavili ste da je u ozbiljnim klubovima nezamislivo da mladi igrač traži razgovore s predsjednikom ili sportskim direktorom. Je li toga bilo u Hajduku kad ste radili s mladima i općenito, jeste li bili zadovoljni ponašanjem igrača?

Pitanje koje zahtijeva nešto duži odgovor. Kad sam imenovan na funkciju sportskog direktora, i bilo koju drugu funkciju u klubu, događalo se nešto što se događa svima koji dolaze u Hajduk na bilo koju poziciju, posebno trenera. Odmah se počinje raspravljati o tome koliko netko ima iskustva i gdje je ta osoba bila prije Hajduka. A tu stvari gledamo posve pogrešno jer iskustvo nije samo službena pozicija, nego se treba gledati u kojim klubovima i u kojim svlačionicama je netko bio, neovisno o funkciji koju je obavljao. Po meni je jako bitno što je netko doživio kao igrač i kakve situacije je prolazio jer su takva iskustva temelj da netko u budućnosti može biti trener ili sportski direktor.

Prema svakom igraču kojega sam vodio u bilo kojoj funkciji ponašao sam se kao prema najboljem igraču na svijetu, ma kakav on bio. Ako igrač vidi koliko ti znaš i ako gradiš svoj autoritet na način da razgovaraš s igračem argumentirano, igrači se osjećaju ugodnije, a vaš odnos ovisi samo o tome koliko ti, kao netko tko ga vodi, znaš ili ne znaš. To se može kontrolirati, a ako si nepošten prema igraču, ne može ništa pomoći. To je bio moj stil od početka do danas i zbog toga nikad nisam imao problema s igračem. Svaki igrač je znao točno što se od njega traži, koje je moje mišljenje o njemu i nikad to nije saznao okolnim putevima, nego uvijek putem iskrenog razgovora.

Uvijek se može dogoditi situacija da igrač negoduje jer ne igra, što je sasvim prirodno. Bilo je slučajeva kada bi pričali za medije i žalili se, ali onime što su govorili, najviše su lagali sebe. Ako prema sebi nisi iskren, nećeš daleko dogurati. No, ponovit ću, s igračima nikad nisam imao problem jer sam za mlade igrače imao stav da treba s njima biti oprezan, treba ih držati pod kontrolom koliko je to moguće, ali najbitnije je imati direktan odnos potkrijepljen argumentima. Kad igrač vidi da ga pratiš do srži, ako on kritiku ne razumije, onda tu nema pomoći. Pravi igrač uvijek ispliva i argumentiranu kritiku shvaća kao poticaj.

Kao igrač, u prvom mandatu u Hajduku bili ste dio nekih velikih trenutaka u povijesti kluba. Bilo je to razdoblje kraja Jugoslavije i početka Hrvatske, a s Hajdukom ste osvojili legendarni posljednji Kup Jugoslavije u Beogradu protiv Crvene zvezde, kada su oni bili prvaci Europe. Kakav je osjećaj bio igrati tu utakmicu i je li svima već tada bilo jasno da je to zadnje finale Kupa koje će se igrati?

Za mene je ta utakmica bila više od povijesne. O njoj se priča i danas. To je najbolja i najupečatljivija pobjeda u mojoj igračkoj karijeri. Dakako, bila je to jedna specifična utakmica. Mi smo bili dobra momčad i dobra klapa, ali ni blizu kao Crvena zvezda. Realno, oni su u odnosu na nas bili dosta bolja momčad i tu uopće nema dvojbi. Nama se nudila prilika da igramo protiv momčadi koja će biti prvak Europe i to u Beogradu, u finalu Kupa. Pa di ćeš bolje?

Bili smo jako karakterna momčad i imali smo više nego karakternog trenera Josipa Skoblara. On je bio trener koji se nikoga nije bojao, pogotovo ne Crvene zvezde. Dao nam je do znanja da tu utakmicu možemo dobiti, a sami po sebi smo bili već dovoljno dobri i karakterni. U tu utakmicu smo ušli bez imalo respekta prema Crvenoj zvezdi i to je, po meni, donijelo tu pobjedu. Pobjeda nije pala s Marsa, nego je došla u trenutku kad smo bili nabrijani 100 posto i odigrali jednu taktički fenomenalnu utakmicu. S druge strane, oni nisu imali svoj dan. Jer da jesu, tu utakmicu sigurno ne bismo dobili.

Što se tiče onoga izvan nogometa, mi smo, naravno, svi bili svjesni toga što se događa u našoj državi. Moram priznati da u tom smislu nije bilo lako jer je u podsvijesti svima bio miris rata u zraku, htjeli mi to ili ne. Bili smo svjesni da u tom trenutku igramo i za Hajduk i za svoju državu. Ta utakmica je jednostavno specifična i bila je puna naboja i emocija sa svih strana, pa i one političke.

Osvojili ste prvo prvenstvo Hrvatske 1992. godine, bili proglašeni najboljim igračem u državi i, u nogometnom smislu, za mladog igrača to je bio savršeni scenarij. S druge strane, u Hrvatskoj je trajao rat i nogomet se igrao u teškim okolnostima te je zapravo malo koga i zanimao jer su se događale puno veće stvari. Kako ste Vi doživjeli tu prvu sezonu naše lige pod takvim okolnostima?

Nakon dvije i pol godine igranja Jugoslavenske lige i osvajanja našeg prvenstva, nogometno sam se osjećao odlično. Bio sam svjestan da dobro igram, da sam talentiran i da se stvari u tom smislu odvijaju jako dobro. Tu se moram malo vratiti na ono što smo pričali prije o mladim talentiranim igračima. Nakon tih sezona, u kojima sam osvojio taj zadnji Kup i potom prvenstvo, pa na kraju i proglašen za najboljeg igrača, bio sam potpuno svjestan da iz Hajduka odlazim još uvijek samo kao talent. Ta svijest da nisi gotov igrač je nešto što nedostaje mladim igračima danas. Nakon pet utakmica, sebe vide u Manchester Unitedu kao prvotimca.

Te prve godine u Hrvatskoj igrao se, unatoč okolnostima, vrlo ozbiljan nogomet. To je na neki način bilo baš zbog Jugoslavije jer je jako puno igrača koji su nastupali u toj prvoj sezoni već odigralo nekoliko sezona iznimno jake jugoslavenske lige. Istina je da se igralo pod uzbunama, istina je da nije bilo puno gledatelja i da su ljudi bili u strahu. Prirodno je da je ljude tada nogomet zanimao manje od onoga što se događalo na bojištu, jednostavno je tako bilo. Ali kad pogledamo imena koja su tada igrala u Rijeci, Osijeku ili Zagrebu koji je bio jako dobra ekipa, to su sve bili jako dobri igrači i nimalo lako nije bilo osvojiti to prvenstvo.

Mislite li da je HNL tijekom 1990-ih godina bio kvalitetnija liga nego danas?

Po meni je to vrlo jednostavno. Škole su tada bile jake u svim klubovima u Hrvatskoj. U tih prvih desetak godina HNL-a škole su bile bitne, puno bitnije nego danas. Nije to samo specifično za Hrvatsku jer i u Europi su mogla igrati samo tri stranca u klubu pa su se klubovi puno više morali oslanjati na svoje škole nogometa i iz njih su crpili svoje glavne igrače. Danas, pa i kod nas, bogatiji klub može jednostavno kupiti kvalitetu, a škole su zapostavljene puno više nego prije.

Modernizacija i globalizacija utjecale su na kvalitetu nogometa. Škole su promijenile način rada i sve je otišlo u nekom komercijalnom smjeru. Znam da je lijepo da svatko može trenirati nogomet jer je uplatio članarinu, ali to ipak razvodnjava kvalitetu u početnom stadiju. Dobar igrač ne može napraviti poticajan trening ako oko njega nisu samo dobri igrači.

Možda se danas igra kvalitetniji nogomet u ligi, ali to je na račun novca. Ako škole ne rade efikasnu proizvodnju igrača, događa se nešto drugo, neminovno, a to je da rangovi ispod prve lige pate. Nije to samo kod nas, u skoro svim zemljama drugoligaški je nogomet postao jako loš, a prije je i u drugim ligama bilo kvalitetnih igrača. Moć novca omogućuje da se na najvišoj razini obavi bolja selekcija nego prije pa se na neki način događa centralizacija talenta samo u najmoćnijim klubovima. U "manjim" klubovima ih nema, nastaje veći razmak od ostatka lige te samim time opća kvaliteta ipak pada.

Nakon prve sezone u Hrvatskoj, po Vas je došla Barcelona predvođena trenerom Johanom Cruijffom. Platili su Vas sedam milijuna tadašnjih maraka i dali Vam osmogodišnji ugovor. Kako je uopće došlo do toga da preskočite 50 stepenica u razvoju i odete u Barcelonu?

Imao sam puno sreće. Prije svega, u Hajduku me tada trenirao Stanko Poklepović koji je po meni bio nogometni genijalac. Prije toga, imao sam trenera u mlađim uzrastima Dragana Sliškovića koji mi je bio poput drugog oca. Bio je vrlo autoritativan i strog, a pod njegovom paskom i stilom rada, na talent i nogometnu plemenitost nadogradio sam bitne stvari u taktičkom i fizičkom smislu, što me učinilo igračem kakvog je Barcelona tada voljela.

Sjećam se jedne anegdote sa Sliškovićem kad sam već završio nogometnu karijeru. Igrali smo neke turnire veterana i na Poljudu sam slučajno naletio baš na njega dok mu je neki roditelj negodovao jer njegov sin ne igra. Taj roditelj me ugledao i uzeo me kao primjer, govoreći treneru da eto, ni ja nisam bio neki brz igrač, pa sam opet igrao za Barcelonu. On mu je odgovorio da ja osjetim potres prije životinja, pa mi ne treba brzina (smijeh). To govorim u kontekstu tog odlaska u Barcelonu. Nisam bio brz igrač, ali sam brzo razmišljao, pa sam to nadoknađivao, a Barcelona je takve tipove igrača obožavala.

Tada je trener bio Cruijff koji je svojim inovacijama naopako okrenuo Španjolsku, i on je za mene otac modernog nogometa. Svi španjolski klubovi počeli su primjenjivati njegov način rada, a to se kasnije širilo i dalje sve do Pepa Guardiole koji je, po meni, sljednik takvog načina razmišljanja o nogometu. On sam to je često komentirao, pogotovo dok je bio u Njemačkoj. Moj način razmišljanja, rad i stil igre savršeno su se uklapali u ono što je tada Barcelona gajila.

Skauting Barcelone bio je fenomenalan i tada. Doslovno su me dolazili gledati u Donjem Miholjcu. Imao sam sreće što je tada u klubu bio Nikica Milenković, bivši igrač Rijeke koji se kasnije oženio jednom Katalonkom. Vodio je sina od Cruijffa na rehabilitaciju kod Stanislava Peharca i potom u Barceloni o meni pričao u superlativima. To ih je ponukalo da pošalju skaute i došli su do zaključka da sam ja igrač profila koji oni trebaju. Na kraju je Cruijff gledao moje VHS kazete, poslao svog pomoćnika da me pogleda uživo i tako se na kraju sve skupa odigralo.

Moram napomenuti da je moj otac imao jako puno utjecaja na mene kako bih došao do te pozicije jer me forsirao da igram s obje noge. Prepoznao je da sam talentiran, a njegova usmjeravanja u mladoj dobi bila su ključna da bi talent izašao na vidjelo. Uvijek je na kraju ključno da te netko zapravo vidi na terenu, a ne samo kroz brojke. Opet ću spomenuti Luku Modrića. Danas je puno analitike u nogometu, puno članova stožera i nutricionista, ali još uvijek čekam da mi netko u brojkama izrazi značenje Modrića na terenu kad on desnom vanjskom izađe iz pritiska dva igrača i uposli suigrača. Koji je to broj?

Barcelona je sama po sebi sjajan korak, ali na kraju svega za njih ste upisali samo pet nastupa kroz godine zbog raznih okolnosti. Kako ste prihvatili činjenicu da niste odmah po dolasku ušli u prvu momčad nego ste išli igrati drugi rang u Španjolskoj za B ekipu Barcelone?

Meni nikakav problem nije bio igrati za drugu momčad. Konkretno, ja sam stalno trenirao s prvom momčadi, a s drugom sam bio samo kad bi se igrale utakmice. Bili smo čak dosta dobri pa smo završili sezonu kao treći u drugoj ligi. Tada je vrijedilo pravilo tri stranca u momčadi i ja sam od početka bio svjestan da ne mogu igrati ispred nekih igrača koji su bili svjetske veličine. Ponavljam, bio sam svjestan da sam u Barcelonu došao kao talent, a ne gotov proizvod.

Nakon te prve godine, Tomislav Ivić me zvao i pitao bih li došao u Marseille. Tamo je Bernard Tapie tada bio predsjednik i moj otac je išao s njim na razgovore. Meni se ta ideja svidjela jer, iako mi igranje za drugu momčad nije smetalo, ovo bi ipak bila puno viša razina i vjerovao sam da bi mi to pomoglo kao igraču. Mi smo se jako brzo dogovorili oko svega, ali kad su predstavnici Marseillea došli u Barcelonu kako bi se klubovi međusobno dogovorili, Cruijff je rekao - ne. Uopće nije htio razgovarati o tome da me se pusti u Francusku.

Tada me Barcelona tražila da uzmem dvostruko državljanstvo, tj. da će oni riješiti za mene španjolsku putovnicu i da bi bilo dobro da to napravim jer bih onda sigurno igrao. Možda iz današnje perspektive izgleda glupo, ali ja sam im rekao da to jednostavno ne mogu napraviti jer je u Hrvatskoj rat. To je bilo jače od mene, jednostavno mi je bio grč u želucu oko cijele situacije i nisam to htio napraviti.

To nisu nikakva opravdanja. Nekad se stvari slože tako da ti ne idu na ruku i s time se trebaš nositi. To pravilo o tri stranca bila je na kraju glavna stvar u priči i da je to još uvijek na snazi, teško bi neki naši igrači kasnije ostvarili vrhunske karijere u najvećim svjetskim klubovima. Neki bi, ali ti su na razini svjetskih klasa kakve sam ja imao kao suigrače u tom razdoblju u Barceloni. Naravno, unaprijed sam znao za to pravilo i da će mi to biti problem, ali ne znam koji bi mladi igrač odbio takvu priliku i rekao: "Ma idem ja okolnim putevima pa možda jednom svejedno dođem do takvog kluba." Žao mi je samo što se taj odlazak u Marseille nije dogodio.

Je li istina da ste bili u sukobu s Cruijffom nakon dvije sezone igranja za drugu momčad, i prije povratka u Hajduk na posudbu, jer vas je htio ponovno poslati u drugu momčad i treću sezonu zaredom?

Bio je sukob jer me jednostavno nije puštao da odem nigdje, a nisam nikako igrao za prvu momčad. Iako mi nije smetalo igranje u drugom rangu, nakon dvije sezone ipak je bilo vrijeme da izađem iz tog sustava i pokušam se profilirati kao igrač za najvišu prvoligašku razinu. No, to je čovjek koji me doveo, inzistirao na meni u trenutku kada je bio osvajač Lige prvaka i nisam mogao s njim imati stvarni sukob kako to ljudi zamišljaju na nekoj osobnoj razini. Jednostavno nisam bio zadovoljan što ne igram, kao što bi svaki igrač trebao ako drži do sebe.

Igrači često brkaju osobno i nogometno. Cruijff me mogao voljeti najviše na svijetu, ali on na kraju dana mora donijeti odluku kao trener. Bio je tamo kralj svega i kako je rekao, tako je i bilo. Nismo se slagali oko mog potencijalnog odlaska, ali prema njemu sam kao osobi i treneru imao samo iznimno poštovanje.

Nakon godinu i pol dana u Barceloni doživjeli ste ozljedu križnog ligamenta koljena, a kasnije ste ukupno deset puta imali različite operacije, većinom zbog koljena. Nakon prve ozljede vratili ste se u Hajduk i igrali Ligu prvaka te dogurali do četvrtfinala. Kako se ta situacija odigrala?

Da, nakon godinu i pol dana došlo je do ozljede križnog ligamenta i meniskusa. Predviđala mi se pauza od devet mjeseci. Ta mi je ozljeda stvarno došla u najgorem mogućem trenutku. Nisam ni sam znao što da radim jer u Barceloni sam imao dug ugovor, a razmišljao sam što će biti kad se vratim. Nakon početnog šoka jednostavno sam prelomio, stisnuo zube i krenuo u rehabilitaciju da vidim što se uopće može postići.

Prije nego što je Hajduk uopće ušao u skupine Lige prvaka te sezone, osobno sam zvao klub oko potencijalnog povratka. Prije toga bio sam u kontaktu s igračima koji su se te sezone vratili u Hajduk. Svi smo se praktično međusobno dogovarali što će tko učiniti da se probamo vratiti u klub. Na neki način, sami smo se doveli u Hajduk te sezone i to za nikakve novce. Odrekao sam se cijele godišnje plaće u Barceloni, rekao im da sam ozlijeđen i da želim ići doma. Cruijffu sam govorio da će Hajduk možda igrati Ligu prvaka i to ga je napokon slomilo da me pusti. Tako sam se vratio u Split.

Bila je to spektakularna sezona za Hajduk. Osvojena je dvostruka kruna nakon 20 godina, a u Ligi prvaka prošla se skupina i igralo četvrtfinale protiv Ajaxa koji će kasnije i osvojiti natjecanje. U skupini ste igrali, ali protiv Ajaxa uopće niste bili u zapisniku. Zašto?

U tom trenutku bio sam na nekih 75-80 posto fizičkih mogućnosti. Dok sam trenirao i igrao utakmice, i dalje sam odlazio na tretmane u sklopu rehabilitacije. Međutim, bio sam sve bolji i osjećao sam se sve bolje. U prvenstvu sam igrao dobro i tada dolazi famozna utakmica protiv Ajaxa. Prije uzvratne utakmice u Amsterdamu, u prvenstvu sam bio igrač utakmice i igrač kola. Na treningu uoči utakmice obično se zna tko će igrati utakmicu i ja sam bio predviđen da startam u Amsterdamu.

Međutim, drugi dan na sastanku uoči utakmice otkriveno je da sam nekako završio na klupi. Razgovarao sam s trenerom Ivanom Katalinićem i predsjednikom Nadanom Vidoševićem te im rekao da, ako neću početi utakmicu, neću se ni skidati i da na mene ne računaju. Razljutilo me to jer, iako ni danas ne mogu sto posto znati, razlog što ne igram nije bio nogometni nego se nekog drugoga trebalo prodati, a ja sam bio samo na posudbi. Ne libim se to uopće reći jer tako je i bilo. Tada je po novinama bilo priče da se nisam htio skinuti, ali nitko nije pisao da ja uopće nisam trebao ni igrati.

Kad sam tek došao u Hajduk te sezone, nisam bio fit. Pomalo sam ulazio s klupe, a kasnije sam se dizao i neke utakmice odigrao jako dobro. Baš me to oko Ajaxa pogodilo jer su to tipična neka naša posla. Oni su znali da ja odlazim i imali su neke druge prioritete. S moje strane, osim želje da igram tu utakmicu kao svaki sportaš, imao sam poziv od Cruijffa koji mi je rekao da očekuje da drugi dio sezone igram stalno i da nastavim s dobrim igrama koje sam tada pokazivao u nešto manjoj minutaži.

Rekao mi je da moram biti konstantan da bi mogao računati na mene u idućoj sezoni. Nakon Ajaxa, sve je puknulo, više me nisu ni htjeli koristiti i kad sam se vratio u Barcelonu, trener mi je rekao da uopće nisam igrao i tražio objašnjenje. Kako da mu ja objasnim da nisam igrao zbog nenogometnih razloga?

Nakon povratka u Barcelonu, događa se pomalo zaboravljeno poglavlje u Vašoj priči, a to je posudba u tadašnjeg španjolskog prvoligaša Meridu čiji je trener bio Sergije Krešić koji je taj klub vodio tri godine. Je li on bio razlog zašto ste baš tamo otišli na posudbu?

Da, on je bio ključan razlog. Tamo sam otišao u zimskom prijelaznom roku, a Španjolci zapravo nisu imali pauzu između dva dijela sezone. Kad sam došao, do kraja prvenstva bilo je 15-ak utakmica. Bio sam uvjeren da je to dobar potez za mene jer mi nikad nije bio problem negdje otići, htio sam igrati. Još me uz to zvao trener koji je Hrvat iz Splita i nisam se puno dvoumio.

Na kraju se to možda pokazalo kao pogreška jer je to bila momčad koja se borila za ostanak u ligi. Stil igre nije nikako odgovarao mojim karakteristikama kao igrača jer jednostavno nisam imao potrebnu kvalitetu da bih uspješno igrao rolu u momčadi koja se samo brani i igra na nulu. Krešić je brzo uvidio da je to tako i da mu ja za tu igru ne trebam.

Ne zamjeram Krešiću ništa, ali kad me je zvao, opisano mi je da ćemo igrati stalno otvoreno što god se dogodilo, tj. da ćemo pokušavati igrati nogomet u punom smislu. Situacija ga je natjerala da je morao igrati sve zatvorenije i čekati jednu ili dvije prilike na utakmici da bi pokušao izboriti opstanak. Na kraju dana, to je bila moja pogreška jer nisam uvidio da se neću moći istaknuti u ekipi kojoj prijeti ispadanje. Nisam trebao tamo ići.

Iduću sezonu, 1996./97., proveli ste cijelu u drugoj momčadi Barcelone, a niste više bili baš mlad igrač. Kako to da niste opet negdje išli na posudbu?

Iskreno, moj veliki problem u tom trenutku bio je financijski. Bio sam u situaciji da se cijelo vrijeme nadam kako će se pojaviti neki klub za koji bih mislio da je dobar korak za karijeru. Klubovi su dolazili stalno, uvijek je bilo puno upita, ali nitko od tih klubova nije mogao preuzeti moj ugovor koji sam imao u Barceloni i koji je za tadašnje pojmove bio velik. Bio sam spreman spustiti se u platni rang niže, ali ne baš toliko da ne bih ni pola zaradio kao u Barceloni. Možda nekome to zvuči površno, ali čovjek mora misliti o budućnosti, pogotovo kada više nisam bio klinac i imao sam više operacija iza sebe.

U drugoj momčadi vas je vodilo nekoliko zanimljivih imena poput Juandea Ramosa, koji je kasnije trenirao Tottenham. Je li netko od tih trenera iz Barcelone ostavio poseban dojam na vas?

Cruijff je u toj priči ipak debelo iznad svih. On i njegovi pomoćnici ostavili su u meni neizbrisiv nogometni pečat, a ono što su tada radili moderno je i za današnje standarde. S Ramosom sam imao odličan odnos i uvijek sam mu bio starter. Iznimno veliki gospodin kao trener, ali i znalac, što je kasnije pokazao u vrhunskoj trenerskoj karijeri.

Na ljeto 1997. godine ipak odlazite iz Barcelone u Koln. S obzirom na vaš komentar o protekloj sezoni, što se promijenilo da ste ipak odlučili otići iz kluba?

Nije neki misterij. Koln je za mene veliki klub i kad se pojavio interes, nisam imao ništa protiv odlaska tamo. Uspjeli su se financijskim uvjetima približiti dovoljno onome što sam imao u Barceloni. Opet sam bio u minusu, ali procijenio sam da je to dovoljno blizu da pokušam u nekoj drugoj ligi pronaći mjesto za sebe. Htio sam igrati.

I opet sam pogriješio tu. Ne zato što sam otišao iz Barcelone nego jer se u Njemačkoj tada, a i danas, igrao nogomet koji meni ne odgovara. Puno bolje bi bilo da sam išao u neku državu gdje se igra nešto sporiji i tehnički dotjeraniji nogomet. Uvijek mi je mana bila što nisam bio veliki trkač niti sam imao fizičke kapacitete za to. Možda neka usporedba onoga što sam ja volio i mogao igrati je uloga koju je kasnije Ivan Rakitić imao u Barceloni.

Realan sam, znam da sam bio igrač koji, ako ne ide sve kako treba i nema dobru momčad, teško se izvlači iz takve situacije. Njemački način treninga i pripreme za utakmicu ubijao me. Ne znam jesmo li imali loptu jedan dan u tjednu, sve drugo bilo je trčanje. Nakon godinu dana taj je trener smijenjen i u klub je došao Bernd Schuster, što je bilo odlično, ali već sam lagano bio lud od cijele te priče. Schuster me znao od prije jer sam igrao protiv njega dok je bio trener Atletico Madrida i on me nagovorio da ostanem i drugu sezonu, iako smo ispali u drugu ligu.

Sa Schusterom sam uživao raditi; shvaćao je kako dobiti najbolje od mene i tu drugu sezonu sam igrao baš jako dobro. Međutim, onda sam opet morao na operaciju. Realno, nakon svega s tim koljenom, više nisam bio ni sjena igrača od prije i shvatio sam da je priča s vrlo ozbiljnim nogometom na najvišoj razini za mene bila gotova.

Posljednja igračka stanica bio je ponovno Hajduk, u koji ste se vratili 1999. godine, ali ste jako malo igrali i na kraju ste igračku karijeru završili s 29 godina. Jeste li bili ogorčeni takvim raspletom karijere koja je obećavala puno više?

Ja sam osoba koja je uvijek svjesna svoje realnosti i onoga što se događa oko mene, ali nikad nisam bio u nekakvoj depresiji zbog te situacije niti mi je to predstavljalo traumu. Bio sam svjestan da jednostavno ne mogu više. Moja su koljena bila u užasnom stanju. Toliko sam se izmučio i toliko sam htio igrati te se nisam predavao do kraja, ali u jednom trenutku sam stao sam sa sobom i zaključio da je dosta. Puno operacija, silni bolovi i puno tableta bili su mi stalna pojava i jednostavno nije više bilo smisla da nastavim.

Bio sam i tada svjestan da život ide dalje, da nije samo posao i nogomet te da ima važnijih stvari u životu. Završilo je kako je završilo. Moglo je biti puno bolje, ali s druge strane, sve je to dio mene i čovjek u životu stalno nešto uči. Tonći Gabrić je često govorio uzrečicu "tko zna zašto je nešto dobro“ kad bi se dogodilo nešto negativno i to mi je tada odzvanjalo u glavi. Kad sam kao igrač proživljavao neke negativne situacije, uvijek sam na kraju iz toga izlazio van i nije mi bio problem. Pomirio sam se sa svime odavno što se tiče igračke karijere.

U karijeri ste ipak uspjeli nastupati i za reprezentaciju Hrvatske. U srpnju 1992. bili ste dio reprezentacije koja je bila na turneji u Australiji i protiv te reprezentacije igrala tri puta. Kako ste doživjeli te utakmice i drži li to neko posebno mjesto u sjećanjima?

Ma, to je bilo nešto savršeno. To su bili tek počeci postojanja reprezentacije i mi igrači koji smo sudjelovali na toj turneji strašno smo se zbližili. Baš nam je to puno značilo zbog same reprezentacije, ali i svih događanja oko nas. Ne mogu drugačije reći nego da sam strašno ponosan što sam barem kratko bio dio te priče. Najviše zbog rata, igranje za reprezentaciju bilo je nešto toliko emotivno i puno pozitivnog naboja da je to teško uopće opisati.

Nakon igračke karijere, medijski se ponovno pojavljujete 2004. godine kada ste postali trener u omladinskom pogonu Hajduka. Što se događalo u tih nekoliko godina između igračke i nove karijere? Jeste li cijelo vrijeme namjeravali krenuti trenerskim putem?

Na nagovor Slavena Bilića, s kojim sam bio u odnosu kao da mi je brat, upisao sam akademiju HNS-a za licenciranog trenera. U tom razdoblju, prije dolaska u Hajduk, bio sam trener maloj djeci svako jutro u sedam sati na jednom malom igralištu u sklopu nogometne škole Gusar, zajedno s Goranom Milankovićem koji je isto bivši igrač Hajduka.

Nas dvojica smo otprilike godinu dana trenirali tu djecu, dok meni nije došao poziv iz Hajduka da postanem trener juniorske momčadi. U toj prvoj godini u Hajduku osvojili smo prvenstvo Hrvatske za juniore. Iz te generacije nije izašlo previše igrača, a među njima se svakako ističe Drago Gabrić.

Koje su vam ambicije bile tada? Jeste li htjeli stalno raditi s djecom ili ste ipak ciljali na to da budete trener u nekoj seniorskoj momčadi?

Pošto-poto sam htio postati seniorski trener. Danas mi je žao što se nisam isključivo fokusirao na trenersku karijeru. Mislim da bih u tom poslu najviše dao i pasalo mi je raditi s igračima u toj ulozi. Karijera me odvela prema nekim drugim funkcijama. Situacija u Hajduku bila je specifična iz godine u godinu, i na nagovor ljudi u klubu preuzimao sam razne funkcije, što god je trebalo. Možda je glupo reći, ali da sam mislio više na sebe, a manje na klub, vjerojatno bih bolje prošao.

Kad god su bile neke krize, ja sam uskakao jer, kako mi je komunicirano iz kluba, navodno su to i navijači željeli, a često je to bio jedini potez koji je uprava kluba mogla napraviti. Kad god su me pitali, ja sam uskakao. Hajduk je moj klub, cijeli život sam proveo u njemu i osjećao sam se dužnim to napraviti.

Prvi put sjedate na klupu Hajduka kao trener 2008. godine, a debi vam je bila europska pobjeda protiv malteške Birkirkare. Na toj utakmici debitirao je i tada 16-godišnji Mario Tičinović. Od njega su navijači imali ogromna očekivanja, ali na kraju priče nije dosegnuo te visine. Je li cijelo uzbuđenje oko njega tada bilo opravdano i što mislite gdje je zapelo da na kraju nije ispunio percipirani potencijal?

Naravno, jako se dobro sjećam te utakmice. Tičinović je bio iznimno talentiran, drugačiji od ostalih igrača i svi smo smatrali da je vrijedno dati mu priliku tako mladom da se nametne. Kao što smo već pričali, u tom trenutku znaš nečiji talent, a onda je na njemu bilo da pokaže ima li karakter potreban za uspjeh. Imao je znanje i lucidnost koje su ga izdvajale od drugih. Stil igre koji smo trenirali i igrali njemu je jako pasao. Najveći problem kod razvoja tih mladih igrača je što dođe neki trener kasnije, a on želi nešto skroz drugo u odnosu na prethodnika.

Zašto on na kraju nije uspio kako se predviđalo, teško je reći. Je li to možda bio privatni život koji je vodio i koji nije bio profesionalan? Je li to bio trener koji je kasnije rekao da mu igrač takvog profila ne treba? Teško je reći, svaki mladi igrač ima neke poteškoće koje treba savladati i sve se na kraju opet svodi na više puta spomenuti karakter.

Te godine ste protiv Deportiva izveli jako mladu postavu, unatoč tome što je u klubu bilo iskusnijih igrača. Dojam je da se nikad niste libili gurnuti u vatru mlade igrače i da im dajete prednost u odnosu na starije, ako su talentirani. Je li to Vaš svjesni odabir ili splet okolnosti?

Uvijek, uvijek. Možda sam bio subjektivan jer sam prošao sve kategorije Hajduka i doživljavao klub kao svoju kuću, ali za mene je igrač iz omladinskog pogona uvijek bio u prednosti u odnosu na igrača koji je došao izvana, osim ako je igrač izvana baš dosta bolji od onog iz škole. To je tako i nikako drugačije.

Sjećam se te utakmice u gostima kod Deportiva. Igrali smo tamo 0:0 i došao sam na aerodrom jako zadovoljan jer smo odradili super utakmicu s mladim igračima. Tamo su me pozvali iz uprave kluba da popijemo piće i, iskreno, očekivao sam da će mi čestitati na vrhunskoj utakmici, ali umjesto toga dobio sam kritike što su igrali klinci umjesto nekih igrača koji su dovedeni sa strane to ljeto.

Moj stav je tu bio jasan - igrat će oni za koje mislim da su najbolji, a svi koji dođu izvana moraju pokazati da su dosta bolji od naših mladih igrača da bi zaradili svoje mjesto. Nije to svima dobro sjelo i stvari su krenule u krivom smjeru. Na te igrače potrošilo se novce, a meni nisu igrali pa su od tog trenutka postojale tenzije između mene i uprave.

Hajdukov igrač iz škole uvijek je u prednosti, a tu sam filozofiju imao i kasnije kao sportski direktor. Sve vrijeme koje sam bio na toj funkciji, naša momčad imala je 70-75 posto igrača iz omladinskog pogona, a nikad se nije događalo da startamo utakmicu s manje od pet igrača iz naše škole u početnoj postavi. To mora biti tako uvijek, pogotovo u trenutcima kad nema novca u klubu.

Prva trenerska epizoda u Hajduku završila Vam je nakon 16 utakmica na klupi i poraza u Zadru u prvenstvenoj utakmici. Jeste li sami otišli ili su Vas smijenili?

Iskreno, to je nešto o čemu ne volim baš pričati. Sjećam se da smo tada pobjeđivali u "većim" utakmicama, ali smo "manje" utakmice gubili. Nikako si to nisam smio dozvoliti. Kumovao je odlasku s klupe i loš odnos s upravom kluba nakon utakmice protiv Deportiva. Svjestan sam bio da kao trener moram poštovati politiku kluba, ali nisam se mogao pomiriti s time da mi netko stalno visi nad glavom i nameće stvari koje nisam smatrao ispravnima. Osjećao sam se tada dosta ugroženim i rekao sam sam sebi da nemam podršku uprave da svoje ideje izguram do kraja. To je bio glavni razlog za odlazak s klupe.

Nakon odlaska s klupe, ipak se brzo vraćate u klub i preuzimate funkciju voditelja omladinskog pogona. Kako je došlo do toga?

Godinu dana nakon toga pozvan sam na razgovor u klub i ponudili su mi preuzimanje škole. Iskreno, bilo mi je jako teško zbog toga kako je trenerska priča u Hajduku završila, a uz to me puno ljudi nagovaralo da se vratim u klub. Ponudu sam prihvatio, ali sam tražio da imam maksimalnu neovisnost i da to bude na visoko profesionalnoj razini kako bismo mogli napraviti dobar posao.

Tako je i bilo, a ja sam jako zadovoljan kako je priča sa školom funkcionirala u tom razdoblju. Mislim da sam, uz veliku pomoć suradnika, napravio dobar posao u akademiji i to mi je bilo veliko zadovoljstvo. Radio sam kako sam želio i tu nije bilo nikakvih problema.

Godinu i pol dana nakon preuzimanja škole, opet Vas zovu da preuzmete klupu prve momčadi. Hajduk je tada igrao Europa ligu, a kad su vas predstavili kao trenera rečeno je da ćete ostati do kraja jesenskog dijela sezone dok se ne nađe stalno rješenje. Vi na kraju ostajete na tom mjestu sve do travnja. Što se tu događalo?

Taj dan sam doslovno bio u automobilu sa Zlatkom Vujevićem i putovali smo prema Zagrebu jer su juniori i kadeti sutradan imali utakmice. Negdje kod Male Kapele dobio sam poziv da se okrenem i vratim u Split jer moram preuzeti prvu momčad, uz objašnjenje da to nema tko drugi napraviti. Tada sam upravi komunicirao da mi nije jasno što uopće rade, da sam na putu i da to što rade jednostavno nije ispravno. Nije tu bilo puno sluha, samo mi je rečeno da se to mora napraviti jer su se dogovorili o razlazu s trenerom i da sam ja jedini u klubu koji to može preuzeti na sebe.

Bilo mi je jasno da žele baš mene na klupi jer sam bio tada omiljen među navijačima i među ljudima koji su radili u klubu. Trebao im je netko takav da ugase požar koji su imali. To im je bio jedini izlaz. Nije mi to bilo drago, ali prihvatio sam jer me klub trebao i to je to. Sjećam se da sam Vujoviću komentirao "a ljudi moji, pa gdje ćemo mi završiti ovako?" dok smo se okretali nazad prema Splitu.

Sjeo sam na klupu, krenulo je dobro s rezultatima, ali cijelo vrijeme bio je dogovor da će uprava pronaći trenera i da ću se ja vratiti u školu. Naravno, nisu našli nikoga pa su krenuli pritisci od kluba i navijača da moram nastaviti na klupi i nakon zime te da sam ja najbolje rješenje. Nisam imao normalan izlaz iz te situacije iako sam smatrao da nije dobra jer da sam jednostavno odbio ostati, onda bih bio crna ovca. Na kraju dana, odluka da ostanem ipak je moja, bez obzira na sve. Osjećao sam se dužnim biti klubu na raspolaganju kako oni to žele i na kraju je jednostavno tako bilo.

2013. godine preuzimate novu funkciju u klubu kao sportski direktor. To je bilo razdoblje teške besparice u klubu. Kako ste se odlučili prihvatiti taj poziv?

Uvijek postoji neka pozadinska priča kako se događaju određene situacije, ali prije svega bih naglasio da sam i tu odluku i sve prije nje donosio vodeći se intuicijom i srcem jer se radilo o Hajduku. Ne kajem se zbog njih iako su neke bile objektivno pogrešne. Ne živim u prošlosti i ne nosim sa sobom neka zamjeranja iz tih razdoblja u klubu.

Tada sam dobio poziv predsjednika Marina Brbića, s kojim sam bio u jako dobrim odnosima kao i s članovima tadašnjeg Nadzornog odbora koji su se trgali da izvedu klub iz teške financijske situacije. Zbog toga što sam poznavao te ljude u klubu i znao da su iznimno korektni i pošteni, vjerovao sam da se neće ponoviti neke situacije od prije i da skupa možemo puno toga dobrog napraviti.

Ne znam sjećaju li se ljudi izjave tadašnjeg predsjednika Nadzornog odbora Josipa Paladina da novca nema niti će ga biti. Tako da sam bio potpuno svjestan u što se upuštam, ali da budem iskren to da novca nema bila je situacija i prije, tako da to nije bilo ništa novo u smislu kako možemo puniti kadar i koliki nam je proračun.

Morali ste biti kreativni u dovođenju igrača, a s odmakom se čini nevjerojatnim da je Josip Juranović došao u Hajduk iz trećeligaša Dubrave. Kako je došlo do odluke da ga se dovede i kako ste ga uopće primijetili?

Ma to nije neki misterij. Kad ste na funkciji sportskog direktora, onda ste u kontaktu s drugim klubovima, trenerima, agentima i skautima te do vas dolaze priče o raznim igračima. Imao sam sreću da me je kontaktirao Juranovićev agent i jednostavno me animirao da ga pogledam. Bio sam fasciniran onim što sam vidio i mučilo me jedino kako je moguće da takav igrač nije već u Dinamu ili nekom drugom zagrebačkom klubu.

Kada sam shvatio da nema neke skrivene mane nego je jednostavno svima prolazio ispod radara, nisam se nimalo dvoumio hoćemo li ga dovesti u klub. Jako smo ga detaljno proučili i njegov talent mi je bio neupitan. Raspitali smo se na svim stranama i nitko ništa negativno nije imao za reći o njemu. Jako smo se brzo dogovorili i tu me Jura isto iznenadio. Realno, nema veze s Hajdukom pa nismo mogli pucati na neke emocije, a financijski uvjeti koje smo mu ponudili bili su katastrofalni. On je odmah na sve pristao. Naravno, imao je jako puno toga za proći da se dokaže kao igrač, ali vrijeme je pokazalo o kakvom karakteru se radi.

On je došao u drugu momčad Hajduka koja je formirana dok ste vi bili u klubu. Danas toga više nema. Mislite li da je gašenje druge momčadi dobar potez i kakav je Vaš općeniti stav o tome?

Jako sam razočaran što Hajduk danas nema drugu momčad. To je, po meni, bio jedan iznimno bitan trenutak kada je HNS dozvolio formiranje druge momčadi i što su dozvolili da mogu doći do druge lige. Moja ideja bila je da u toj momčadi ne igraju igrači stariji od 21 godine te da to bude praktično juniorska momčad. Meni je bilo bitno, a klub se slagao, da je jako dobro da ti mladi igrači igraju u takvom pogonu, ali skriveni benefit bio je da su igrali utakmice s dalmatinskim klubovima pa smo samim time imali bolju kontrolu praćenja talentiranih igrača u tim drugim klubovima.

Nakon nas došli su drugi ljudi koji nisu htjeli drugu momčad, a to je po meni totalno pogrešno i šteta za klub. Doduše, došlo je i do promjena s HNS-ove strane u smislu koje lige je ta momčad mogla igrati, a i nakon našeg odlaska iz kluba u drugu su momčad se dovodili igrači od kojih su neki imali i jako dobre ugovore. To je bilo totalno suprotno od početnog smisla druge momčadi i bio je to potpuno krivi smjer. Na kraju je gašenje pomalo i logično, ali po meni velika šteta jer je klub imao itekako koristi od druge momčadi.

U tom razdoblju Hajduk nije mogao kupiti praktički nikoga, pa je bilo zanimljivih "out of the box" pokušaja. Jedna od bizarnijih situacija bio je dolazak brazilskog igrača Joa iz Istre, koji se u klubu zadržao manje od mjesec dana. Što se tu dogodilo?

Trener je tada bio Igor Tudor i mi smo odlično funkcionirali zajedno. Bili smo prijatelji i prije toga te smo imali stvarno jedan jako dobar odnos. On je tada inzistirao da mu se dovede Jo iz Istre, a ja sam Nadzornom odboru i predsjedniku rekao da je on želja trenera te ako vjerujemo u tog trenera da mu trebamo dovesti tog igrača jer on želi isključivo takav profil. U Tudorovo znanje nisam imao ni najmanje sumnje; on se više puta dokazao.

Oni su negodovali na taj zahtjev, ali sam ih jednostavno uvjerio da moramo ispuniti trenerovu želju. Ako vjerujemo u njega, onda nema veze ako i pogriješi. Morali smo mu dati mogućnost da uspije, a on je mislio da mu taj igrač može pomoći. Sve ima svoje limite, ali po meni je važan dio uloge sportskog direktora da bude prava podrška treneru i udovolji nekim njegovim željama.

Mi smo se slomili i uspjeli ga dovesti u klub, da bi nakon par treninga Tudor došao do mene i predsjednika te rekao da taj igrač ipak nije dobar i da je pogriješio. Naravno, nakon toga više nismo mogli imati odnos s trenerom kao prije, nisam mogao doći pred upravu i inzistirati da mu ispunimo želje koje ima.

Naravno, moram Vas pitati o dolasku Artema Milevskog u klub. Postao je kultna ličnost kluba, ali iz potpuno pogrešnih razloga. Jeste li mislili da on zaista može nešto donijeti Hajduku u tom trenutku?

Novaca za neka pojačanja nismo imali, morali smo razmišljati drugačije i probati pogoditi s nečim neočekivanim. Znali smo da imamo puno mladih igrača iz škole, ali nismo imali nekog igrača s renomeom na kojeg bi se mladi mogli osloniti, a on istovremeno na njih. Naravno, o Artemu smo sve znali. Znali smo kakav je igrač bio, a i za probleme s neigranjem, ozljedama i ostale aktivnosti van terena. On je pristao doći u klub za smiješan novac, zbog čega sam smatrao da nam se isplati riskirati s njim jer praktično nemamo što izgubiti.

Htjeli smo s njim dobiti spoj mladosti i iskustva te se nadali najboljem. Dok je bio pod našom kontrolom, sve je bilo dobro. Bio je nevjerojatno omiljen, gotovo kao Livaja danas. Nije bio na fizičkom nivou kad je došao, što je bilo i logično, ali ozbiljno je radio i počeo se jako dizati. Činjenica je da smo s njim u igri dobili više od mladih Vlašića i Balića. Postali su bolji igrači s njim.

Da smo zadržali kontrolu nad njim, u smislu da smo pazili da živi profesionalno konstantno, klub bi imao još veće koristi od njega. Međutim, na prvoj zimskoj pauzi otputovao je izvan našeg vidokruga u Kijev i tu je sve puklo. Nakon toga imali smo samo probleme s njegovim načinom života i sve ono dobro što je pokazivao do te pauze nestalo je i propalo. Na kraju je bila šteta jer sam uvjeren da nam je u samo malo drugačijim okolnostima mogao puno pomoći, a ovako od toga nije bilo ništa, no nije bilo ni neke financijske štete za klub.

Još jedan igrač kojeg ste doveli, stekao je ikonski status među navijačima - Franck Ohandza. Ozljede su mu uništile karijeru. Jeste li vi znali za te njegove probleme prije nego što ste ga doveli u Hajduk?

Ispada da se uvijek nešto vadim kroz ove priče, ali stvarno sam maksimalno iskren. Percepcija javnosti često je dosta drugačija od onoga što se stvarno događalo. Kod Ohandze sam imao sreću što je Damir Burić bio jako dobar s njegovim agentom pa nas je spojio, a puno je tu pomogao i Marijan Šišić koji je isto poznavao tog agenta. S tim ljudima sam uvijek imao dobre odnose i poštivalo se ono što se dogovaralo, a priča bi uvijek bila postavljena na realnim temeljima. Preko tih veza sam došao u kontakt s Ohandzinim agentom i uspio ga uvjeriti da on dođe u Hajduk.

Dinamo je tu napravio pogrešku koju, po meni, neće više nikad napraviti. S obzirom na ekipu koju su tada imali i ambicije kluba, nisu se zamarali s time da Ohandzi ugovor kod njih ističe, a on je tada igrao na posudbi u Sesvetama. Nije im palo na pamet da bi Hajduk eventualno mogao ići po njega. Mi smo taj posao realizirali u velikoj tajnosti da nitko ne primijeti da radimo na tome.

Tada je bila neka dvojba hoćemo li ići po Ohandzu ili po Iliju Nesterovskog koji je igrao odlično u Inter Zaprešiću. On se nama isto nudio i bio je jako zanimljiv igrač, ali na kraju smo se odlučili za Ohandzu. Za mene je on bio taj profil igrača koji nam treba, a Ilija je bio dosta skuplja priča i kad su počele priče o novcima mi tu nismo imali šanse da ih eventualno obojicu dovedemo. U tri godine mog mandata nismo potrošili niti jedan euro na transferna obeštećenja, jednostavno ih nismo imali. Ohandza je došao za smiješan novac, skoro mi je neugodno bilo na što je pristao.

Što se tiče njegove ozljede, postoji vrlo pogrešna percepcija u javnosti. On je liječnički pregled prošao bez ikakvih problema, nikakve ozljede nije imao. Ozlijedio se dok je bio kod nas. Konkretno, na utakmici protiv Dinama na Poljudu, dobio je jak udarac u predjelu koljena i došlo je do ozljede. Nakon toga tu ozljedu nikako nije mogao sanirati i na neki način mu je uništila potencijalno veliku karijeru. Nije imao sreće ni on ni klub, ali barem je na kraju igrao u Kini i zaradio i za sebe i za klub. Strašan igrač je bio, šteta.

U Vašem su mandatu prodani Filip Bradarić u Rijeku i Franko Andrijašević u Dinamo. Mislite li sada, s vremenskim odmakom, da su to bile pogrešne procjene, i u smislu kvalitete tih igrača, ali i u smislu da ipak nije uobičajeno da Hajduk prodaje bitne igrače svojim rivalima u ligi?

Kod takvih situacija, svatko ima neku svoju priču kojom zapravo brani sebe. Meni je ta situacija bila jednostavna. Klub nije imao novaca i igrači su željeli otići pošto-poto. Naš stav u klubu uvijek je bio da, ako netko ne želi igrati u Hajduku, neka donese ponudu drugog kluba, plati nam odštetu i može otići iste sekunde.

Oni su obojica inzistirali na odlasku, a iskreno sam volio i jednog i drugog. No, kada igrač kaže da želi otići moje su ruke vezane i mogu samo obavijestiti upravu o tome. Pokušao sam razgovorom s njima i s roditeljima uvjeriti ih da ostanu i da je to najbolje za njih, ali u tome jednostavno nisam uspio.

Posljednji put ste kao trener vodili Hajduk 2015. godine kada ste na klupu sjeli dvije utakmice, ponovno kao vatrogasac. Odmah ste u sastav ubacili igrače iz druge momčadi: Juranovića, Tudora i Grbića. Je li to bila neka poruka ostalima u klubu? Zašto samo dvije utakmice?

Mi smo u tom trenutku proživljavali dosta tešku situaciju i činilo se da što god napravimo, ne valja. Nije mi bio ni najmanji problem opet gurnuti te mlađe igrače niti je to bila neka specifična poruka bilo kome. Moji stavovi o školi i igračima sa strane nisu se nimalo promijenili u razdoblju dok nisam bio trener i sukladno tome sam i povukao taj potez. Ti dečki su za mene bili bolji igrači od nekih u prvoj momčadi koji nisu ispunili očekivanja i to je za mene cijela priča.

Tada smo ostali bez trenera i opet je bila ista priča kao prije - nema tko osim mene preuzeti klupu. Na to sam opet pristao iz osjećaja dužnosti. Dvije sam utakmice vodio jer je bio takav plan. Smiješne su mi priče da sam ja maknuo ili otjerao Poklepovića. Imao sam salvu kritika kad sam ga doveo na mjesto trenera, ali bio sam uvjeren da nam u tom trenutku treba čovjek s iskustvom i po mogućnosti da bude naš čovjek koji razumije Hajduk. On je sam na kraju došao do nas i rekao da je svjestan da dalje ne ide, da je potrošio sve kredite koje je on sam smatrao da ima i da odlazi. Zbog toga se dogodilo da ja opet sjednem na klupu.

To je bilo baš teško razdoblje. Što god smo radili, javnost nas je dočekivala na nož, bez velikog razumijevanja za situaciju u kojoj se klub nalazio. PR nije postojao, bili smo sami i izloženi svemu. Dosadio sam i sam sebi jer sam stalno skakao po različitim pozicijama u klubu, gdje god je u tom trenutku gorjelo.

Nije to normalna situacija. Htio sam otići, ali svi su me podržavali i davali mi do znanja da dobro radim te da jednostavno nema tko doći i preuzeti taj posao. Otkad sam završio igračku karijeru, nikad nigdje nisam dobio otkaz. Uvijek bih sam otišao, ali s Hajdukom je to bilo preteško jer bih se osjećao da sam klub i te ljude oko sebe ostavio na cjedilu. Radio sam maksimalno u okviru mogućnosti koje smo imali, a one su bile vrlo ograničene.

Iz kluba na kraju odlazite zajedno s Marinom Brbićem. Izjavili ste tada da ne možete ostati ako svi ljudi koji su Vas doveli i s kojima ste radili odlaze. Je li to zaista bilo tako ili ste se jednostavno umorili od svega?

Nije imalo smisla da ja opet pristanem raditi nešto u klubu bez tih ljudi. Stvarno me već bilo dosta i bilo je vrijeme da netko drugi dođe. To što smo mi cijelo vrijeme pokušavali, bila je utopija. Šanse su nam bile male ili nikakve, ali trudili smo se maksimalno jer Hajduk je naša kuća i klub nas je u tom trenutku trebao.

Po meni, smjena prvo ljudi u Nadzornom odboru pa onda i Marina Brbića bila je nekorektna i kad su oni otišli, bilo je besmisleno da ja nešto nastavim raditi s nekim novim ljudima. Mi smo toliko usko surađivali u jako teškim trenutcima i bio sam lojalan tim ljudima. Kakva bih ja bio osoba da sam ostao, a oni svi otišli? Zbog toga nije bilo nikakve šanse da nastavim dalje.

Hajduk je u posljednje tri godine jako narastao u svakom pogledu, ali završetak ove sezone na kraju je bio potpuni fijasko. Što mislite o trenutnoj situaciji?

Moram se podsjetiti vlastite izjave nakon što sam zadnji put vodio momčad kao trener. Tada sam rekao da navijači moraju shvatiti da Hajduk može napredovati samo kada na prvom mjestu svima bude klub, potom igrač, a onda tek navijač. Dok tako ne bude, Hajduk ne može biti dobar. Silne kritike sam doživio zbog te izjave, ali to mislim i danas.

Imam osjećaj da se svih ovih godina lažemo, a to je najgore. Pričamo priče o povijesti i navijačima, no nismo prihvatili da se svijet promijenio i da su danas neke druge stvari važne za uspjeh. Još dok smo bili u klubu pokrenuli smo priču da se napravi kamp s šest terena, stvore bolji uvjeti za rad i da na temelju tako jake škole onda možemo graditi uspjeh za dalje. Nemojte me krivo shvatiti, ne govorim da danas ljudi rade loše, a da smo mi radili sve dobro. Svi smo griješili i svi smo htjeli samo najbolje. Da bi klub bio dobar, mora biti stabilan, a Hajduk to nije. Dok god ne dođe do situacije u kojoj je navijač iznimno bitan i važan, ali ne i najvažniji, neće biti stabilnosti i Hajduk neće biti dobar. Ne znam kada će se to dogoditi ili hoće li se ikada dogoditi.

Jesu li priče o mentalitetu i podneblju koji koče Hajduk kao klub mit ili u tome ima istine? Što treba Hajduku da bi postao moderan klub u svakom smislu?

Split je tako specifičan grad. Tko se ne može adaptirati na te uvjete, ne može uspjeti. Nemoguće je da Hajduk jednostavno kopira način kako neki klub vani radi i pokuša to ovdje primijeniti. Mi imamo taj neki mentalitet da se jako teško mijenjamo i da krenemo prema boljem i optimalnijem. Kod nas se i dalje živi na temeljima nekog Malog i Velog mista i to je u krvi svima koji dolaze i odrastaju u tom okruženju.

Nemam čarobnu formulu kako to promijeniti. Uzmimo primjer juniora koji su prošle godine igrali finale Lige prvaka za mlade. To je sjajan uspjeh, ali do njega se došlo nekako na silu, a ne na temelju talenta i igre. Momci su bili odlično trenirani i taktički pripremljeni, ali ako ne igramo napadački nogomet u mlađim kategorijama taj uspjeh ostaje samo lijepa uspomena. Nismo proizveli skoro nikoga tko se kroz taj uspjeh isprofilirao kao igrač za prvu momčad, osim onih koji su već bili unutra od prije.

Treba nam kontinuitet, prije svega ideje. Moja velika greška bila je kad sam vodio omladinsku školu što nisam do kraja inzistirao na provedbi višegodišnjeg programa koji smo zamislili. Neki su rezultati patili, a u Splitu ako nemate rezultat i dođe neka kriza, džabe vam je i projekt i trud koji ste prethodno uložili jer se odmah sve ruši iako se rezultati tog rada trebaju vidjeti na kraju ciklusa, a ne usred ciklusa. Zbog takvog okruženja, kao klub, moramo prvo misliti na prvu momčad i rezultat te sve snage usmjeriti u to. Tek nakon toga, nažalost, možeš raditi na školi i svemu ostalom što bi trebao biti temelj dugoročne stabilnosti. Ako nemaš rezultat prve momčadi, maknut će te i sve drugo što si radio postat će nebitno.

To se dogodilo svima. Marin Brbić je fenomenalan čovjek s kojim sam uživao raditi iako bi on možda svoje najbolje dao Hajduku na nekoj drugoj poziciji umjesto predsjedničke. Tada smo surađivali i s Lukšom Jakobušićem, još dok je bio u Jugu, i mogu samo reći da kad bi Hajduk imao mir i stabilne financije bolji predsjednik za Hajduk ne postoji. Oni su različiti ljudi s različitim načinom rada, a oboje na kraju nisu uspjeli opstati. U Hajduku i oko njega uvijek postoji opozicija, a grad je lako zapaljiv na razne priče koje ne moraju imati nikakve veze sa stvarnosti.

Možda je suvišno pitati, ali biste li se vratili u klub ako Vas pozovu? Uvijek postoji puno špekulacija o tome.

Hajduk je moja kuća i moj klub, ali nikad više ne bih preuzimao neku funkciju u klubu. To me jednostavno ne zanima. Dao sam maksimum u godinama koje sam proveo u klubu i to je završena priča.

Nakon završetka priče u Hajduku, 2017. godine ponovno postajete dio Barcelone i proveli ste tri godine kao dio njihovog skaut-sustava. Što je bio konkretno Vaš posao u tom razdoblju?

Za mene je to bilo strašno iskustvo i velika čast. Bio sam tamo igrač, pa su uvijek ostali kontakti s ljudima, a oni su me zvali na razgovor nakon odlaska iz Hajduka u svezi mogućeg rada u sustavu Barcelone. Nisam zapravo ni znao o čemu se točno radi dok mi nisu pojasnili da bi oni htjeli da radim u sektoru kluba koji se zove Secretaria Tehnica. Konkretno, nisam bio skaut, iako je to dio posla, nego se taj sektor sastoji od sportskog direktora i četiri njegova pomoćnika. Uloga je bila takva da smo mi kao pomoćnici, zajedno sa sportskim direktorom, pripremali plan praćenja igrača.

Nakon što bismo se uskladili oko toga koji su nam igrači zanimljivi, imali smo kao pomoćnici maksimalne ovlasti da sami razgovaramo s tim igračima, njihovim agentima i klubovima. Na taj smo način pripremali sve potrebne informacije kako bi sportski direktor imao što lakši posao u trenutku kada se procijeni da je neki igrač taj kojeg želimo dovesti.

Kad su mi na razgovoru objasnili što žele od mene, bio sam oduševljen s tom pričom i vrlo brzo smo se dogovorili. Kroz te tri godine sve je bilo kako mi je prezentirano na početku. Kasnije je za sportskog direktora postavljen Eric Abidal i bilo je užitak raditi na takav način s njim. To mi je bilo ogromno iskustvo jer sam godišnje gledao uživo preko 180 utakmica.

Svatko od nas imao je nekoliko zemalja u kojima smo bili najaktivniji, a meni su to bile Engleska, Belgija, Italija i naravno, Hrvatska. Ne mogu dovoljno nahvaliti kako se to radi u Barceloni i koliki mi je bio užitak raditi u takvom sustavu. Imali smo pokriven svaki kutak svijeta, hrpu suradnika i preko 50 skauta na terenima. Savršeno iskustvo.

U ovom trenutku posljednja profesionalna stanica Vam je bio rad u saudijskom Al Nassru za koji danas igraju Cristiano Ronaldo i naš Marcelo Brozović. U klub ste došli 2021. godine kada još nije bilo ovakvih ulaganja u igrače i ostali ste do kraja prošle godine. Čime su Vas privukli da u tom trenutku odete raditi u Saudijsku Arabiju?

Do mog rada tamo došlo je sasvim slučajno. Dok sam radio u Barceloni, Romeo Jozak radio je u saudijskom savezu i zamolio me da se nađemo te da im pomognem ostvariti kontakt s Barcelonom. Htio je sa suradnicima pratiti neke treninge i općenito upiti znanje kojim je Barcelona raspolagala. Kasnije, dok je trajala korona, Jozak me nazvao i pitao čime se bavim budući da više nisam bio u Barceloni. Rekao mi je da mu pošaljem CV jer u nekom saudijskom klubu traže tehničkog direktora i da bih bio dobar za tu poziciju.

Ja sam tako i napravio, ali ništa se nije dogodilo oko toga tri mjeseca. Onda me je nazvao čovjek iz Al Nassra. Nakon toga smo još tri mjeseca pregovarali. Bio sam u kontaktu sa Zlatkom Dalićem i nekim drugim našim trenerima koji su tamo radili jer nisam imao pojma kakva je situacija tamo i koliko se ozbiljno radi. Rečeno mi je da je to u glavnom gradu, da je život odličan i da klubovi rade sve ozbiljnije. Kad sam došao tamo, vidio grad, stadion i uvjete za rad, prelomio sam i rekao da idem probati.

Bio je to veliki izazov jer su oni u tom trenutku imali uvjete, ali temelj i ustroj nisu imali nikakav pa je trebalo sve graditi ispočetka. Jednostavno, bio je to uzbudljiv izazov i projekt. Kasnije sam ih pitao zašto su baš mene odabrali, a rečeno mi je da nema velike filozofije, nego je moj CV bio najbolji. Pretpostavljam da mi je rad u Barceloni otvorio ta vrata. Al Nassr je baš veliki klub u Aziji, vjerojatno samo iza Al Hilala koji je praktično azijski Real Madrid.

Nisam tada imao pojma da će krenuti velika ulaganja u igrače kasnije. Mi smo bili fokusirani na posao koji smo imali i ciljeve koji su postavljeni. S hrvatskim trenerima postavili smo jako dobre temelje, a onda je krenula priča s dovođenjem Ronalda i ostalih zvijezda. U tom trenutku postalo je još zanimljivije raditi tamo jer zbog planova i budžeta praktično mi je bilo kao da sam sportski direktor u, na primjer, West Hamu. Imao sam stalne kontakte s vrhunskim igračima, agentima i klubovima, što je stvarno bila uživancija. Zavolio sam i tu zemlju i ljude od tamo, te mi je stvarno bilo jako dobro.

Koliko je realno da saudijska liga jednom dođe na razinu Lige petice, što su oni komunicirali kao nekakav plan zbog kojeg se vrše silna ulaganja?

Ta se liga jako dignula. Često sam znao razgovarati sa stranim trenerima i igračima koji su dolazili u ligu, da vidim što oni misle o tome, a na kraju smo u velikoj većini imali isti zaključak. Svi mislimo da se njihova liga jako dignula, reprezentacija im je jako dobra, a ti igrači iz reprezentacije koji igraju u saudijskoj ligi jako su profitirali od dolaska zvijezda jer su i sami postali bolji igrači zbog jačeg podražaja.

Mislim da nikad neće dosegnuti razinu da postane jedna od najboljih liga svijeta, ali liga će postajati sve bolja i sve zanimljivija. Mislim da ne mogu dosegnuti razinu najboljih zbog vremenskih uvjeta jer je nemoguće igrati utakmice visokog ritma na toj vlazi, kakve vidimo u najboljim europskim ligama. Većina utakmica podsjećala me na Svjetsko prvenstvo u Meksiku koje se igralo 1986. godine, kada su nadmorska visina i vlaga nemoguće usporile igru. Bilo je vrhunskih igrača, ali protiv vremenskih uvjeta se ne možeš boriti.

Liga je interesantna i kad se igraju derbiji tu zaista postoji pravi nogometni naboj. Puno ljudi dolazi i stvarno je bilo lijepo gledati kako se ta nogometna kultura rapidno stvara. Ljudi tamo vole nogomet, stadioni su savršeni i najbitnije je od svega da gledatelji mogu vidjeti dobre utakmice te kući odlaze zadovoljni. Jedini problem koji vidim je da rastu toliko brzo da zapravo ni sami nisu spremni na to jer su potrebne godine iskustva i kontakata da bi liga funkcionirala na najbolji mogući način.

Naravno, moram vas pitati za Cristiana Ronalda. On se našao u neobičnoj situaciji da ipak više nije u najboljim ligama i klubovima svijeta, ali dojam je da on to shvaća vrlo ozbiljno i da je i dalje iznimno fokusiran na uspjeh gdje god se nalazi. Kakvo je Vaše iskustvo bilo s njim?

Nevjerojatan igrač i čovjek. Imao sam potpuno drugu sliku o njemu u svojoj glavi dok nismo počeli svakodnevno raditi skupa. Kad s njim radiš, jako brzo shvatiš da se jednostavno radi o osobi koja želi biti najbolja u svemu. On to javno priča i inzistira na ozbiljnom radu usmjerenom na konačni uspjeh svaki dan, bez iznimke. Čovjek doslovno trenira od jutra do mraka svaki dan, čak i sada kada je njegovo ime već zauvijek upisano u povijest nogometa.

Taj je fokus nevjerojatan. On i dalje želi biti najbolji strijelac, najbolji igrač, imati najbolji dribling, najljepši gol, ma sve. On je i dalje jednako gladan kao što je bio prije 10 ili 15 godina. Fascinantan je čovjek. Također, svjesno želi biti primjer mlađim igračima kako se mora živjeti i raditi da bi se postigao uspjeh, a još više da je uz mukotrpan rad moguće imati karijeru koja će na vrhunskom nivou trajati i do 40. godine života. To je nešto što je u njegovoj glavi, malo je takvih profesionalaca od glave do pete.

Ima nevjerojatnu karizmu. Kad uđe u prostoriju, odiše energijom kao da je neki svetac ušao. Doslovno kao da ima auru oko sebe. Teško mi je to opisati riječima. Svaki razgovor s njim i kad ga gledate kako radi nešto je posebno jer je on baš takav – poseban. Samo to što sam ga mogao gledati na treningu svaki dan čini iskustvo u Saudijskoj Arabiji vrijednim, pa da ništa drugo nisam dobio, a dobio sam puno.

U Al Nassr ste prošlog ljeta doveli Marcela Brozovića. Što općenito mislite o njegovoj odluci da ode iz Europe? Može li on tamo ostati na istoj razini kao u Italiji, pogotovo u kontekstu onoga što treba reprezentaciji?

Kao što sam rekao, saudijska liga je sve bolja. Kad se postavljaju upitnici oko njegovog odlaska tamo, mislim da se radi jednostavno o tome da ta količina novca iritira navijače i novinare u Europi. Ljude u europskim klubovima to isto iritira i vjerojatno smatraju da nije "pošteno" da Saudijci odjednom mogu privući i najbolje igrače. Meni je to malo i glupo jer npr. Englezi i dalje više i skuplje plaćaju igrače nego što to radi Saudijska Arabija.

Onda dolazimo do pitanja zašto Brozović nije išao u Englesku, nego u Al Nassr. To je jednostavno individualni odabir svakog od njih. Mogu vam slobodno sad otkriti da praktično nema igrača iz top klubova koji se nije ponudio ili barem raspitao da dođe sada u Al Nassr. Žele doći i igrači koji nisu u tom najskupljem ešalonu. Ljudi imaju malo krivu percepciju da su svi stranci bogovski plaćeni, ali to su samo ovi najbolji. Ostali nemaju ni blizu takva primanja, a opet sve više žele doći.

Nije samo novac u pitanju. Kultura oko lige je sve bolja, emisije o nogometu su sjajne i oko toga postoji jedna dublja, bolja priča. Za Brozovića i reprezentaciju se ne bojim nimalo. On samo da na treningu s tim igračima ima pristup kakav treba imati, a ima ga, to je iznimno jak podražaj. Profesionalizam i uvjeti za rad su na najvišem mogućem nivou. Brozović tamo ima sve što je potrebno da bi ostao na razini da je i dalje ključan igrač reprezentacije.

Ima li istine u tome da ste razgovarali s Lukom Modrićem o njegovom potencijalnom dolasku u Al Nassr? Mislite li da je to realna opcija nakon Eura?

Spomenuo sam ga već više puta u ovom razgovoru. Nema dalje od njega, on je vrh piramide. Istina je da smo prije prošlog ljeta razgovarali, i to ne samo ja, nego su u tome sudjelovali važni ljudi iz vrha države. On je bio iznimno korektan i rekao nam je da je, ako mu Real ne ponudi novi ugovor, ozbiljno zainteresiran prihvatiti našu ponudu. Real mu je ponudio novi ugovor na godinu dana i ta je priča propala, a kako će biti ovog ljeta ne mogu znati.

S vama je u Al Nassru kao trener u mlađim kategorijama radio i još uvijek radi jedan od omiljenijih bivših igrača Hajduka Zvonimir Deranja. Je li tamo došao zbog Vas?

On je prvo bio u Damacu kod Krešimira Režića, a ja sam ga doveo u Al Nassr. Kad je Režić odlazio iz Damaca, odlazili su i svi "njegovi", a nama je nedostajao jedan trener u omladinskom pogonu i poklopilo se da ga mogu dovesti u klub. On je počeo kao asistent glavnom treneru u školi, a danas samostalno vodi U-17 momčad. Samo riječi hvale imam za njega i njegov pristup.

Velika je pogreška što je on sada u Saudijskoj Arabiji, ali ne njegova. Morao je biti dio škole Hajduka. To je jedino ispravno, barem ja tako mislim. Kao igrač je puno dao klubu i odličan je trener, pa je prava šteta što nije u klubu. I kao osoba je pošten i dobar te bi bilo puno bolje za njega i za Hajduk da je to sve skupa netko prepoznao i doveo ga u akademiju. Ovako, svoj put gradi negdje drugdje, a čvrsto vjerujem da će kao trener napraviti jako dobre stvari u budućnosti.

Jedno opušteno i klasično pitanje za kraj. Od svih igrača s kojima ste dijelili svlačionicu ili koje ste vodili, tko je za Vas najbolji?

Daleko, daleko najbolji igrač s kojim sam dijelio svlačionicu, doduše vrlo kratko, bio je originalni brazilski Ronaldo. To što je on radio na terenu bilo je nešto nemoguće i stavljam ga na prvo mjesto među svima.