DŽEVAD PREKAZI (69) bio je jedna od najvećih zvijezda na nedavno završenom Mundijalu prijateljstva u Ulcinju. Tijekom igračke karijere nosio je dresove velikana kao što su Partizan, Hajduk i Galatasaray. U kolektivnom sjećanju navijača na prostoru od Beograda i Splita pa sve do Bospora, najviše je zapamćena razorna snaga njegove lijeve noge kojom je zabijao spektakularne golove.

Preki je na Balkanu sedamdesetih i osamdesetih godina bio čuven po onome što će za mlađe generacije kasnije biti Roberto Carlos, ali bio je više od sjajnog pucača u čijem se malom stopalu veličine 38 krio top. Bio je sjajan dribler i razigravač. Na veliku scenu stupio je pod mentorstvom legendarnog splitskog trenera Ante Biće Mladinića. 

Biće je preuzeo Partizan početkom 1977. godine i odmah u sastav ubacio Prekazija, 19-godišnjeg talentiranog klinca s Kosova. Potez se pokazao genijalnim jer je Preki iste godine u izboru sportskog tiska proglašen najboljom desetkom jugoslavenske lige, a iduće sezone, koja je bila prva puna Bićina sezona na klupi Crno-bijelih, ispisana je povijest.

"Ide Preki s Balkana, zaplakala Marakana" 

Partizan je doslovno pregazio konkurenciju i kao nikada prije ili kasnije opravdao klupski nadimak Parni valjak.  S Prekijem u jednoj od ključnih uloga, Bićina ekipa osvojila je naslov uz samo dva poraza, postavila je rekord Jugoslavije u broju bodova, primila je samo 19 golova, a naročito nemilosrdna bila je u derbijima s ostatkom Velike četvorke - Zvezdom, Dinamom i Hajdukom.

U tim je utakmicama upisala pet od šest pobjeda, a poraz je jedini uspio izbjeći Hajduk, koji je pod vodstvom Vlatka Markovića izvukao remi. "Ide Preki s Balkana, zaplakala Marakana", pjevali su tih godina navijači na Stadionu JNA, ali Prekijev kraj u Partizanu nije bio u skladu sa statusom klupske legende. 

Nakon sukoba s klupskim vodstvom, 1983. godine na Bićin nagovor prelazi u Hajduk. Na Poljudu je pokupio simpatije igrača i bio dio jedne od najjačih generacija u klupskoj povijesti koja je osvojila "samo" Kup, s obzirom na to da su u ekipi bile svjetske klase poput Ivana Gudelja, Bake Sliškovića, braće Vujović, Vedrana Rožića, Zorana Simovića i Zorana Vulića.

Hajduk je skoro odveo u finale Kupa UEFA

Hajduk je u prvoj Prekijevoj sezoni stigao do polufinala Kupa UEFA-e i u prvoj utakmici u Splitu s 2:1 srušio Tottenham koji je u uzvratu u Londonu pobijedio 1:0 i prošao dalje zahvaljujući golu u gostima. Hajdukovci tog vremena s naročitom se sjetom sjećaju Prekijevog šuta u uzvratu od kojeg je na trenutak zanijemilo 40 tisuća Engleza na White Hart Laneu.

Njegova bomba pogodila je prečku koja se za hajdukovce i danas trese i tako je zbog nesretnih par centimetara Preki propustio odvesti Bijele u prvo europsko finale ikada, u kojem bi bili veliki favoriti protiv Anderlechta. Preki je 1985. otišao igrati mali nogomet u SAD-u, ali se brzo vratio u Europu i potpisao za Galatasaray.

U balkanskim državama Preki ima status legende, ali u Turskoj je nogometno božanstvo po kojem se dan-danas nazivaju novorođena djeca. To nije čudno jer je 1987. zabio neke od najbitnijih golova u povijesti kluba i tako Galatasarayu donio prvi naslov nakon dugih 13 godina gledanja u leđa Feneru, Trabzonsporu i Bešiktašu. 

Vječni idol navijača Galate

Kod fanatičnih Turaka dodatnu besmrtnost stekao je kada je 1989. u četvrtfinalu Kupa prvaka, s 30 metara, zabio golčinu iz slobodnjaka protiv Monaca, koji je tada predvodio genijalni George Weah, i tako odveo klub u polufinale elitnog nogometnog natjecanja, što je u tom trenutku bio najveći kontinentalni uspjeh neke turske ekipe.

U Istanbulu je knjiga o njemu prodana u 10 tisuća primjeraka, a navijači Galate po njemu su nazvali jednu ulicu. U Ulcinju smo imali prilike svjedočiti kako desetljećima kasnije navijači iz raznih zemalja prilaze Prekiju i, na više jezika koje i sam tečno govori, bilo da je riječ o našem, albanskom ili turskom, hvale njegovu nezaboravnu ljevicu.

Nekoliko tjedana kasnije Preki nas je ugostio u Beogradu, koji je njegov grad dulje od 50 godina, i s nama podijelio svoju sportsku i životnu priču.

U Partizan ste stigli 1974. kao klinac iz Kosovske Mitrovice. Kako se to dogodilo? 

U Kosovskoj Mitrovici tada nije bilo organiziranog nogometa za sve uzraste kao danas. Imali smo omladince. Niželigaški klub Remont ih je imao jer se takmičio u ligi. To su sve bili moji drugari, mješovito društvo. Bilo je Srba, Albanaca, Crnogoraca, koga god hoćeš. Nitko te nije pitao tko si i što si.

Jednog dana moj najstariji brat Fatos otišao je u Remont. Tamo su u prvom timu igrali njegovi drugari. Stalno su ga molili da dođe i na kraju je pristao. Kad je došao, pitali su ga: "A gdje ti je mlađi brat?" On im je rekao da ja nisam takav, da samo igram nogomet na ulici i da sam naopak. A oni su mu rekli: "Dovedi ga ovamo, među omladince." Onda je došao kući i pitao me: "Je l' bi ti trenirao?"

Znaš kako je to tada bilo kod nas. Postojalo je veliko poštovanje prema starijem bratu. Oni su odlučivali o mojoj sudbini, a ne ja. Tako je bilo i kasnije, kad sam dolazio u Partizan. Tko je mene pitao?

Pitao me hoću li ići s njim trenirati u Remontu. Rekao sam mu: "Pa kasno je."

On kaže: "Nije kasno, imaš 16 godina, već si blizu 17."

Ja kažem: "Dobro."

Otišao sam. Ostalo je, što bi se reklo, povijest.

Što se onda dogodilo?

Ja sam stvarno fenomen. Počeo sam trenirati krajem prvog ili početkom drugog mjeseca 1974. godine. Iste te godine postao sam omladinski reprezentativac Jugoslavije, a već u 12. mjesecu došao sam u Partizan i potpisao ugovor. Zamisli, deset mjeseci mog ozbiljnog nogometa i već sam bio u Partizanu.

Vaš drugi stariji brat Ljuan otišao je u Partizan prije vas, 1967. godine. Što je to značilo za vašu obitelj? Je li vas njegov uspjeh motivirao da i sami pokušate napraviti nogometnu karijeru?

Ne, ne, ne. To je za mene bilo nezamislivo. Nisam imao pojma da bih mogao krenuti njegovim putem. Jednostavno smo stalno igrali nogomet jer smo ga voljeli. Naravno, njegov odlazak bio je velika stvar za našu obitelj. On je tada u Trepči bio najbolji igrač druge lige. Strašan igrač. Trepča je bila najveći klub u Mitrovici i jedan od najboljih drugoligaša u Jugoslaviji, zajedno s Borcem iz Čačka.

Kad je Ljuan došao u Partizan, ne znam od koga, dobio je jedan mali tranzistor. Dao ga je meni, uz taj tranzistor naučio sam srpski. Nisam ga govorio perfektno, posebno što se tiče gramatike, ali već u ranoj mladosti naučio sam se sporazumijevati.

Čime su se bavili vaši roditelji?

Moja majka bila je domaćica. Otac je radio u građevinskom poduzeću. Otišao je dosta mlad u penziju jer se razbolio, dobio je astmu. Vozio je parni valjak, radili su ceste.

Vi ste također završili u Parnom valjku, kako su navijači zvali Partizan.

Eto, što ti je sudbina! Otac se na tom poslu razbolio. Ti valjci tada su bili otvoreni i radili su na ugljen. Ljeti i zimi vjetar je puhao sa svih strana i nosio prašinu, a unutra je bila velika toplina jer se ložio ugljen. To je bio težak posao, loš za pluća. Zato je morao vrlo mlad otići u penziju.

Spomenuli ste poštovanje prema starijem bratu. Je li točno da su među Albancima posebno izražene pozitivne patrijarhalne vrijednosti?

Tako je bilo onda. Živjelo se uz vrijednosti poštenja, časti. Moraš znati tko si, čiji si i kojoj familiji pripadaš. 

Imali ste i tri sestre. Jeste li vi, braća, bili posebno zaštitnički nastrojeni prema sestrama?

Pravo da ti kažem, nije bilo ni potrebe za tim. Ljudi su se poznavali, znalo se tko je tko i čijoj familiji pripada. Svi su se međusobno poštovali.

Zašto vas je Partizan odlučio dovesti nakon tako kratkog staža u klupskom nogometu? Koje su vaše kvalitete prepoznali?

Imao sam mnogo izvanserijskih kvaliteta, ali tijekom moje karijere pokazalo se da nisam mogao sam odlučivati o mnogim stvarima u svom životu. Svim silama i svom snagom borio sam se za svoj status. Ljudi su me voljeli, naravno, ali bilo je i onih u klubu kojima se nisam sviđao.

Imao sam tešku borbu. Nekima jednostavno nisam odgovarao, ali nikad se u životu nisam žalio. Moja najveća odlika bila je to što sam bio jako strpljiv. Znao sam tko sam. Prije svega, znao sam koliko vrijedim. To me je guralo dalje, iako sam doživljavao velike nepravde. Nisam odustajao. Samo sam tjerao dalje.

Moja pokojna supruga Jelica, koja mi je bila velika podrška, govorila mi je: "Kako si ti sve to izdržao? To je strašno." A ja sam joj odgovarao: "Najbitnije je što sam imao tebe i što sam vjerovao u sebe. Znao sam tko sam. Znao sam da, što se nogometa tiče, greška nije u meni. Svakog dana pokazivao sam koliko vrijedim, ali neke stvari nisu ovisile o meni."

Sjećate li se samog dolaska u Beograd?

Naravno, oni iz Partizana kontaktirali su Fatosa. Njega su zvali, s njim su se dogovarali. Mene nitko nije kontaktirao. Jedino čega se dobro sjećam jest trenutak kad je Fatos, koji je nažalost umro, saznao za sve to. Rekao mi je da idem u Partizan i da nikome ništa ne pričam.

I tako se na kraju dogodilo. Došao sam u Beograd s burazerom, 7. 12. potpisali smo ugovor i gledali utakmicu Partizana i Dinama. To je bila jedna od utakmica Partizana za koje je prodano najmanje ulaznica u povijesti.

Vrijeme je bilo katastrofalno, baš strašno. Bila je kaljuža, teren je bio užasan. Ni Partizan u to vrijeme nije igrao naročito dobro. Pobijedio je tu utakmicu, ali sjećam se koliko je vrijeme bilo ružno.

Svoju suprugu Jelicu upoznali ste u Beogradu?

Da, 1976. godine, par godina nakon što sam stigao u Partizan. Zajedno smo odrasli.

Beograd vas je osvojio i stalno ga ističete kao svoj grad. Što vas je toliko privuklo?

Ovdje sam već 52 godine. I dan-danas ne mogu objasniti kakav je Beograd tada bio. Ne mogu pronaći riječi kojima bih opisao što je taj grad značio i kakvi su ljudi u njemu živjeli. To je bila velika gospoda, prije svega. Kultura, ponašanje. 

Ljudi su tada sanjali dolazak u Beograd. Ne znam kako bih opisao svoj prvi dojam - kao da sam otišao na Mars! Ali ni ta usporedba nije dovoljna. Moja sretna okolnost bila je i to što sam upoznao svoju Jecu. Počeli smo se zabavljati i od tada, sve do njezine smrti 2021. godine, bili smo zajedno.

Beograd je za mene nešto što ne mogu objasniti. Osjećam strašan dug prema tom gradu. Kasnije sam imao priliku živjeti u raznim državama i gradovima. Živio sam u Istanbulu, putovao, vidio mnogo toga. Ali kakav Istanbul? Nema taj duh koji je Beograd imao.

Kad odem nekamo, pa se vraćam u Beograd, znaš kako mi srce igra u grudima? To je strašno! Mene ne zanima kakvo je stanje u nekoj drugoj državi. Netko mi kaže: "Pa i tamo je lijepo." Što mene to zanima? Mene zanima grad u kojem živim, ljudi koje svakodnevno susrećem, moji susjedi.

Nije to više isto. Nema više tog kulturnog odnosa među ljudima. Beograd volim iako je izgubio svoj nekadašnji sjaj u ponašanju ljudi, u međusobnom poštovanju. Sve je to podivljalo.

Što je razlog? Možda drugačije društveno uređenje u kojem ste odrastali?

Naravno. Socijalizam je glavni razlog što smo imali puno zdravije društvo. To je bilo društvo okupljeno oko stvaralačkih ideala, društvo koje je nešto gradilo i stvaralo za opći interes. Današnje kapitalističko društvo okupljeno je oko ganjanja profita.

Mi smo imali odgoj kod kuće i odgoj u školi. To je bilo jako važno. Škola je bila druga kuća. Tada su profesori imali autoritet. Moj otac je držao do toga. Da netko dođe, pokuca na vrata i požali se na njegova sina? To je bilo nezamislivo.

Toga danas nema. Danas ljudi pričaju o nekakvoj slobodi. Tko sada ima slobodu? Kakva je to sloboda? Pa i mi smo imali slobodu. Što znači to da se tada nisi mogao izražavati? Da nisi mogao na televiziji pričati bilo kakve gluposti? Da na radiju propagiraš što hoćeš? Pa nije to sloboda!

Danas narod nema nikakvu slobodu, može samo birati tko će ga iskorištavati i za koga će raditi od jutra do mraka. U cijeloj Europi je tako. Ljudi se tamo plaše svojih zakona, to je njihova zapadna kultura. Oni poštuju pravila jer se plaše posljedica, a cijeli život sve im se vrti oko novca.

Spomenuli smo socijalizam, a danas živimo u zapadnom kapitalističkom društvu. Vi ste se s tim svijetom prvi put susreli kad ste 1985. godine na šest mjeseci otišli igrati mali nogomet u Ameriku, u Baltimore. Je li vam ta promjena bila šokantna?

Surovo. To je za mene bilo surovo. Došao sam u zemlju velikih rasnih i društvenih podjela, izuzetno rasističku, a odrastao sam u društvu koje je spajalo različite kulture, nacije i vjere. Kad smo išli na gostovanja, cimer mi je bio jedan crnac, Paul Kitson. Bio je crn kao noć. A znaš koliko je taj čovjek volio životinje? Nevjerojatno! Nosio ih je sa sobom kamo god bi išao.

Sjećam se, jednom u Baltimoreu izvadi iz torbe ogromnog pitona! Ja nisam mogao vjerovati što čovjek nosi sa sobom. Razgovarali smo o svemu, pa i o rasizmu i odnosima među ljudima. Rekao sam mu na engleskom: "Tvoja boja mi je nebitna, jebeš boje. Za mene si ti brat. Ja mogu biti tvoj brat. U mojoj zemlji mi nemamo takvih problema."

I onda sam mu pričao kako smo mi živjeli u Jugoslaviji. On me samo gleda. Vidiš da mu je to nešto potpuno drugačije od onoga na što je navikao. Jer oni odmalena osjećaju rasizam. To dobivaju kroz život, kroz ono što im se događa, kroz iskustva njihovih roditelja. Sve to nose u sebi.

Znaš li što je najveće licemjerje? Kad vidiš na utakmicama u Engleskoj poruke "No racism". Ma kakav "No racism"! U Europi? To su laži. Te zemlje su utemeljene na rasizmu i pljačkanju drugih zemalja.

Supruga Jelica vam se pridružila u Baltimoreu?

Da, džukele su joj jedva dale vizu. Poslije jedne utakmice naišao je Paul. Ja ga pozovem i kažem mojoj Jeci da dođe da se upoznaju, a ona priđe čovjeku, zagrli ga i poljubi u obraz. On je ostao zatečen. Nije navikao na to da ga bijeli muškarci ili žene grle i ljube. Jeci je to bilo potpuno normalno, bez ikakvog razmišljanja o tome koje je boje kože.

Jeste li igrali protiv Slaviše "Stevea" Žungula, legendarnog Hajdukova nogometaša koji je ondje napravio veliku karijeru?

Jesmo. Igrali smo protiv njega u finalu prvenstva. On je tada igrao za San Diego i pobijedili su nas. S njim je igrao i Branko Šegota iz Hrvatske.

Jeste li se družili sa Žungulom? On je već desetljećima totalno povučen iz javnosti, mnogima je misterij gdje je i što radi danas.

Kad smo stigli u San Diego, on je došao k nama. Moj suigrač Srba Stamenković, kojeg su u Americi zvali Magic, i ja smo ga poznavali. Vodio nas je u život, družili smo se. Žungul je bio genije.

Spomenuli ste da ste u karijeri imali mnogo nepravdi, ali i velikih priznanja. Koje vam je priznanje posebno ostalo u sjećanju?

Kad sam napunio 30 godina, igrao sam s Galatasarayem na turniru u malom nogometu u Njemačkoj 1987. Bio sam proglašen najboljim igračem turnira. A znaš kakve su ekipe tamo bile, majke mi! Bio je i Johan Cruyff, koji je tada vodio Ajax.

Što će meni u životu veće priznanje od toga da mi Johan Cruyff priđe stolu i pita me imam li 15 minuta vremena da porazgovaram s njim? A ja nisam mogao ustati! Cruyff je za mene bio najbolji nogometaš na svijetu.

Toliko vas je šokirao?

Pa naravno! Jedva sam ustao. Što god da me je pitao, što god da mi je rekao, ja sam pristajao.

Na kojem ste jeziku razgovarali?

Na engleskom. Ja sam se već bio vratio iz Amerike i znao sam engleski. Razgovarali smo i u jednom trenutku on mi kaže da sam jako dobar igrač. Ja ga pitam: "A gdje ste me gledali? Pa ovo je mali nogomet." On kaže: "No, no, no. To nema veze. Ja sam vidio ono što trebam vidjeti."

Ja mu opet kažem: "Ali nije isto veliki i mali nogomet." A on meni odgovori: "Vi ste veliki nogometaš. Great player." Ja kažem: "Thank you very much." Zamisli, stojim i razgovaram s Johanom Cruyffom. U mojoj glavi sve se događa u djeliću sekunde. Ne mogu vjerovati da pričam s njim. I onda mi kaže da sam strašan nogometaš i da me želi dovesti u Ajax.

Jedina prepreka bila je to što je tada u Nizozemskoj postojala privremena zabrana dolaska nogometaša i trenera iz Jugoslavije. To su napravili da bi zaštitili svoje trenere i nogometaše. Znao sam za to, ali nisam znao da je zabrana i dalje na snazi.

Cruyff me pitao jesam li spreman da mi pomognu dobiti putovnicu neke druge zemlje kako bih mogao doći u Ajax. Na sve sam pristao. Sve! Rekao sam mu: "Naravno."

Kako je izgledao pokušaj realizacije tog transfera?

U razgovor se uključio i jedan čovjek iz uprave Ajaxa koji se bavio tim stvarima. Taj čovjek mi je rekao da je problem moja putovnica. Kažem: "Znam." Cruyff se začudio i pitao me: "Dakle, vi znate za to?"

Rekao sam mu da znam jer mi je o tome pričao Lazar Radović, koji je igrao u PSV-u. Nažalost, on je sada pokojni. Na kraju smo se rastali, ostavio sam im svoj broj telefona i vratili smo se u Istanbul.

Ne mogu se sada točno sjetiti koliko je vremena prošlo. Je li prošlo tjedan dana, dva tjedna ili mjesec dana, stvarno ne znam. Mi smo se već vratili s turnira i počinjale su zimske pripreme. To je bilo u prvom mjesecu.

Jednog dana zazvoni telefon kod kuće u Istanbulu.

Podignem slušalicu i kažem: "Molim?"

S druge strane čujem: "Hello."

Cruyff i ja ponovno krenemo na engleskom. Preko puta mene stoji supruga i gleda me. Vidi da se nešto događa.

Cruyff mi je rekao: "Nažalost, nismo uspjeli."

Nisu mogli riješiti problem s pasošem.

Rekli su mi da im je žao, da nismo imali sreće.

A ja sam odgovorio: "Što da radimo? Sreća je potrebna u životu za sve."

Kako ste se osjećali nakon što je propao transfer u Ajax?

Nisam se vukao po podu, nisam očajavao. Ostao sam isti. Ali možete zamisliti što je meni značilo to što me Johan Cruyff osobno htio dovesti u Ajax. Moja žena me poslije tog telefonskog razgovora pitala: "Majke ti, s kim si ti pričao?"

Ja kažem: "Cruyff. Johan Cruyff." A ona meni: "Vidim da si potpuno problijedio." Ja sam se tresao! Sjedim, pričam s njim preko telefona i tresem se.

Nije Cruyff bio jedini veliki nogometaš koji vas je iznimno cijenio?

Nije. U Baltimoreu je sa mnom igrao poznati Bernd Hölzenbein iz Eintrachta iz Frankfurta, svjetski prvak sa Zapadnom Njemačkom. On nije mogao vjerovati kako igram. Govorio mi je: "Što ti radiš ovdje? Ti si vrhunski nogometaš, ti trebaš igrati Bundesligu."

Ja mu kažem: "Pa hajde, odvedi me ti tamo. Budi mi menadžer." On je bio veliko ime, vrhunski nogometaš. Tada se još nije bavio tim poslom. Poslije toga sam se, naravno, vratio u Europu i potpisao za Galatasaray.

Jeste li imali još prilika za odlazak u neku od najjačih europskih liga?

Jesam. Dok sam bio u Galatasarayu, poslije otprilike tri godine, došao je Didier Six. To je čovjek koji je igrao za Francusku, bio je prvak Europe s Platinijem i tom generacijom. Znaš kakav je to bio nogometaš. On mi je govorio da ne pripadam tamo, da trebam igrati na višoj razini.

Ja mu kažem: "Didi, pusti sad to. Kad završim s Galatasarayem, napravi mi transfer u Francusku." I on mi je zaista pronašao mnogo bolju ponudu od one koju sam imao u Galatasarayu, nikad nisam saznao o kojem je klubu bila riječ. Pristao sam, ali nisam ništa potpisao. Rekao sam svoju cijenu, oni su pristali.

On mi kaže: "Ti si lud."

Ja ga pitam: "Što?"

A on meni kaže da bih u Francuskoj mogao dobiti još 200 tisuća maraka više.

Onda sam pitao svoju ženu: "Hoćemo ili nećemo?"

A ona kaže: "Što ćemo sad tamo? Opet druga kultura, drugi jezik..." Odluke sam uvijek donosio s njom, nisam ni pomišljao da radim stvari bez nje. 

Kolika je bila uloga Ante Biće Mladinića, velikog splitskog trenera, u vašem nogometnom razvoju? Što vam je on značio?

Biću Mladinića upoznao sam još 1974. godine, kad su me prvi put pozvali u omladinsku reprezentaciju Jugoslavije. Bili smo u Košutnjaku. Sjećam se, jedan od prvih zadataka bio mi je da odem do njegove sobe i donesem mu kopačke za trening.

Odem gore, uzmem kopačke i donesem mu ih. Gledam, nove su, baš dobre, Copa Mundial. A nama tada još nisu stigle kopačke koje smo dobivali kad dođemo na okupljanje.

On me pita: "A Isusa ti, a koji ti broj nosiš?"

Rekao sam: "38".

Odgovorio mi je: "Imaš malo stopalo, ali bit ćeš veliki igrač."

I tako je počelo naše poznanstvo. Ali Biće nije bio važan samo za mene. On je bio važan za cijeli jugoslavenski nogomet. Pa tko je stvorio sve te generacije nogometaša? Evo vam samo Ivice Šurjaka i drugih igrača koje je on stvarao. Tomislav Ivić je u Hajduku "pokupio kajmak" s generacijom koju je stvorio Biće. To je bio čovjek koji je znao nogomet kao malo tko.

Unatoč tome što imate tako malo stopalo, šut vam je bio razoran. Kako to? Jeste li ga uvježbavali?

Rekao bih da je to od Boga, ali ne vjerujem u njega (smijeh). To je jednostavno urođeno.

Biće je bio naročito poznat po radu s mladima?

Pogledajte što je radio u Bordeauxu. Bixente Lizarazu, on ga je pronašao. Biće je bio nešto posebno.

Što ga je izdvajalo od drugih trenera? Što vas je na treninzima učio, a što drugi treneri možda nisu ni primjećivali?

Nije suština samo u tome što drugi trener ne vidi, nego i što drugi trener ne zna. Mi smo kod Biće učili nogometnu abecedu.

Što je nogometna abeceda?

To je bilo obrazovanje nogometaša u temeljima igre. Naglasak je stavljao na tehniku. Na našem terenu sa šljakom bila je jedna niska ograda. On je naredio da se ondje naprave posebni boksovi za šutiranje, široki otprilike dva metra. Bilo ih je pet, šest ili sedam, ne sjećam se točno, svi jedan do drugoga.

I tu smo mi stalno udarali loptu. Počevši od Moce Vukotića, pa svi ostali. Svi smo radili te vježbe. Imali smo i dvije viseće lopte. Vježbali smo udarce glavom, udarce nogom, primanje lopte, tehniku. Radili smo žongliranje. To je dolazilo od Mađara. Mađari su nas na ovim prostorima učili nogometu.

Bez toga ne možeš postati pravi nogometaš. Ne možeš samo trčati i udarati loptu. Moraš je stalno podizati, žonglirati njome, kontrolirati je tako da bi stekao osjećaj za loptu. Kad dodaš loptu, kad je primiš, kad nešto odigraš, sve ovisi o tom osjećaju.

Stopalo ti omekša. Što više radiš, sve ti postaje mekše, prirodnije. Primaš loptu, šutiraš, opet primaš. Sve smo to stalno ponavljali. To je bila prava nogometna škola.

Kakav je Biće bio u svlačionici? Kako je održavao disciplinu i atmosferu u ekipi? Sjećate li se njegovih dosjetki?

Kako da ne! On je uvijek imao svoje izraze, ali nije stalno bio u svlačionici. Mi smo poslije svake utakmice imali sastanak. Ako bismo igrali u subotu, u nedjelju bi bio sastanak cijele ekipe. Biće je tada govorio o svim dobrim i lošim stvarima iz utakmice. A znaš zašto je imao takve izraze i krilatice? Zato što je bio načitan i pismen čovjek.

Kad bi ti on nešto rekao, ako nisi odmah razumio, trebalo ti je tri dana da shvatiš što ti je zapravo poručio. Ali bio je u pravu. Uvijek je bio u pravu. Evo, dat ću ti jedan drastičan primjer.

Imali smo sastanak ekipe. Tada sam bio najmlađi i imao sam problem sa stanovanjem u Beogradu. Živio sam kako sam mogao. Gdje sam mogao naći sobu? Bilo je teško pronaći i mali, običan stan. I na tom sastanku Biće me pita: "Gdje ti živiš?"

Tu je sjedio pomoćni trener Zoran Miladinović koji je govorio kako živim "na grani". I sad ja, želeći ispasti šmeker, kažem: "Na grani, šefe!"

A Biće meni: "Napolje!"

Ja kažem: "Neću."

Niste htjeli napustiti sastanak?

Nisam. Zašto bih izašao? On me pita: "Kako ti možeš tako nešto reći?" A ja mu odgovorim: "Kako ne mogu? Pa nikoga ne zanimam, a vi tražite sve od mene. Nitko me ne pita gdje živim, što radim, što jedem. Nitko!"

A on opet: "Van!" Na kraju sam izašao. Sastanak se brzo završio i poslije smo sišli u restoran. Sjednemo, naručimo piće i počnemo razgovarati. Ja pitam: "Zašto me izbacujete? Što sam skrivio?" Zoran mi kaže: "Ajme, molim te, čekaj. Jesi li ti poludio? Ti si najmlađi."

Ja kažem: "Dobro, i što onda?" On meni: "Ti se ne smiješ tako raspravljati i žaliti." I onda mi Biće kaže nešto što nikad neću zaboraviti: "U pravu si, ali nisi u pravu."

Ja ga gledam i kažem: "Ne razumijem. Kako mogu biti u pravu, a da nisam u pravu?" On mi objasni: "U pravu si što se tiče tvog problema. Ali nisi u pravu zato što se kao najmlađi ne smiješ tako žaliti."

Htio je uspostaviti jasna pravila ponašanja i hijerarhiju u ekipi?

Tako je. Ja sam nosio četiri torbe: Bićinu, Zorana Miladinovića, Mocinu i svoju. Četiri torbe! Tri njihove i jednu svoju. I nitko mi nije morao reći da to radim, to se podrazumijevalo. Bio si najmlađi i znao si kako se trebaš ponašati. To je bilo poštovanje. A Biće Mladinić i Zoran Miladinović? Za mene najbolji trenerski tandem svih vremena u Jugoslaviji. Genijalni ljudi.

Spomenuli ste Mađare, koji su imali velik utjecaj na razvoj našeg nogometa. Upravo ste protiv mađarskog Honvéda s Partizanom osvojili Mitropa kup. To je natjecanje koje mlađi danas gotovo i ne poznaju, ali je nekad bilo vrlo ugledno. Kakva su vam sjećanja na taj međunarodni trofej?

Lijepa su mi sjećanja. Šteta samo što je vrijeme bilo loše. Padala je kiša, teren je bio težak. Nije bilo ni publike koliko je nekada znalo biti. Ranije si na takvim utakmicama imao najmanje po 20 tisuća gledatelja. Ali najbitnije je bilo da smo osvojili Kup. To je u ono vrijeme bio značajan trofej i ostao mi je u prelijepom sjećanju. Pored svih titula koje sam osvojio, i taj trofej zauzima posebno mjesto.

S Partizanom ste osvojili tri naslova prvaka Jugoslavije.

Da, tri titule. Posebno pamtim onu titulu koju smo osvojili s Bićom Mladinićem i Zoranom Miladinovićem. To je bila sezona 1977./78. Tada su se za pobjedu dobivala dva boda. Mi smo osvojili 54 boda i postavili rekord Jugoslavije za sva vremena.

A iskreno da ti kažem, mi po kvaliteti igrača nismo imali ekipu koja je trebala biti prvak. Po imenima, bili smo možda četvrta ili peta ekipa u Jugoslaviji. Nismo imali najveće zvijezde ni najbolje pojedince.

U čemu je onda bila tajna tog uspjeha?

Biće i Zoran. Njih dvojica.

Dakle, njihov sustav i način na koji su posložili ekipu?

Upravo to. Mi smo gazili protivnike. Znaš li što znači gaziti? Igraš, radiš, trčiš, pa opet trčiš. Moca Vukotić, svi mi, nitko nije stajao. Imali smo takvu pripremu da smo mogli izdržati sve.

Znači, fizička priprema bila je presudna?

Ne samo fizička. Mentalna! To je bilo još važnije. Biće nam je na početku prvenstva rekao: "Ako budemo među prva četiri, to će biti super." Zašto? Zato što bi četvrto mjesto značilo plasman u Kup UEFA. Klub bi igrao Europu, dolazili bi prihodi, punila bi se kasa. To je bilo važno za Partizan.

A mi smo onda završili prvi jesenski dio prvenstva na vrhu. Postali smo jesenski prvaci. I sad idemo na Zlatibor, na pripreme. Dođemo tamo, a snijeg do kukova! Biće nam kaže da ostavimo torbe ispred recepcije. Okupio nas je i održao govor.

I znaš što nam je rekao? "Ako ne budete prvi, nećete dobiti ništa od premija!" Zamisli ti to! Na početku prvenstva rekao nam je da je četvrto mjesto uspjeh, a sada, kad smo bili prvi, kaže da nećemo dobiti ništa ako ne osvojimo titulu.

Prepoznao je da možete biti prvaci?

Sve je on prepoznao! Biće je bio arhitekt jugoslavenskog nogometa. Arhitekt! On je vidio što će se dogoditi, kako će koja momčad igrati, što trebamo učiniti. O svakoj protivničkoj momčadi znao je sve. Sve njihove dobre i loše strane. O svakom igraču znao je njegove vrline i mane.

Zamisli koliko je to znanja i rada zahtijevalo. A pogledaj danas koliko trenera sjedi na klupi. Jedan je zadužen za ovo, drugi za ono, treći za nešto treće. A Biće je tada sve to znao. Sve je imao u svojoj glavi. I onda Zoran Miladinović na terenu. On je sve vidio, znao je kako igrači rade i kako ih treba pripremiti.

Kad bi trebalo nešto promijeniti, Zoran bi to rekao Bići i on bi to odmah proveo. Njih dvojica su savršeno funkcionirala. Zoran bi za Biću skočio i s Himalaje! Toliko ga je volio i poštovao. A Biće je to znao. Znao je kakvog čovjeka ima pored sebe. To je bio tandem kakav se više ne viđa.

Jedan od vaših najslavnijih golova zabili ste Zvezdi 1977. godine. Kakva vas sjećanja vežu uz taj gol? 

Prelijepa. Biće nas je preuzeo početkom godine, a ta utakmica igrala se na proljeće. To je bio moj prvi derbi protiv Zvezde. Pobijedili smo 2:1 kod kuće. Sjećam se gola do najsitnijih detalja, pucao sam iz poluvoleja i pogodio rašlje. Neopisiv osjećaj je zabiti najvećem rivalu pred našim navijačima. Zabio sam još golova Zvezdi, na jednom Trofeju Beograda sam dao dva komada Tomi Ivkoviću.

Kako je onda došlo do vašeg sukoba s Partizanom i odlaska u Hajduk? Kako se odvijala ta epizoda?

Vjerovali ili ne, ja ni dan-danas ne znam zašto je sve to počelo. Sve je bilo inicirano s njihove strane. Mi smo bili prvaci Jugoslavije i počela je nova sezona. Poslije utakmice protiv Prištine, koju smo izgubili 2:1, počeli su nemiri. Neki ljudi iz uprave počeli su tražiti promjene u ekipi.

Prvo su htjeli izbaciti Čavu Dimitrijevića, a onda su počeli dirati Mancea. Znaš kakav je Čava bio. Volio je noćni život, to se znalo, ali njemu su mnogo toga dopuštali. Sve su znali, sve tolerirali, pokušavali su ga spasiti. Onda su krenuli na Dragana Mancea, bez povoda. Htjeli su ga izbaciti iz ekipe, da bude rezerva.

A ja sam bio treći. Zamisli, bio sam od njih stariji pet godina. Imao sam tri titule prvaka Jugoslavije, igrao sam finale Kupa Jugoslavije, osvojio Mitropa kup. I sad odjednom, bez ikakvog povoda, počinju se baviti mnome.

O meni su govorili svakakve laži. Da volim noćni život, da stalno izlazim. Sve je to bila laž! Bilo im je bitno samo da puste buhu, kako se kod nas kaže. Da se proširi neistina. I tako je sve počelo.

Što su time htjeli postići? Kazniti vas ili možda šokirati ekipu i promijeniti formu?

Ne znam što su oni htjeli, to samo oni znaju. To je bio njihov sustav. Ali ja sam vidio kako se sve odvija i kako se počinju ponašati prema meni. I onda sam shvatio koliko je sati. Do isteka ugovora s Partizanom ostalo mi je još šest ili osam mjeseci, a znao sam koji me sve klubovi žele. Znao sam da imam mogućnosti otići nekamo. Tada sam podnio zahtjev da odem nakon isteka ugovora.

Koji su vas još klubovi željeli dovesti?

I Crvena zvezda i Dinamo. Veliki klubovi.

Kako ste onda između svih tih ponuda izabrali baš Hajduk?

Zbog trenera, prije svega. Zbog Biće Mladinića. Ali da ti ispričam kako je sve bilo. Trener Dinama tada je bio Vlatko Marković. Dinamo je bio u lošoj situaciji, mislim da su bili deseti ili dvanaesti na tablici. Vlatko me je zvao mnogo puta. Govorio mi je: "Molim te, Preki, dođi nam pomoći. Loše nam ide, trebaš nam."

I onda mi kaže: "Potpiši za Dinamo, da se izvučemo, a ja ću te poslije odvesti u Nicu." On je ranije bio trener u Nici, imao je tamo svoje ljude i veze. Ja mu kažem: "Vlatko, ne mogu ja tek tako. Ja sam već odavno u razgovorima s Hajdukom. Ako to ne uspije, onda možemo razgovarati."

Zvao me je i Dragan Džajić. Rekao mi je: "Preki, tebi su vrata Crvene zvezde širom otvorena." Ali svima sam odgovarao isto. Dok ne završim razgovore s Hajdukom, ne mogu ništa drugo dogovarati. Na kraju sam završio u Hajduku.

Jednom ste rekli da ste po dolasku u Split stekli dojam da je Hajduk najveći klub u Jugoslaviji. Zašto?

Svakim danom sam se uvjeravao u to. Znaš što je najbitnije za jednog nogometaša? Kako se osjeća u klubu. A ja sam se tamo osjećao fenomenalno. Uvjeti su bili izvanredni, ljudi jako ljubazni i nikada nisam imao nikakvih problema. Niti su oni imali problema sa mnom.

Čim bi primijetili da nisi raspoložen, odmah bi te pitali: "U čemu je problem? Treba li ti nešto?" Sve su radili za nas igrače. Odnos ljudi u klubu, navijača i cijelog grada bio je fenomenalan, zaista najveći klub u tom smislu.

Kad sam vidio kako sve funkcionira, shvatio sam da je jedino o čemu moram razmišljati trening i utakmica. Sve ostalo bilo je riješeno. Mogao sam se potpuno posvetiti nogometu, trenirati, igrati i na svakom treningu davati maksimum. I vrlo brzo sam pridobio navijače.

Svojim igrama?

Naravno. Ali i ponašanjem. Svime.

Kako je tada izgledala navijačka kultura u Splitu? Po čemu se razlikovala od ostalih?

Drugačija od svega. To je bilo pravo ludilo, divljaštvo u tom navijačkom smislu. Ali znaš što je bilo najbitnije? Na stadion su dolazili ljudi koji zaista vole klub, a pogledaj što se danas događa. Što sve viču, što pjevaju, kako se ponašaju. To je strašno. Siguran sam da netko to namjerno radi i potiče. Svatko danas ima svog gazdu. Meni je to ružno, odvratno.

Time bacaš na stranu sve ono što je lijepo u Hajduku, a isto to mislim i za Partizan. Ako sam na stadionu i počnu se pjevati neke odvratne pjesme, ja ustajem i odlazim. Neću biti dio takvog folklora. Boli me što je Hajduk zaboravio svoju slavnu prošlost. Povijest nije počela devedeset prve!

Mnogi klubovi bi voljeli imati takvu povijest, da mogu reći da su bili službena ekipa partizanskog pokreta, da su se borili s fašizmom. Neki prijatelji su mi iz Splita donijeli dresove Hajduka sa sadašnjim grbom, bez crvene petokrake.

Rekao sam im da su bacili pare i bacio sam dresove. Za mene je pravi dres Hajduka samo onaj s petokrakom, pod tim znakom je bio stvarno velik klub, ne samo u sportskom smislu.

Tko vam je bio najbliži među suigračima u Hajduku, s kim ste se najbolje slagali u svlačionici?

Baka Slišković.

Zašto baš on?

Baka je posebna sorta čovjeka. Stalno smo se družili, mnogo mi je značio. Naravno, svi su mi suigrači bili dragi. Svatko je imao i svoje društvo izvan nogometa, to je normalno.

Baka je bio odličan prijatelj i izvanredan nogometaš. To što u karijeri nije učinio onoliko koliko je mogao, to je njegov problem. Takav je bio. Ali Baku moraš upoznati da bi ga razumio. Sjećam se kad je bio izbornik Bosne i Hercegovine i kad su igrali protiv Srbije i Crne Gore.

Otišao sam ga vidjeti. Oni su bili smješteni tu u Beogradu. Kad me je ugledao, nije mogao vjerovati da sam došao. Neki su mi govorili da ne idem, da ne dolazim zbog svega što se događalo, rata i ostalih stvari. Ali što me to zanima? Mene zanima moj prijatelj. A znam sigurno da bi Baka isto to učinio za mene. Sto posto. I danas, kad se čujemo, isti je.

S Hajdukom ste 1984. osvojili Kup maršala Tita protiv Crvene zvezde. Kakve vas uspomene vežu uz taj trofej?

Žao mi je što nismo bili prvaci Jugoslavije. Trebali smo biti prvi. Bila je to strašna ekipa, ali ostali smo bez titule i ispali smo od Tottenhama u polufinalu Kupa UEFA zbog gola u gostima. Ali, osvajanje Kupa bilo je fantastično. Što mi je slađe od toga da odem na stadion Crvene zvezde, odigram drugu utakmicu finala i osvojim trofej?

Kako ste odlučili napustiti Hajduk i otići igrati u Ameriku?

Zahvaljujući jednom nečovjeku, Poklepoviću. Za mene je on kao čovjek bio đubre. On je došao u Hajduk na mjesto Pere Nadoveze. Razgovarali smo, kao što je on razgovarao i s ostalim igračima. Ja sam tada bio jedan od najboljih igrača Hajduka. Igrao sam odlično. I on mi kaže da ne računa na mene.

Ja ga pitam: "Kako ne računaš na mene?"

A on kaže: "Imam ja Šalova." (Nenad Šalov, op. a.)

Ja kažem: "Šalov ne vrijedi ni moj nokat."

Klub je forsirao Šalova da bi se prodao. Ja pitam: "Zašto se sve lomi preko mene? Zašto baš ja?"

Ali šta sam mogao?

Mislite li da su iza tih odluka stajali i neki novčani interesi, možda udjeli u budućim transferima?

To mene nije zanimalo. Mene je zanimalo igrati nogomet. Ali sve se lomilo preko mene. I toliko sam pobjesnio zbog toga da je malo nedostajalo da ga udarim. Zamisli ti to. Dođeš u klub, igraš dobro, daješ sve od sebe, a onda netko odluči da ne trebaš igrati jer se mora prodati neki drugi igrač. Što da radiš? I u tom trenutku sam već imao ponudu iz Amerike i otišao sam igrati mali nogomet.

O životu u Americi, tamošnjoj kulturi i rasizmu već smo razgovarali. Spomenuli ste i da vam je njemački suigrač govorio kako zaslužujete igrati pravi nogomet, a ne mali nogomet. Kako ste nakon Amerike završili u Galatasarayu?

Kad sam se vratio iz Amerike, nakon nekoliko dana nazvao me novinar turskog Milliyeta. Rekao mi je da me Galatasaray želi dovesti. Tada su imali dvojicu stranaca, Zorana Simovića i Nijemca Rüdigera Abramczika, koji nije želio nastaviti ugovor. U to vrijeme klubovi su smjeli imati samo dvojicu stranaca, pa su tražili zamjenu.

Novinar mi je dao na telefon čovjeka iz uprave, ali on nije znao engleski, pa nam je novinar prevodio. Nakon toga nazvao me Simović i rekao: "Dođi ovamo. Što je problem? Dođi da igramo zajedno." Dogovorili smo se da zajedno otputujemo u Istanbul jer su uskoro počinjale pripreme. Ali prije Galatasaraya imao sam još jednu mogućnost.

O kojem je klubu bila riječ?

O španjolskom Elcheu. Bio sam na pregovorima kod njih. Kontakt je uspostavio menadžer koji je tek počinjao s poslom. Ponio sam dvije videokasete s Hajdukovim utakmicama, protiv Sparte i Tottenhama, da vide kakav sam igrač. Nakon što su pogledali snimke, menadžer mi je rekao: "Imam jednu dobru i jednu lošu vijest." Loša je bila da se nismo dogovorili, a dobra isto da se nismo dogovorili.

Gledam ga, ništa mi nije jasno. Onda mi kaže: "Vi niste igrač za ovaj klub." Objasnio mi je da zaslužujem puno veći i jači klub i da ću daleko dogurati budem li igrao kao na tim snimkama. Ja mu kažem: "Pa ja mogu igrati i bolje od ovoga što ste vidjeli."

Dogovorili smo se da ostanemo u kontaktu i da me u lipnju pozove na pripremne turnire u Španjolskoj, gdje bi me mogli vidjeti drugi klubovi. Znao sam da sam jako dobar nogometaš, ali na kraju sam otišao drugim putem, u Galatasaray.

Kako su izgledali prvi pregovori s Galatasarayem?

Došao sam u Istanbul, a predsjednik kluba stalno je inzistirao da mi srede dvojno državljanstvo. Htjeli su me voditi kao domaćeg igrača kako bi mogli dovesti još jednog stranca. Ja kažem: "Neću." Nisam želio mijenjati državljanstvo zbog nogometa. Trener je tada bio poznati Nijemac Jupp Derwall. Pitao sam ga mogu li trenirati s ekipom i on je pristao.

Nakon nekoliko treninga vidjeli su kakav sam igrač. Tamo je bio i Fatih Terim, koji je završavao igračku karijeru. Kad su me vidjeli na terenu, nisu mogli vjerovati. Shvatili su da su dobili lutriju. Derwall je činio sve da ostanem, ali uprava nije odustajala od državljanstva. Nakon sedam dana rekao sam im: "Doviđenja. Dajte mi pare za avionsku kartu, vraćam se kući."

Niste htjeli prihvatiti njihov uvjet?

Nema šanse. Čak sam im predložio da odem s njima na pripreme i sam platim put, smještaj i sve troškove. Ali rekao sam im: "Kad me budete vidjeli kako igram na terenu, cijena mog transfera neće više biti ova. Bit će najmanje tri puta veća." Nisu pristali.

Kad je Derwall čuo što se događa, rekao mi je: "Nemoj pristati." Bio je na mojoj strani. Tražio sam novi sastanak s glavnim čovjekom kluba i poveo jednog Ismeta, čovjeka koji je znao turski i srpski, da mi prevodi. Opet su počeli s državljanstvom, uvjeravali me da će sve srediti, ali rekao sam da me to ne zanima. Ustao sam od stola i bio spreman otići. Nisu mogli vjerovati.

Kako ste onda ipak uspjeli postići dogovor?

Oni su već sve ostalo pripremili. Počeli su razgovarati na turskom, a ja nisam razumio ništa. Odjednom mi Ismet kaže da idemo k javnom bilježniku i da je sve dogovoreno. Dođemo tamo, čekaju nas papiri, a ja pitam što zapravo potpisujem. Svi su bili zadovoljni, samo ja nisam znao što su dogovorili.

Ismet mi govori da je sve u redu, a ja njemu: "Slušaj me dobro. Ako me budu prevarili, prvo ću tebe dohvatiti, a onda i njih." Na kraju sam potpisao i dobio novac. Ali znaš kako su mi ga donijeli? U najobičnijoj vrećici, umotan u novine! Ja gledam i ne mogu vjerovati. Kažem: "Što je, bre, ovo?" Tako su mi donijeli pare.

Kako su izgledale prve utakmice koje ste odigrali za Galatasaray?

Na pripremama smo igrali puno utakmica, više smo igrali nego što smo trčali. Sjećam se i utakmice protiv Kickersa iz Offenbacha. Već na prvoj utakmici zabio sam dva gola. Bio sam fenomenalan. Nakon jedne utakmice ulazimo prema svlačionicama, a ja vidim Derwalla kako razgovara s Hölzenbeinom, mojim bivšim suigračem iz Amerike. Viknem: "Holci! Otkud ti ovdje?" On se okrene, iznenadi se što me vidi i počnemo razgovarati.

Derwall stoji pokraj nas, a Hölzenbein ga ispituje o meni. Derwall je rekao da sam "ein wunderbarer Spieler", a Nijemci su bili škrti s pohvalama. Ja mu kažem: "Holci, pa ja sam ti rekao da mi nađeš neki klub. Rekao sam ti da budeš moj menadžer!" Još mi je u Americi govorio da moram igrati pravi nogomet, da zaslužujem Bundesligu, a sada me vidi u Galatasarayu. Nije mogao vjerovati.

S Galatasarayem ste kao ključni igrač ekipe osvojili dva naslova prvaka Turske. Prvi je stigao nakon više od desetljeća čekanja. Kako su vas dočekali u Istanbulu? U Hajduku ste vrlo brzo osvojili navijače, a čini se da ste u Galatasarayu to uspjeli još brže. Kasnije ste proglašeni i najboljim stranim igračem u povijesti kluba.

Već sam u prvoj utakmici pokazao što znam. To je bila oproštajna utakmica Fatiha Terima. Igrali smo protiv Trabzonspora, a utakmica se igrala na stadionu Fenerbahčea, u azijskom dijelu Istanbula, jer naš stadion još nije bio gotov.

Kakva je to bila utakmica! Stadion krcat. Fatih Terim je došao helikopterom. Spustio se helikopterom izravno na teren! A ja sam tada igrao fantastično.

Novinari me nisu poznavali. Nitko me nije gledao ranije, nitko nije znao kakav sam igrač. Turci su me obožavali i onda su govorili da je Galatasaray sa mnom dobio bingo. A ja im i dan-danas govorim: "Pa što biste vi radili da niste imali bingo? Ne biste nikad bili prvi!" To im stalno ponavljam (smijeh).

Jesu li turski navijači još fanatičniji od balkanskih?

Znaš što je tamo bilo? Bilo ih je sram izaći na ulicu ako bi izgubili utakmicu! Ako Galatasaray izgubi, navijači neće izaći iz kuće. Toliko im to znači. Sjećam se derbija. Ljudi su dolazili na stadion dan ranije. Uđu na stadion i tamo spavaju, samo da bi dočekali utakmicu!

A pogledaj danas. Dođu pet minuta prije početka, šetaju, jedu, piju. Ja sam to i javno govorio - današnji se navijači ne mogu mjeriti s onima iz mog vremena.

U Istanbulu su navijači Galate jednoj ulici dali ime po vama. Jeste li je posjetili?

Nisam. Ne patim previše za tim priznanjima, ali osjećam se lijepo među ljudima koji me cijene. Ljudi su po Turskoj masovno djeci davali moje ime, oni ga pišu "Cevat", kod njih se "C" čita "Dž". Danas kada odem u Istanbul prepoznaju me djeca od deset godina i zovu me "Cevat abi". "Abi" je izraz poštovanja prema starijoj osobi.

S obzirom na to da Galatasaray ima više navijača nego što naše zemlje imaju stanovnika, po kriteriju broja ljudi koji ga pamte vaš najbitniji gol je golčina protiv Monaca u četvrtfinalu Kupa prvaka kojim ste odveli ekipu u polufinale. Nikada prije ni kasnije nijedna turska ekipa nije stigla toliko daleko u Europi, budući da je korak iznad toga samo finale Lige prvaka. Na što pomislite kad se sjetite tog gola? 

Bez lažne skromnosti, to je jedan od onih trenutaka koji su veći od sporta. Taj gol je bio stvar od nacionalnog značaja za cijelu Tursku. Zašto? Zato što Turke, kao i mnoge naše narode, čim izađu iz svoje zemlje, gledaju kao nižu rasu. 

Vidio sam to svojim očima. Kada bismo išli na pripreme u Njemačku, Simović i ja smo s jugoslavenskim crvenim putovnicama lako prolazili na aerodromu, a naše suigrače bi skidali do gola. Odvratno. Jednom sam se pobunio i napravio skandal na carini, svašta sam im izgovorio, a njemački policajci su slijegali ramenima. 

Možete zamisliti što je u takvim okolnostima takav gol protiv bogate europske ekipe značio za jedan narod koji je tako često meta predrasuda i mržnje, ne samo za navijače Galatasaraya. 

Godine 1993. vratili ste se u Beograd. U nekim ranijim intervjuima govorili ste da su vam događaji u Jugoslaviji ubili volju za nogometom. Koliko su na vas utjecali rat i raspad države?

Mnogo! To me ubilo zato što sam nosio dres Jugoslavije. Stajao sam mirno i slušao svoju himnu, za mene najljepšu himnu na svijetu. I to ne jedanput, nego mnogo puta. A onda gledaš što se događa s tom državom.

U Turskoj su televizije prikazivale mnogo toga što se kod nas nije moglo vidjeti. Druge televizije, druge slike, sve. To je bilo strašno. Volja za igranjem je nestala i onda sam rekao: "Nema te sile koja će me ovdje zadržati." Odlučio sam otići.

Ženi sam rekao: "Sutra idemo u Beograd. Ako ne sutra, onda prekosutra." Kakav ugovor? Kakvi novci? Više me ništa od toga nije zanimalo. Jeca mi je bila velika podrška. U to zlo vrijeme ljudima u mješovitim brakovima nije bilo lako, ali mi smo se držali zajedno i sve smo preživjeli.

Je li vam bilo teško donijeti takvu odluku? Beograd je bio vaš grad, ali početkom devedesetih, s albanskim prezimenom, vratiti se u Beograd nije bilo jednostavno.

Ne. Nisam se toga plašio. Naravno, svašta se tada događalo. Ali ja sam ipak bio poznat. S druge strane, nisam se baš svuda kretao. Nisam više igrao. Bio sam sa svojom ženom, živio sam svoj život.

Jeste li zbog sigurnosti izbjegavali izlaske?

Izlazio sam, naravno, ali uglavnom danju. Ako bih išao nekamo, pazio sam kamo idem. Ne zato što sam se plašio, nego zato što nikad ne znaš na kakvu budalu možeš naići. Budala ima svuda. Nisam želio razmišljati o tome, ali morao sam biti oprezan.

A kao što sam ti rekao na početku razgovora, ja sam uvijek znao tko sam, što sam, odakle sam i koje prezime nosim. To je bio moj putokaz kroz život.

Kasnije je izbio rat na Kosovu. Je li istina da je vaša obiteljska kuća u Kosovskoj Mitrovici spaljena?

Jest, tada se to dogodilo. Moji su mi rekli kad se sve završilo, a onda sam otišao onamo... Gledao sam u to ništavilo, u ono što je ostalo od kuće. Kleknuo sam i isplakao se. Eto, to ti je život.

Bio sam u Mitrovici i 2021. godine. Bio sam s bratom, šetali smo gradom i došli do stadiona na kojem je igrala Trepča. Otišli smo i na mjesto gdje sam trenirao. Tamo više nema ničega. Teren na kojem sam počeo igrati nogomet više ne postoji.

I ja kažem bratu: "Zamisli sad da dođu Turci snimati film o mom životu. Gdje ću ih odvesti? Što ću im pokazati?" Grad je izgubio ono što ga je nekada činilo posebnim. Kao i ovdje, mnogo toga se promijenilo.

Drugovi s kojima sam odrastao, dosta njih više nije među nama. Ostala su mi sjećanja na sve ono što je bilo lijepo, na rijeku Ibar. Tamo smo provodili cijele dane, kupali se. Moji susjedi, dva brata, imala su velike bicikle. Jedan od njih bio mi je najbolji drug. Nekad bismo se nas trojica ili četvorica nagurali na jedan bicikl i tako išli na kupanje.

Neke stvari koje smo imali, koje smo stvarali i za koje smo se izborili više ne postoje. Iznad Mitrovice je partizanski spomenik koji simbolizira zajedničku borbu Albanaca i Srba, a sada su pored njega podigli ogromnu crkvu. U južnom dijelu grada su na mjestu nekadašnje predivne tržnice podigli isto tako ogromnu džamiju.

Spomenuli ste da ste ateist. Koje su vam vrijednosti najvažnije?

Znao sam reći da ne vjerujem u Boga, već u Che Guevaru. Inspiriraju me takvi pojedinci. Duboko vjerujem da je socijalizam jedino što može pomoći ovom svijetu. Kad je ljevica jaka, onda je velikoj većini ljudi mnogo bolje. Zato što na pravoj ljevici nema tih predrasuda. Tamo su ljudi jednaki. Samo bez predrasuda možemo se boriti za zajedničke interese većine ljudi. To je suština.

Ovih dana sam pratio izbore u Brazilu i plakao sam od sreće kada je Lula pobijedio. Nadam se da će ljevica opet pobjeđivati, i u Francuskoj i u drugim državama. Pogledajte što se događalo tridesetih godina prošlog stoljeća. Ljudi iz cijelog svijeta odlazili su u Španjolsku boriti se protiv fašizma.

A pogledaj što se danas događa. Ne mogu vjerovati da na ovoj zemaljskoj kugli ljudi gledaju kako stradaju djeca u Palestini i da nitko ništa ne poduzima. Srce me boli zbog toga. U Beogradu nema velikih prosvjeda za Palestinu, a ovo je nekada bio grad koji je drugačije reagirao na takve stvari.

Nakon ubojstva Patricea Lumumbe u Kongu deseci tisuća ljudi izašli su na ulice, čak su upali i u belgijsko veleposlanstvo. Ljudi su tada izlazili na ulice zbog nepravde bez obzira gdje se ona događa. Nisu samo stajali i gledali. A pogledaj danas. Prođeš ulicom, netko padne i nitko mu neće pomoći.

Gdje je humanost? Gdje je ljudskost? Ja sam takve stvari vidio u Americi. Tamo ti nitko ne kaže ni dobar dan. Ako vidiš da je netko pao ili da ga netko tuče, pa mu priđeš pomoći, odmah te gledaju sumnjičavo. Sve im je sumnjivo.

A to je zato što im preko televizije i novina stalno pune glavu raznim stvarima. Za mene je Amerika najveća policijska država na svijetu. I jedna od država s najvećim rasizmom. Isto mislim i za Englesku, samo što Englezi to mnogo ljepše kamufliraju. Uvijek su to radili.

Jeste li nakon iskustva u Americi postali još čvršći u svojim uvjerenjima?

Ne. Ja sam te stavove vrlo rano posložio u svojoj glavi. Jer nijedno dijete na ovoj zemaljskoj kugli ne rađa se s mržnjom. To dolazi kasnije. To rade obitelj, okolina, mediji, škola... Ali kad čovjek odraste, kad stekne svoje godine i počne sam razmišljati, onda mora imati svoj stav.

Moraš biti uporan u onome u što vjeruješ. Onda dođe vrijeme kad moraš i javno pokazati ono što misliš. Postoje i nogometaši koji su se nekada javno borili za pravdu. Ja o tome govorim još od osamdesetih godina. Uzmite samo primjer doktora Sócratesa.

To je bio čovjek koji je držao govore pred stotinama tisuća ljudi. Bio je jedan od predvodnika pokreta Corinthiansove demokracije, koji se borio za demokratizaciju Brazila. Čovjek je završio medicinski fakultet u Brazilu. Možeš li zamisliti? Nogometaš, a doktor.

Zatim Maradona. Kakav je to čovjek bio! Maradona je bio borac, danas imamo Messija koji je konformist. Drago mi je što su neki brazilski nogometaši podržali Lulu, ali Neymar i Ronaldinho nisu. Oni podržavaju političare koji brane interese bogatih. Zaboravili su tko su bili, odakle su došli i kroz što su prošli. Za mene su takvi ljudi nula.

Spomenuli ste Sócratesa koji je najpoznatiji simbol obrazovanog i borbenog sportaša. Što mislite o predrasudi da su nogometaši glupi?

Što reći? U mnogim slučajevima to je istina. Nogomet većini ne dopušta da završi srednju školu.

Vi ste ipak bili izuzetak i voljeli ste čitati. Koje su vam omiljene teme i pisci?

Čitao sam pisce s Bliskog istoka. Orhana Pamuka, Kadera Abdolaha, preporučio bih ih svima. Problem je što mi skoro ništa ne znamo o istočnim kulturama. Što znamo o Iranu? Mi smo svi učili povijest gledajući iz europske perspektive.

A Europa je bila mračna. Koliko je civilizacija postojalo prije i koliko su recimo Arapi i Perzijanci doprinijeli razvoju svijeta – matematika, medicina, kemija. To se sve nekako sklonilo, kao da nikada nije ni postojalo.

Tko je podigao Španjolsku? Arapi su tamo donijeli veliku civilizaciju. Bilo je i Židova, živjeli su zajedno, stvarali gradove, znanost, kulturu. U Granadi su bili veliki centri obrazovanja, sveučilišta. Sevilla se nekada zvala Išbilija. A koliko mi danas uopće znamo o tome?

O ovim temama niste mogli pričati s većinom suigrača. S kim ste onda provodili najviše slobodnog vremena tijekom karijere?

Sa suprugom, a imao sam prijatelje izvan nogometa. Ljude s kojima sam se družio, zajedničke prijatelje, poznanike. Uvijek se našlo društvo.

Koliko vam je glazba bila važna tijekom odrastanja? Što ste slušali?

Imao sam gramofon kod kuće. Moj pokojni otac jako je volio glazbu. Ja sam slušao soul. Otisa Reddinga, Arethu Franklin, Jamesa Browna, Ray Charlesa...

Koga ste najviše voljeli od jugoslavenskih bendova i izvođača? 

Od naših, za mene su najveći Johnny i Azra, a volio sam i Dadu Topića. Još kao dijete, dok sam išao u osnovnu školu, volio sam Indexe. Imao sam blokove koje sam nosio u školu, za crtanje i pozadi sam olovkom pisao "Indexi", ispisivao njihova imena. Obožavam i Drugi način, zagrebački bend. To slušam i dan-danas.