OTKAZ Mariju Kovačeviću mnogima je donio olakšanje. Dinamovim navijačima, koji su izgubili vjeru da njihova momčad s njim može napraviti nešto ozbiljno. Zvonimiru Bobanu, kojem pritisak nikada nije bio veći. Klupskoj vlasti, kojoj ljudi koji su je izabrali nikad manje nisu vjerovali da znaju što rade. Ali prije svega samom Mariju Kovačeviću.

Čovjek se spasio.

Posljednjih tjedana bilo je sve teže gledati ga kako se pokušava nositi s poslom u kojem je očito pregorio. Njegove konferencije za medije postale su mučne, govor tijela odavao je dojam čovjeka koji želi pobjeći i kojem je svaka nova utakmica, neovisno o njenom ishodu, na leđa natovarivala novi kamen težak par tona koji produljuje agoniju.

Kovačević nije bio prevarant, nije prodavao maglu, nije glumio veličinu. Bio je ono što je oduvijek bio. Pošten, jednostavan i dobrodušan čovjek koji je svojim mukotrpnim radom došao do najvećeg posla u karijeri. I koji nikad nije djelovao kao tip koji je do kraja razumio što sve trener Dinama mora biti.

Dobri dečki ne pobjeđuju

Jose Mourinho jednom je, dok je vodio Tottenham, svojim igračima održao govor koji je ostao zabilježen u Amazonovu dokumentarcu. "Good guys don't win", rekao im je Portugalac. Dobri dečki ne pobjeđuju. U nastavku im je, sebi svojstvenim rječnikom, objasnio da moraju prestati biti fini i naučiti biti gadovi. Teško je pronaći bolju referencu za ono što se dogodilo Mariju Kovačeviću.

Gotovo svi koji su ga upoznali ili s njim surađivali isticali su njegove ljudske vrline. Njegova neposrednost, skromnost i iskrenost bile su dio njegova šarma. Taj dobrodušni, prostodušni Bosanac nije imao potrebu predstavljati se drukčijim nego što jest. U hrvatskom nogometu, prepunom napuhanih ega, lažnih autoriteta i ljudi koji o sebi govore u trećem licu, to je bilo osvježavajuće.

Ali Dinamo nije Varaždin ni Slaven Belupo. Dinamo nije lokalni klub u kojem je dovoljno biti dobar trener, pošten čovjek i omiljeni susjed. Dinamo je vučja jazbina u kojoj se svakodnevno moraš hrvati s golemim očekivanjima, medijima koji čekaju svaku tvoju pogrešku i najnezahvalnijim i najnapornijim navijačima na svijetu.

U Dinamu se od trenera ne očekuje samo da pobjeđuje. Očekuje se da pobjeđuje uvjerljivo, da igra lijepo, da razvija mlade, da donosi europske iskorake i da pritom nikada ne pokaže slabost. Ako izgubiš, moraš objasniti zašto. Ako pobijediš, moraš objasniti zašto nisi pobijedio uvjerljivije. To je igra koju Kovačević nikad nije do kraja shvatio.

Dinamovom treneru nije dovoljno samo znati nogomet

Od početka njegova mandata bilo je jasno da Kovačević ima problem s javnim nastupom. Na konferencijama za medije često se gubio u objašnjenjima, ponavljao iste rečenice i ostavljao dojam čovjeka koji bi najradije bio bilo gdje drugdje. Borio se s izborom riječi, a na svako pitanje je odgovarao pod stresom kao da ga je postavio časnik KGB-a.

Dinamovom treneru nije bitan samo autoritet u svlačionici. Jednako je bitan onaj javni, koji će osjetiti kad stvari krenu loše i preuzeti na sebe kriznu komunikaciju. Koji će uvjeriti novinare, javnost i svoje igrače da je sve u redu, čak i kad ništa nije u redu.

Ćiro je savršeno znao lagati ti u oči, a ti si mu vjerovao. Nenad Bjelica znao je predstaviti se većim od života. Sergej Jakirović je tip kojeg je puna soba kad uđe i ima nastup koji iziskuje određeno strahopoštovanje. Naravno da ništa od toga ne bi vrijedilo da nisu ujedno i dobri treneri.

Ali jedno bez drugog, bar u Maksimiru, očito ne ide. Moraš se znati dobro prodati, a Kovačević to nije znao niti ga je pretjerano zanimalo. Već tjednima, pa i mjesecima skoro nitko ne vjeruje da je Kovačević mogao okrenuti ovu ekipu i Dinamovu sezonu. Pa ni on sam.

Kova zaslužuje mir

Bilo bi ružno i nepošteno da se Kovačevićev mandat pamti samo po posljednjim tjednima, nespretnim izjavama i porazima. On nije zalutao u profesionalni nogomet. Godinama je pošteno radio, izgrađivao momčadi, ostvarivao rezultate i zaslužio priliku kakvu mnogi treneri nikad ne dobiju.

Ne odlazi kao negativac ni fejker. Odlazi kao čovjek koji je dobio priliku života, dao sve od sebe i na kraju shvatio da to nije dovoljno. U tome nema ničega sramotnog. Dobri dečki obično ne pobjeđuju.