NA DANAŠNJI DAN prije 25 godina, na kišom natopljenoj autocesti nedaleko od njemačkog Ingolstadta život je izgubio najveći hrvatski košarkaš svih vremena Dražen Petrović.

Nikad prežaljeni kapetan poginuo je u 29. godini vraćajući se s kvalifikacijske utakmice za Eurobasket koju je Hrvatska u Poljskoj izgubila od Sloveniji iako je on zabio 30 poena. Većina reprezentativaca se kući vratila zrakoplovom, ali je Dražen odlučio na put krenuti s djevojkom Klarom Szalanty i američkom košarkašicom Hilal Edebal.

Oko 17:30 pred Klarin crveni golf iz suprotnog smjera izletio je šleper koji je probio ogradu. Klara se u njega zabila brzinom od oko 160 kilometara na sat, a Dražen, koji je spavao, izletio je kroz vjetrobransko staklo i poginuo na mjestu.

Petrović je u svojoj bogatoj karijeri sa Šibenkom 1982. i 1983. godine igrao finale Kupa Koraća, a 1983. je Šibenku odveo do titule prvaka Jugoslavije koja joj je kasnije oduzeta i dodijeljena Bosni.

S Cibonom je osvojio dva Kupa prvaka i jedan Kup kupova, 1985. godine bio je prvak Jugoslavije, osvojio je i dva kupa Jugoslavije, a Cibonu je 1988. odveo i u finale Kupa Koraća. S Realom je osvojio španjolski kup 1989. godine te izgubio finale, a iste sezone je Real odveo do titule u Kupu kupova.

Nakon toga je otišao u NBA gdje je s Portlandom 1990. godine izgubio finale od Detroita.

Hrvatsku reprezentaciju odveo je do srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine gdje je jedina bolja momčad bio savršeni američki Dream Team. S Jugoslavijom je 1989. godine bio prvak Europe, godinu kasnije i prvak svijeta, a 1986. na SP-u u Španjolskoj je osvojio broncu.

Nakon te medalje dao je intervju za tadašnji Glas omladine, koji prenosimo u cijelosti:

U Španjolskoj ste osvojili broncu, što je odlučilo polufinale sa SSSR-om?

Još vrtim film s te utakmice i ne mogu vjerovati da se to zaista dogodilo. To se nikad prije nije dogodilo jednoj reprezentaciji i vjerojatno neće sljedećih 100 godina. U tih zadnjih 46 sekundi sve je bilo protiv nas. Publika, suci, klupa nam je bila paralizirana, a i mi na terenu. Nevjerojatan peh. Imali su psihološku prednost u produžetku i oni su bili formalnost. No, nema smisla žaliti za nečim što se više ne može vratiti.

Znate li da vas od tog SP-a zovu "španjolskim borcem"?

Prema nekom nepisanom scenariju mi smo se sa Španjolcima trebali sastati u četvrtfinalu. Zato se od samog početka turnira stvarala atmosfera koja bi nam sasjekla krila. Još na utakmici s Kanađanima suci su imali, blago rečeno, mekani kriterij. Svima nam je laknulo kad je utakmica završila, a moja gesta je krivo protumačena. Onda su Brazil i SSSR tukli Španjolsku pa do borbe na život i smrt između nas i domaćina nije došlo, ali ta naelektrizirana atmosfera ostala je do kraja natjecanja. Iz inata se navijalo protiv nas, a ne zato što nas Španjolci mrze. To se vidjelo i na proglašenju pobjednika. Osim toga, njihovi novinari su nam pokušali podvaliti silovanje hostese. Trebalo nas je destabilizirati, a njihov veliki i slavni Real pobjeđivali smo gdje smo htjeli. Trebalo je zato liječiti jugoslavenski kompleks, a terapija im baš nije uspjela.

Je li novinarska patka da košarkaši Cibone zarađuju 500.000 dinara mjesečno?

Tu je riječ o pretjerivanju i podizanju tiraže. Naša mjesečna stipendija je 80.000 dinara, a ovisno o rezultatima dobivamo bonuse. Sve što nam je isplaćeno smo pošteno zaradili. 

Puno se priča o vašem odlasku u inozemstvo. Jeste li razmišljali o odlasku u SSSR, recimo Žalgiris?

Nikad ne bih igrao za Žalgiris ni za bilo koju ekipu s istoka Europe. Meni se njihova košarka ne sviđa i njihova škola je staromodna. Ne bih htio ići u lošu košarkašku školu kraj košarkaškog fakulteta koji sam završio u našoj prvoj ligi i reprezentaciji. Košarkaš može magistrirati ili doktorirati samo u NBA-u. Mene to zanima, a Žalgiris i slične ekipe su jako daleko od tog nivoa.

Jeste li vi igrač koji može preuzeti odgovornost u najtežim trenucima?

Nikad nisam bio kukavica. Koji sportaš voli poraze? Mislim da mi ne manjka hrabrosti. Sjetite se titule osvojene u Šibeniku. Nisu li moja slobodna bacanja odlučila da Šibenka postane prvakom Jugoslavije? Tako je i bilo bez obzira na kasnija administrativna slobodna bacanja koja su Bosnu proglasila prvakom. Ne treba se čuditi pojavi Slavka Šajbera. Mi smo Šajbere u našem sportu imali i ranije, iako ne pamtim uvođenje privremenih mjera u našoj zemlji mimo odluka Skupštine Jugoslavije.

Kad smo već kod skupštine, što vi kao vrhunski sportaš mislite o krizi u zemlji?

Svaka država je kao sportski kolektiv. Ako svatko solira na svoju stranu i samo gleda sebe onda su porazi neminovni. Treba se boriti za momčad. Svi za jednoga, jedan za sve i onda uspjeh neće izostati. On ne mora doći odmah, ali će sigurno doći. Tko to ne zna, kako u sportu tako i životu, taj ispada u niže lige. Zato naš društveni cilj ne smije biti borba za opstanak, nego borba za titule. Nisam političar i ne bih to želio biti, ali stalo mi je da ljudi u našoj zemlji što bolje žive.

Ima li u Ciboni tog zajedništva?

Naravno. Od nas se stalno traži da treniramo i pobjeđujemo. Sve izvan toga je stvar uprave kluba. Mi igrači imamo neke prohtjeve, ali nam se udovoljava jer smo to zaslužili rezultatima. Naši igrači nemaju egzistencijalnih problema. Lijepo nam je jer nam dobro ide. Kako će biti kad upadnemo u krizu - ne znam. Međutim, toliko smo jaki da svaka kriza može trajati jako kratko. Cibona će još dugo biti momčad koju se s pravom naziva tvornicom trofeja.