DRAŽEN PETROVIĆ

Draženov intervju iz '88.: Ja sam najbolji košarkaš u Jugi. Nakon mene je Divac

Draženov intervju iz '88.: Ja sam najbolji košarkaš u Jugi. Nakon mene je Divac
Foto: Yugo Papir

DA NIJE 7. lipnja 1993. poginuo u tragičnoj nesreći na autocesti u Njemačkoj, Dražen Petrović danas bi napunio 55 godina. Tim povodom, u suradnji s Yugo Papirom, donosimo tekst Olivere Bogavac objavljen u Tempu 1988. godine.

PRODAJUĆI dušu vragu, doktor Faust kaže: "Što zna prostota o majstorstvu? Zato i živi sretno!"

Dražen Petrović zna sve o majstorstvu. On je Veliki Majstor.

"El Grande" zvali su ga španjolski navijači, dok je nemilosrdnom lakoćom punio koševe njihovih ljubimaca. "El Grande" zvali su ga španjolski novinari kad su objavili da će Majstor uskoro, umjesto njihovih, puniti koševe protivnika. "El Grande" zvali su ga kad su ga kupili "za šaku dolara" (jedva desettisućiti dio našeg inozemnog duga!).

S kapom navučenom do očiju (model Jack Nicholson iz "Leta iznad kukavičjeg gnijezda"), "El Grande" nalikuje klincu kojeg je mama poslala u školu pa ga ušuškala da joj mali ne nazebe.

Dražen Petrović, koji će u listopadu napuniti dvadeset i četiri godine (horoskopski znak Vage), na vrhuncu je svoje karijere. Dobio je sve medalje i počasti. Iskusio sve pobjede i poraze. Bio u prilici da se ne uobrazi kad su mu skandirali, da ga ne zaboli puno dok su mu zviždali. Vidio je strane, daleke zemlje. Voljele su ga lijepe žene. Stekao je bogatstvo i iskusio zavist siromašnih. 

Ovjenčan slavom, shvatio je da je samo ukras na sivom odijelu nevidljivih moćnika. Upoznao je samoću hotelskih soba u stranom gradu, dok noć pada. Zapamtio je okus znoja na usnama i kako znoj peče u očima. Naviknuo je da se, odlazeći na trening i vraćajući se, šest puta dnevno presvlači i tušira.

Posvetio je život Svojoj Vještini i sa zavišću je gledao klince koji u nekom periferijskom dvorištu bacaju loptu u koš postavljen na zid garaže (valjda je zavidio njihovom smijehu?).

S dvadeset i četiri godine stekao je nadimak "El Grande". Osvojio je svijet. Osigurao je budućnost sebi i svojoj djeci, kad ih bude imao. Mažen i pažen, s neodoljivom aureolom slave koja svjetluca iznad njegove "kukavičje" kapice, on je "sretan mladić".

Ali, što zna prostota o majstorstvu...

Tri sveska biografije

Susret s Draženom - čista konspiracija.

Mirko (Novosel) zabranio je svojim igračima da prije Madrida stupaju u bilo kakve "odnose s novinarima", jer bi ih to moglo "dekoncentrirati".

Kad smo se ipak pojavili u Ciboninom domu, najvišoj "divljoj gradnji" na Balkanu i šire, trajao je sastanak Cibosa s kolegama iz "Sprinta", koji valjda nemaju tu moć da ih "dekoncentriraju".

Kolega Anzulović (mama i tata Ciboninih odnosa s javnošću i tata jednog od prve desetorice Cibosa) oštro je protestirao jer njegovu zvijezdu dekoncentriramo, kad je Mirko lijepo zabranio...

Srećom, Dražen voli "Tempo"...

A takva ekstravagantnost jedne zvijezde ipak je morala biti dopuštena, uz protestiranje o dekoncentriranju.

"Prvi tekst o meni bio je objavljen u 'Tempu'. Sjećam se i naslova: 'Dječak među divovima'".

Mama "dječaka među divovima" izrezala je taj tekst i počela u album lijepiti tekstove, gomilu tekstova, koji su uslijedili. Do sada je sakupila "tri sveska" novinarske Draženove biografije.

A "dječak medu divovima" prešao je među divove.

Ciglom u "šoferšajbu"

Na četrnaestom, posljednjem katu "sportskog" solitera u Lenjingradskoj (ovdje stanuju košarkaši Cibone i nogometaši Dinama), dvije vitrine u dnevnoj sobi mali su spomen-muzej tog puta među divove. Plakete, medalje, pehari, pokali, statue...

Staklo, metal, kože, bijeli tepih... a eleganciju tipa otmjene zubarske čekaonice (takve smo viđali na filmu) narušava samo pogled na gomilu tenisica u predsoblju.

Čitamo s metalnih pločica: "Najboljem košarkašu u...". Pa na drugoj: "Najboljem povodom...", "Najboljem za...". Na stolu telegram "podrške radnih ljudi" tvornice namještaja iz Novske.

"Zbog širenja ljubavi prema košarci i izvanrednih uspjeha na..." radni ljudi poklanjaju Draženu Petroviću vitrinu i komodu. Za njihovu vitrinu bit će čast da u nju Dražen slaže svoje nove pokale (ovoga puta sa španjolskim posvetama), a za njihovu komodu bit će čast da Dražen u njenim ladicama drži svoje, recimo, devizne knjižice.

Radni ljudi daju, a lopovi otimaju!

Lopovi su prije nekoliko dana obili Draženov Alfa Romeo (čuj, obili? Razbili ciglom "šoferšajbu") i iščupali radio u Rijeci. Na Kup natjecanju u borilačkim vještinama na dva koša.

To će tata.

Tata će se brinuti o novoj šoferšajbi (treba skoknuti do Ljubljane).

Tata će o vitrini i komodi.

Tata će o interijeru plavo-bijele pizzerije koju su u Ciboninom neboderu, u kompliciranim transfer-kombinacijama, stekla braća Petrović.

"Nisu braća, nego samo Dražen! I nije 'stekao', niti mu je Cibona 'dala', ni 'poklonila', ni 'prepisala'. To je Dražen kupio od transfera, od Realovog novca. Kao što su Aci 'dali' stan, a Aco ga je kupio na devizni kredit, jedan naprema tri! I to čak u Dubravi."

Tata je pravnik u mirovini. Čini se, nije nikakav sportaš. Da, igrao je malo odbojku kad je bio mlad. Ne, ne ide na utakmice. Ne, ne gleda ni prijenose na televiziji. Izađe u šetnju. Nikad nije mogao gledati kako mu djecu tuku na terenu. A Draženovu budućnost nikako da zamisli - bez diplome Pravnog fakulteta.

A mama? Mama je knjižničarka na Dječjem odjelu u Šibeniku. Bila je sportašica atletičarka (trčanje!). Tata, budući da je mama trenutačno u Šibeniku, nema pojma je li bila kratkoprugaš ili je možda trčala srednje pruge ili.. Mama ide na svaku važniju utakmicu, gleda prijenose, lijepi izreske.

Klarinet pod koševima

Bajka o Draženu počinje kad su njegovom bratu Aci kupili klarinet.

Kakve veze ima klarinet s košarkom?

Strpljivi čitatelj uskoro će se uvjeriti da u jednoj bajci sve ima veze sa svačim, pa i klarinet s košarkom.

S klarinetom pod rukom brat Aco otišao je u "Šibensku glazbu" steći malo glazbene kulture i uglađenosti. I glazba mu se odmah jako svidjela. Svaki dan uzimao je klarinet pa u glazbu. I, jedino što je bilo sumnjivo u toj ljubavi prema umjetnosti, što ni po koju cijenu, u kući, nije želio ni takt odsvirati.

Jer ispod dvorane u kojoj je vježbala "Šibenska glazba" bila je dvorana s dva koša. I... Pogađajte, strpljivi čitatelji, kako je neka čarobna sila "odvukla" starijeg Petrovića, s klarinetom pod rukom, u košarkašku dvoranu.

A kad su ga uhvatili... Pa, Dražen je tada imao pet i pol godina. I odmah je otišao svirati gitaru. I starijem bratu nositi torbu i dodavati lopte.

A ostalo?

Ostalo je povijest!

Život uz Coca-Colu

U deset - teretana. Nije obavezno, ali Dražen ide.

"Odlučio sam igrati dok budem mogao. Dokad? Pa do trideset dvije - tri. Možda duže!"

U jedanaest - redovan trening.

"Nije teško. Naviknuo sam. To mi je posao. Dobro je što ne pijem, ne pušim, ne sjedim dugo noću, nemam ni jedan porok."

Od jedan do dva - dva novinara na po pola sata.

"Prema novinarima nisam zlopamtilo. Čovjek ne može uvijek igrati isto pa jedva dočekaju kad nemaš dan. Jer nije vijest kad Dražen igra dobro, nego je vijest kad Dražen uprska. Poslije s takvima više neću razgovarati."

U dva i petnaest - zajednički ručak. Svi, od juniora do prvotimaca, ručaju u Ciboninoj "menzi". (Ne zove se Cibona uzalud "dobra hrana").

"Najviše volim punjene paprike s pire krumpirom. A sam znam skuhati samo... recimo, skuhati jaje. Meni i juha iz vrećice, kad kuham, obavezno zagori."

Do pet - obavezan odmor.

"Čitam knjige, izležavam se, pokušavam učiti. Želim pokušati prije Reala završiti treću godinu prava. Pomaže li mi slava? Kod nekih pomogne, profesori gledaju kroz prste. A drugi 'dave', za inat. Nije važno... Nisu važna imena, nećemo sad prozivati."

U pet - redovan trening.

"Ja sam, bez lažne skromnosti, najbolji košarkaš u Jugi. Poslije mene dođe Divac. Onda su iste kvalitete Kukoč, Grbović, Paspalj..."

U osam - večernji izlazak. Širok izbor za Ciboninu klapu: ili "Salun" ili "Kavkaz". Uvijek zajedno: Franjo, Danko, Luka, Raza. Coca-Cola. I razgovori o košarci.

"Kad razmislim, ja i s rođenim bratom godinama razgovaram samo o košarci. O čemu? Pa o svemu. Samo nikad izravno tko je od nas bolji!"

A djevojke?

"?"

"Čujem nešto kao do you wanna dance"?

"Ha, ha... Pa... sigurno se neću ženiti prije tridesete. A kad se budem ženio, ona mora biti - jedan: plava, dva: visoka, tri: pričljiva, četiri: duhovita..."

"A nebo sve vidi, sve zna. I nema tu, budimo samo dobri drugovi, nema toga nakon ljubavi."

"A, je l' to nešto od Fosila? A hoćete li me sad pitati idem li u kazalište? Idem i najviše volim komedije."

Plaćaju zdrava grla

A o majstorstvu ni riječi. "Što zna prostota..."

"Ima stvari u košarci na koje se čovjek nikad ne može naviknuti. To su 'tvrde' utakmice. One koje završe s jednim košem, dva razlike. I nije važno jeste li pobijedili ili izgubili, takva utakmica uništava. Sa svjetla parketa izguraju te u ugodan polumrak svlačionice i onda sjediš, sjediš... dok se sve u tebi ne umiri. Onda zavlada neka tupost. Nikamo ti se ne ide, ništa ti se ne radi... Poslije sve prođe. A onda, kad ostaneš sam, kad legneš, sklopiš oči, film se počne vraćati... I nema sna. Ponekad poslije neke takve utakmice ustajem noću, tuširam se tri - četiri puta..."

Dražen će igrati za Cibonu još ovu sezonu. Dva kola prije play-offa ide na operaciju polipa. Oni koji dolarima plaćaju kupuju samo savršeno zdrava grla. Onda još nekoliko utakmica. I "adios amigos"!

"Ne smijem ni razmišljati o tome! To će sve biti drukčije. Ovdje imam prijatelje... A tamo ću biti surovi profesionalac. Stroj koji mora dati toliko i toliko koševa, pobjeđivati, da se gazdama isplati... Časna riječ, uopće mi se ne ide u Real!"

Ne pitamo za razloge. Oni su zelenkasti i pojavljuju se u stripovima o Paji Patku.

Čisto mi dođe da ga tješim. Pa, nemoj tako. Ti ćeš opet biti najbolji. Pa će te publika voljeti. Pa ćeš biti svjetska zvijezda. Upoznat ćeš domingose, toreadore, iglesiase, picasse, sarite montieli, pa goye, pa Juana Carlosa (Nj. V.), pa...

Još bih ga tješila (šmrc, šmrc!), samo se bojim hoće li mi potrajati dnevnice (milijun i sto, plus plaćen hotel B kategorije).

"Lako je Aci", kaže Dražen. "On je tamo sa ženom, s malom..."

Pojavljuje se "Aco in fabula". Telefon zvoni. Tata Jole uzima slušalicu.

"Ma, dobro, dobro, nije svijet propao ako ste izgubili! Kaži mi - jeste li zdravo?"

A poslije razgovora, meni:

"Eto zašto bih ja volio da su živjeli normalno, kao sav ostali svijet da su studije završili. Izgubio od Limogesa i naprosto poludio..."

Dražen ustaje da me isprati. Još jedno pitanje:

Kako podnosiš što te publika ne voli?

"Vole me samo navijači kluba za koji igram! I voljeli su me kad sam bio u Šibenci, u malom klubu."

Čini se da masa ne voli pobjednike, osim kad pobjeđuju u njeno ime.

Možda je to zbog prividne lakoće kojom daješ koševe, zbog racionalnosti tvoje igre, zbog nepogrešivosti koja sprječava ljude da se identificiraju: kad ti uzmeš loptu, nema više prave drame. Samo majstorstvo.

"Misliš... misliš da sam previše dobar?" kaže Dražen i na oči navlači svoju kapicu iz "Leta iznad kukavičjeg gnijezda".

Jer, gore, na vrhu... tko zna kakvi vjetrovi pušu.

"El Grande" se na rastanku dječački osmjehuje.

Što zna prostota...

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara