GOTOVO svi nogometni klubovi velike rezultate i trofeje slave uobičajeno. Potrpaju se na otvoreni autobus i paradiraju gradskim ulicama te pozdravljaju navijače.

No, što kad je na gradskim ulicama voda umjesto asfalta, a jedini put do stadiona je brodom ili eventualno pješice?

Dobrodošli u Veneciju, grad čiji istoimeni klub je prošlog vikenda ostvario povijesni uspjeh. Nakon 19 dugih godina Venezia se vratila u Serie A nakon što je u finalu doigravanja s ukupnih 2:1 bila bolja od Cittadelle. Momčad Paola Zanettija dobila je prvu utakmicu 1:0 u gostima, ali je u uzvratu do sudačke nadoknade gubila istim rezultatom i imala igrača manje. Tad je stvar spasio Riccardo Bocalon koji je u 92. minuti zabio za 1:1 i osigurao svojem klubu ulazak u prvu ligu.

Povratak nakon 19 godina

Scene na stadionu Pierluigi Penzo bile su za povijest. Čitavu minutu trajalo je razulareno slavlje svih igrača Venezije i članova stručnog stožera. Iako utakmica još nije bila gotova, znali su da je Bocalonov gol dovoljan za spektakularni kraj petogodišnjeg razdoblja u kojem je klub od Serie D stigao do Serie A.

Slavilo se danima, ali glavna fešta bila je organizirana jučer. Zbog specifične geografije Venecije, otvoreni autobus zamijenio je veliki brod na kojem su bili igrači Venezije. Prolazili su gradskim kanalima, a oko njih su u svojim gliserima, gondolama i brodovima plovili oduševljeni navijači. S balkona i mostova visile su zastave, a po ulicama su ljudi mahali šalovima te pljeskom i pjesmom pozdravljali svoje junake.

To su bile dijametralno suprotne scene onima iz 2015. godine. Klub je bio na rubu bankrota i nitko za njega nije previše mario. Venecija je uvijek bila grad u kojem nogomet nije bio na prvom, a ni na drugom ili trećemu mjestu. Povijest, kultura, a s njima i turizam bile su i ostale glavne djelatnosti, a Venezia FC, odnosno FC Unione Venezia, kako se tada zvao, bio je na marginama. U nogometnom klubu nikad nije bilo pritiska rezultata i klub se više doživljavao kao zabava.

Jedan trofej u povijesti

Jedini trofej bio je kup iz 1941. godine, a bolji pratitelji talijanskog nogometa pamte je jedino po velikom Christianu Vieriju i Alvaru Recobi, neprežaljenoj ljubavi Interovih navijača, koji su svojedobno igrali u narančasto-crno-zelenom dresu.

Kluba više ne bi bilo da ga 2009. nije odlučio spasiti gradonačelnik. Osnovao je novi klub, spomenuti FC Unione Venezia koji je krenuo u četvrtoj ligi. No, sreća je kratko trajala jer je 2015. klub ponovno bio pred propašću. I propao bi, baš kao i njegov romantični, ali oronuli stadion da se nije ukazao Joe Tacopina, odvjetnik iz New Yorka s talijanskim korijenima, koji je odlučio spasiti stvar. Nagovorio je svoje prijatelje iz New Yorka da mu se pridruže i da zajedno ulože u nogomet.

"Mogao sam uzeti klub u Lega Pro, pokrpati šest milijuna eura dugova i krenuti u novu sezonu sa šest bodova minusa. Odlučio sam da je bolje da klub propade i da krenemo pod novim imenom", prisjetio se Tacopina.

Ostavio je iste boje dresova, malo je modernizirao grb i promijenio ime iz kompliciranog FC Unione Venezia u Venezia FC.

"Na starom grbu imali smo lava koji kao da je govorio 'Dragi gosti, dobrodošli u naš grad. Uživajte i čuvajte se'. Novi lav govorio je 'Marš iz mojega grada ili ćete dobiti po glavi'", rekao je Tacopina.

Išao od dućana do dućana i molio suradnju

Iako je njegov pristup bio radikalan, grad i navijači su ga zavoljeli. Nakon što je klub iz Serie D ušao u Serie C, na klupu je doveden Pippo Inzaghi. Tacopina je sa svojim ljudima za to vrijeme radio na popularnosti kluba.

"Uzeo sam jednog od svojih ljudi iz prodaje za ruku i krenuli smo doslovno od vrata do vrata. Počeli smo na trgu Sv. Marka i ušli u prvu trgovinu. 'Dobar dan, mi smo Venezia FC. Radimo program vjernosti za naše članove i želimo da imaju popuste u trgovinama. Za uzvrat ćemo vam slati američke i azijske turiste, a vi ćete našim članovima dati deset ili dvadeset posto popusta'. Iznenadili biste se koliko je vlasnika pristalo", rekao je Tacopina.

Nije želio biti klasični vlasnik koji će u klub samo upucavati vlastiti novac i onda se povući. Želio je da klub iz zemlje u kojoj su korijeni njegove obitelji bude samoodrživ i da preživi i kad on jednog dana ode. 

Pod Inzaghijevim vodstvom Venezia je 2017. osvojila kup treće lige i ušla u Serie B, a sljedeće sezone bila je peta te je u doigravanju izgubila od Palerma 2:1. Inzaghi je u ljeto 2018. otišao u Bolognu što je destabiliziralo momčad. Promijenila su se tri trenera, rezultati su bili očajni i Venezia je u razigravanju za ostanak u ligi izgubila od Salernitane i ispala. No, u nogometu treba imati i sreće, a Venezijina je bila ta da je Palermo izbačen iz lige zbog administrativnih problema i Venezia se spasila.

Nakon što je dokapitalizacija kluba završena, Tacopina je otišao iz kluba, a mjesto je prepustio svojem suradniku Duncanu Niederaueru, bivšem direktoru njujorške burze. U covidom rastrganoj prošloj sezoni Venezia je ostala u ligi, a onda je ove sezone krenula u napad na Serie A.

U kolovozu prošle godine dovedeni su bivši dugogodišnji igrači Mattia Collauto i Paolo Poggi na mjesto sportskog i tehničkog direktora, a klupu je preuzeo Paolo Zanetti. Momčad je natjecanje završila na petome mjestu i kroz doigravanje je došla do Serie A.

Najjeftinija momčad u ligi

Tamo će biti daleko najjeftinija momčad. Čitava ekipa Venezije prema Transfermarktu vrijedi 22.3 milijuna eura, dvostruko manje od Beneventa koji je bio zadnji na tablici. No, Venezia u Serie A ulazi bez pritiska. 

Za nogometne fanove iz Hrvatske bit će odlična prilika za dobar izlet vikendom. Venezia igra na trošnom, starom, ali iznimno simpatičnom stadionu koji će biti najmanji u ligi i na koji se može doći samo gondolom. Treba iskoristiti priliku dok Venezia ostane u Serie A i dok stadion ne potone, što mu prijeti. Uostalom, Amerikanci već najavljuju gradnju novog stadiona što bi uzelo dio šarma koji nude ovaj neobičan grad i neobičan klub.