Montaža: Index, foto:

U OTPRILIKE 24 sata razmaka, engleski i španjolski nogometni savezi objavili su imena novih izbornika. Gordi Albion će u novi ciklus povesti Sam Allardyce, dok je dobrog i isluženog mudraca Del Bosquea na klupi Španjolske naslijedio Julen Lopetegui. U ovim mikro odlukama, mogu se vidjeti razlike između ove dvije nogometne kulture i nacije.

Čudni čovjek Sam

Big Sam neobičan je nogometni trener, čovjek čija neurotika izvire iz pokušaja spajanja naprednog i nazadnog. Pri kraju igračke karijere dogodio mu se susret koji će ga obilježiti kao trenera. Dok je kruh zarađivao igrajući u SAD-u, za Tampa Bay Rowdiese, iskoristio je činjenicu što njegova ekipa dijeli stadion s Buccaneersima, lokalnom football (američki nogomet) ekipom.

Tamo je vidio nešto što je dotad u Engleskoj bilo apsolutno nepojmljivo – napredna i detaljna statistika za svakog igrača, poziciju i napad, hrpe ploča ispisanih brojevima i formulama te nepreglednom nizu stranica u kojima su se vrtjele matematički najisplativije opcije napada u svakoj situaciji na terenu. Djelić toga ponio je sobom natrag u Englesku i već po preuzimanju Boltona u kojem je bio i igrač, implementirao.

Svjestan okoline, limitirane momčadi, prilagodio je naučeno onome što ima. Statistika kojom se bavio obuhvaćala je podatke poput toga koliko puta moraju sačuvati svoju mrežu u prvenstvu kako bi ostali u ligi, kakve su im šanse ukoliko povedu, i koliki broj golova pada iz prekida.

I dok je koristiti statistiku ne samo poželjno, nego i potrebno, Big Sam ju je počeo koristiti na potpuno pogrešan način – kao nekakve globalne zaključke iz kojih se izvode osnovni postulati igre. Najbolji primjer za to su baš prekidi, i činjenica kako je tada u Engleskoj na taj način padalo 33 % golova.

Protumačeno u ispravnom, i danas važećem kontekstu, to bi značilo samo da sve momčadi forsiraju silovit nogomet na oba kraja igrališta, bez mehanizama za stvoriti dovoljno šansi iz igre. Danas, kada po FIFA-inoj statistici tek svaki 72. korner završava golom, čini se apsurdnom činjenica kako je Allardyce zaključio da je u prekidima ključ igre. I dok je na istima bio izrazito efikasan i studiozan, jedina igra koja je mogla donijeti dovoljan broj prekida da to dođe do izražaja je ona okomita, siledžijska, stereotipno tipično engleska igra. Koja ga je obilježila i definirala kao trenera, što tek danas postaje zanimljivo.

Stoke City Tonya Pullisa ekipa je moderne ere najsličnija njegovim postulatima igre. Što je loše u efikasnom i priprostom sistemu? Ništa, dok god odgovara poziciji u kojoj se nalazite. 

Odličan menadžer, dobar vatrogasac, slab trener

Kritika stila igre iz prethodnog odlomka i nema previše smisla ako se zna da je Big Sam svojim sistemom sačuvao prvoligaški status u više sezona različitim klubovima, dok je sa svojim Boltonom bio nekoliko godina najbolji klub srednje engleske klase. Ali ne zbog svojih trenerskih kvaliteta, već onih menadžerskih – Bolton je u to vrijeme imao fantastična pojačanja.

Djorkaeff, Hierro, Campo, Okocha, Davies, Giannakopoulos, Bobic ili tek promovirani Nolan sve su igrači daleko iznad engleskog prosjeka, a upravo je njih za bezobrazno smiješne iznose dovodio engleski izbornik, što puno bolje pojašnjava njegove rezultate i CV. U nacionalnoj vrsti nema taj luksuz – radi s onim što ima, uz jedan gotovo pa zanemarivo mali manevarski prostor.

S tog aspekta, ostaje bez svoje najveće kvalitete i ostaje ona najvidljivija – trenerska. Može li i zna li kako stvoriti igru, posebno u situaciji gdje s igračima radi kratko, a donose sa sobom različite navike iz različitih sistema? Zasad je pokazao da – ne zna. Nikad se nije pretjerano ni trudio stvoriti igru, sveo se u gabarite ofenzivno siromašnog nogometa , a sada dolazi u sredinu u kojoj nema luksuz nestvaranja šansi i čekanja prekida. Jer Engleska je ona koja će morati imati loptu i stvarati protiv Litve, Malte, Slovenije, Škotske i Slovačke.

Po prvi puta u karijeri će se ovaj 61-godišnji trener naći u takvoj situaciji. Je li onda zbilja najbolje rješenje?

Pravi Španjolac

U smiraj jedne od najvećih generacija reprezentativnog nogometa u povijesti na njezino čelo dolazi čovjek kojem je formula koja je donijela najveće uspjehe itekako poznata. Bivši igrač Real Madrida i Barcelone Istesan je u mlađim španjolskim vrstama i Rayo Vallecanu, skrivenoj španjolskoj kovanici "pas nogometa".

To je demonstrirao i na klupi mladih reprezentacija, uzevši dva europska zlata, najprije s U-19, a onda i U-21 selekcijom. Epizoda u Portu ostat će poznata tek po držanju Bayerna na konopcima u prvoj utakmici četvrtfinala Lige prvaka. Bolan poraz u uzvratu oslikao je lošu epizodu na sjeveru Portugala i vratio se pod skute La Roje, ovoga puta one koja je pod najvećim reflektorima.

U svojim pohodima na europski vrh vodio je niz igrača od kojih se očekuje da nose ili podupiru igru španjolske reprezentacije i dobro su mu poznati – Thiago, Bartra, De Gea, Montoya, Koke, Isco, Morata, Bernat, Deulofeu ili već pomalo zaboravljeni baskijski dragulj Iker Muniain.

Lopeteguijeva karijera sušta je suprotnost Samovoj – bogat reprezentativnim uspjesima i naučen na procese predselekcije, predstavlja naličje španjolskog nogometa dijametralno suprotnog onom engleskom. Mogućnost optimizacije snaga i igre dolazi ne samo po njegovoj kvaliteti, već i po nacionalnoj strategiji.

Regresija i progresija

Krajnji rezultat dvojice izbornika uopće ne mora biti predvidljiv. Nekad se i Jose Mourinho pokaže kao loše, a Ante Čačić kao dobro rješenje. Nogomet nije statičan, nepromjenjiv proces, u kojem su protagonisti pasivni promatrači. Pa ipak, naličja dvaju trenera prikazuju suprotnost engleskog i španjolskog nogometa.

Engleski nogomet je onaj u kojem se za izbornika, u pomanjkanju nacionalnog plana i identiteta poseže za tipom koji nije nikome interesantan bio do jučer. Koji je sve uspjehe u karijeri polučio u sasvim drugačijim okolnostima od onih u kojima se sada nalazi. Koji je, barem tako kažu, najmanje loš iz hrpe dosadnih, loših, neinventivnih i nimalo hrabrih domaćih trenera koji bi pokazali barem malo iskre i potencijala da im se povjeri jedna od najtežih poslova na svijetu.

Baš kao da mora neki klub spasiti iz lige, pozvan je da spasi nacionalnu vrstu od svega lošega što im je ovakva politika i donijela. A to je borba za opstanak koju nijedan trener ne može dobiti sam po sebi.

Španjolski nogomet je poput slagalice, onaj u kojem već potrošenog vojnika Del Bosquea, koji je i prekasno rekao zbogom, zamjenjuje tip koji se doima kao onaj kojeg su cijelo vrijeme pripremali baš za ovakve situacije. Guardiola, Lillo, Emery, Martinez, Enrique, Benitez i brojni drugi samo su dio niske trenera koje je polučila zemlja koja postavlja nogometne trendove.

Štoviše, izbor Lopeteguija potvrđuje da nisu odustali od zacrtane filozofije koja im je i donijela najveće uspjehe. Nije kriva filozofija, već njezina provedba. U novom izborniku prvenstveno traže tipa koji će dati konce igre u ruke novim facama koje lagano guraju najslavniju generaciju u drugi plan.

Progresivan nogomet i trener, baziran na posebnostima svojih igrača nasuprot regresivnog trenera koji mora zbrda-zdola sklepati pobjedničku momčad iz hrpe talentiranih i nedorečenih igrača najbolji su kontrast dviju nogometnih civilizacija. Sistema, vizije i hrabrosti nasuprot improvizacije i lutanja – to su ključne bitke ove utakmice, i u svakoj Španjolci imaju debelu prednost.