INTERVJU NAKON ULASKA U HALL OF FAME

EKSKLUZIVNO ZA INDEX Divac o otetoj zastavi, Draženu i silasku Hrvatske s podija

EKSKLUZIVNO ZA INDEX Divac o otetoj zastavi, Draženu i silasku Hrvatske s podija
Foto: Epa, Getty Images / Guliver image

VLADE DIVAC bio je jedan od najboljih košarkaša koje je Europa ikad imala. S Dinom Rađom činio je centarski tandem najbolje ne-američke momčadi svih vremena, one predratne Jugoslavije. ''Jedan skače, drugi trči'', bila je filozofija dvojca koji je potpuno redefinirao ulogu centra u košarci i revolucionirao igru.

Rađa i Divac igrali su drugačiju košarku, atraktivnu, kreativnu, lepršavu. Zato je ta momčad u svjetskim okvirima, izuzev NBA lige, bila nepobjediva.

Točno godinu dana nakon Rađe i Vlade Divac je primljen u košarkašku Kuću slavnih u američkom Springfieldu. Amerikanci su mu se naklonili i primili su ga u svoj dom, među košarkaške besmrtnike. Iz Sloge iz Kraljeva preko Partizana 1989. je kao jedan od prvih Europljana otišao u NBA, u LA Lakerse koji su ga te godine kao 26. izabrali na draftu.

U Lakersima je proveo sedam godina prije nego što su ga trejdali u Charlotte za prava na Kobea Bryanta, a najbolje dane NBA karijere proveo je u Sacramento Kingsima, čiji je danas generalni menadžer. Jedan je od samo sedam igrača u NBA povijesti koji je ostvario više od 13.000 koševa, 9.000 skokova, 3.000 asistencija i 1.500 blokada. S reprezentacijama Jugoslavije osvojio je sve osim olimpijskog zlata.

Divac godinama ne daje intervjue. Živi u Sacramentu gdje obavlja dužnost generalnog menadžera Sacramento Kingsa. S Indexom je razgovarao nekoliko sati nakon što je odradio govor kao novi član Kuće slavnih. Neispavan, umoran i pod velikim dojmom, ugurao nas je u zgusnuti raspored i među svim obavezama koje nalaže protokol Kuće slavnih pristao je na intervju.

"Osjećaj ulaska u Kuću slavnih je prekrasan. Teško je to riječima opisati. Sve što sam u životu dao košarci sad mi se vratilo. Zbog moje obitelji, prijatelja, svih onih koji su me podržavali, drago mi je da sam ušao u ovo društvo. Posebno mi je drago što me Dino došao podržati. Prava prijateljstva ne mogu se tako lako raskinuti. Zahvalan sam mu strašno, kao što ćemo Dino i ja, nadam se već iduće godine, biti na ovom mjestu kako bismo dali podršku Toniju Kukoču koji zaslužuje svoje mjesto u Kući slavnih", rekao je Divac na početku razgovora za Index.

Kontroverze su često znale zasjeniti Divčevu igračku klasu

Za Divca se vežu i neke od najvećih kontroverzi jugoslavenskog sporta. Događaji čiji je bio glavni akter možda su i više od njegove košarkaške klase postali opća tema vezana ne samo uz košarku nego i uz život na ovim prostorima općenito.

U polufinalu SP-a 1986. Jugoslavija je protiv SSSR-a imala plus devet 41 sekundu prije kraja utakmice, a onda se dogodio najveći preokret u povijesti svjetskih košarkaških prvenstava. Samo nekoliko sekundi prije kraja lopta je došla do 18-godišnjeg Divca koji se spetljao i napravio korake, Valters je iz nemoguće pozicije zabio za produžetak, u kojem psihološki razbijena Jugoslavija nije imala šanse. Cijela je država mjesecima pričala samo o pogrešci Divca i pitala se zašto je Krešo Ćosić u tako ključnim trenucima na parketu držao nekog balavca.

''Kod nas je uvijek više fokus na negativnim stvarima nego na pozitivnim. Da biste uspjeli u životu, potrebno je proći i teške stvari. Tek tada očvrsnete. Bolje da vam ne kažem kroz kakve sam stvari tada prolazio. Tko zna što bi bilo da iza sebe nisam imao podršku ljudi kojima je bilo stalo do mene. Krešo Ćosić je stao iza mene i u tim trenucima bio mi je najveća podrška. Znam što se tada pisalo i pričalo, ali nikad se u životu nisam previše obazirao na raznorazne priče onih koji me ne poznaju. Znao sam tko sam, što sam, koliko vrijedim i jedino mi je bilo stalo do mišljenja ljudi iz mog okruženja'', prisjetio se legendarni centar događaja s polufinala u Madridu 1986.

Famozni novčić u Splitu

Dvije godine kasnije treću utakmicu za prvaka Jugoslavije u Splitu su igrali Partizan i Jugoplastika. Momčad koja će kasnije biti proglašena za najbolju europsku klupsku momčad u povijesti imala je 2:0 u pobjedama. Manje od pola minute do kraja, kod rezultata 75:70 za domaće, iz publike je poletio jedan novčić koji je Divca navodno pogodio u glavu. Tadašnji direktor Partizana Dragan Kićanović naredio je svojim igračima da napuste parket, utakmica je registrirana 2:0 za Splićane i Jugoplastika je postala prvak. Mnogi su kasnije tvrdili da nikakvog novčića nije bilo ili da on barem nije pogodio Divca, da je cijeli igrokaz režirao Kićanović kako bi za zelenim stolom pokušao dobiti prvenstvo, kad već nije mogao na parketu.

''Novčić me zaista pogodio u glavu, ali ne bih tome pridavao neku veliku važnost. Košarkaška publika kod nas u to vrijeme bila je vatrena i nije se dogodilo ništa posebno neobično. Huligana ima sad, bilo ih je i onda. Ipak, reći ću da mi je žao da smo postupili onako kako smo postupili. Nismo smjeli otići s parketa. Jednostavno, to nije bio način. Trebali smo ostati na terenu i Jugoplastici sportski čestitati", ispričao nam je Divac 30 godina kasnije.

Incident sa zastavom - najdramatičniji i najprepričavaniji incident u povijesti jugoslavenskog sporta

A onda je došlo do incidenta sa zastavom. Uz maksimirske događaje 13. svibnja 1990. sigurno najdramatičniji te najprepričavaniji incident u povijesti jugoslavenskog sporta. U samo predziđe rata, kad je i najoptimističnijima bilo jasno da će jugoslavenska kriza eskalirati krvavim ratom, Jugoslavija je neviđenom dominacijom osvojila naslov svjetskog prvaka u Argentini 1990.

Nakon finalne utakmice protiv SSSR-a, dok su igrači sa šest baklji na prsima slavili titulu, na parketu se pojavio čovjek s hrvatskom zastavom. Divac mu je zastavu uzeo, a sve kasnije je povijest. Svašta se poslije toga pisalo i pričalo. Neki su tvrdili da je zastavu gazio, drugi da ju je pokidao, treći su se kleli kako su vidjeli da je Divac tog čovjeka čak i udario. U maksimalno naelektriziranoj atmosferi u bivšoj državi taj čin Divca s jedne i s druge strane bio je sjajno oruđe za raznorazne manipulacije. Zbog tog je poteza u Srbiji u to vrijeme bio nacionalni junak, a u Hrvatskoj je i danas za dobar dio javnosti četnik.

"Uvijek je bolje nešto pogledati svojim očima nego mišljenje kreirati na temelju onoga što ljudi pričaju. Fascinantno mi je da se i nakon skoro 30 godina ta priča povlači i uvijek čujem nešto novo, da sam napravio ovo, da sam napravio ono. Tada je postojala Jugoslavija i u tom trenutku na parketu nisu bile potrebne nikakve druge zastave. Toj zastavi, koja se pojavila na parketu, tu nije bilo mjesto", rekao je Divac, a onda smo ga upitali bi li postupio jednako da je nekim slučajem to bila srpska zastava.

"Ta zastava nije bila hrvatska. Barem nije imala obilježja kakva je imala službena hrvatska zastava u to vrijeme. Ponavljam, Jugoslavija je postala prvak svijeta, mi smo tada igrali za tu zemlju i ni jedna zastava osim jugoslavenske u tom trenutku ne bi imala što tražiti na parketu. Mislim da sam bio jasan."

Premda je prošlo skoro 25 godina od rata, nacionalizam je na ovim prostorima jači nego ikad i itekako se reflektira na sport. U nedavnom razgovoru za Index legendarni srpski vaterpolist Andrija Prlainović je rekao da političari koriste nacionalizam jer ništa drugo ne mogu ponuditi narodu, a znaju da je to najlakši način za manipulaciju. Divac se u potpunosti složio.

"Ulogu nas sportaša da među ljudima širimo ljubav i prijateljstvo političari u našoj regiji uništavaju šireći mržnju, a sve zbog svojih prizemnih interesa. Nažalost, kod nas narod i dalje takve stvari kupuje. Sve dok običan čovjek ne shvati da političare nije briga za njih i sve dok se ne budu svi jedan prema drugom odnosili s poštovanjem, nebitno, bili Srbi ili Hrvati, pomaka nekog neće biti. Bojim se da je tako."

Prekid prijateljstva s Draženom

Prije nekoliko godina američki ESPN je objavio intrigantan dokumentarac "Jednom braća" s Divcem u glavnoj ulozi, a na ovim je prostorima najviše kontroverzi izazvao odnos između Divca i Dražena Petrovića, koji je prikazan kao da su njih dvojica bili najbolji prijatelji sve dok ih politika nije razdvojila. 

"Odnos s Draženom bio je onakav kakav je prikazan u filmu. Bili smo veliki, pravi prijatelji. Postojalo je izuzetno poštovanje i respekt s obiju strana, sve do trenutka kad su nam se, nažalost, putevi razišli. Nekoliko godina prije njegove smrti zahladili smo odnose. Zbog nerazumijevanja. Jesu li za to nerazumijevanje odgovorne političke manipulacije? Apsolutno!"

Hrvatska je svoju posljednju veliku medalju osvojila prije 24 godine u Ateni. Na Eurobasketu reprezentacija koju je vodio Aco Petrović bila je brončana, a prvak Europe bila je SR Jugoslavija, koja se vratila na scenu poslije tri godine sankcija zbog agresije na Hrvatsku i BiH. Divac nam je opisao kako su tih dana u Ateni izgledali susreti s nekadašnjim kolegama iz reprezentacije, kako je izgledalo kad bi se srpski košarkaši vidjeli s hrvatskim igračima u hotelu, na treninzima, na ručkovima...

"Tužno, ali baš tužno. Susretneš se s ljudima koji su bili dio tvog života, s kojima si odrastao, koji su ti bili prijatelji, a onda se praktički jedva pozdravite. Ne znam jesu li se neki moji suigrači družili s Hrvatima na tom turniru u Ateni, ja nisam. Bio sam fokusiran samo na to da osvojimo europsko zlato."

Sišli s postolja i još se nisu vratili

Nakon finalne utakmice između SR Jugoslavije i Litve hrvatski su reprezentativci primili medalje za treće mjesto, pozdravili gledatelje u prepunoj dvorani ''Mira i prijateljstva'' te sišli s postolja odbivši slušati himnu pod kojom se još i u to vrijeme u Hrvatskoj i Bosni ubijalo. Mnogi i dandanas kažu da je zbog tog nesportskog čina hrvatska košarka kažnjena te da je prokleta i da zbog toga traje suša medalja punih 25 godina.

Divac smatra da je to bilo veliki skandal, ali da danas, s vremenske distance od skoro četvrt stoljeća, ipak donekle može razumjeti čin hrvatskih reprezentativaca.

"Onda sam gledao na taj potez kao na izraz velikog nepoštovanja i za mene je to bio veliki skandal. Danas mišljenje nisam promijenio, ali ipak donekle mogu razumjeti zašto su to napravili. Tko god da je donio tu odluku, pogriješio je."

Srbija je ostala u vrhu, a Hrvatska je nestala s košarkaške karte svijeta

Nakon Atene 1995. Hrvatska više nikad nije osvojila medalju. S druge strane, Srbija, bila u zajednici s Crnom Gorom ili sama, ostala je u samom svjetskom vrhu, pritom osvojivši sve osim olimpijskog zlata (imaju dva olimpijska srebra) po nekoliko puta. Zbog čega je Srbija nastavila dominirati, a zašto je hrvatska košarka nestala sa scene?

"Nakon raspada Jugoslavije mi smo imali niz sjajnih trenera koji su zadržali sustav iz bivše nam države, kult reprezentacije bio je neokrznut, a Hrvatska je otišla nekim svojim putem. Hrvati su talentiran narod za sport, ali nije sve u talentu. Kad dođete na svjetska i europska prvenstva ili olimpijske igre, onda taj talent i profesionalnost morate pokazati na terenu", tvrdi Divac.

Premda je izgubila od Španjolske, Srbija je za mnoge prvi favorit SP-a u Kini. S obzirom na to da je američka reprezentacija došla u okrnjenom sastavu, puno se pričalo čak i o zlatu. Može li ova reprezentacija Srbije do svjetskog trona?

''Naravno da može. Srbija uvijek može osvojiti zlato po kvaliteti, ali i po mentalitetu. Ipak, spustio bih loptu na zemlju. Najvažnije za našu košarku je da se vratimo s medaljom, u što ne sumnjam. Dođe li do susreta s Amerikom, mišljenja sam da imamo realnu šansu pobijediti svakoga na ovom turniru, pa i Amerikance'', optimističan je novi član Kuće slavnih.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara