POSTOJE nogometaši i nogometaši. Postoje igrači i igrači. Postoje oni koje će povijest pamtiti i postoje oni koji će u trenutku kad zaključe karijeru pasti u zaborav. No, postoje i oni koji u karijeri i nisu napravili previše, barem ne toliko koliko su mogli i trebali, a opet su iz nekog razloga postali mit.

U povijesti argentinskog nogometa sigurno je bilo boljih nogometaša od Tomasa Carlovicha, sasvim je jasno da je bilo puno onih koji su postigli puno više u svojoj karijeri, ali kultni, gotovo pa ikonski status El Trinchea u Argentini dosegnuli su samo Diego i Leo. Samo njih dvojica. Čak nije ni El Matador, veliki Mario Kempes.

Nogomet je danas globalni biznis, a najveće zvijezde prisutne su u našim životima kao nikad prije. Društvene mreže, jake marketinške tvrtke, TV, sva čuda modernog doba kumovali su činjenici da današnji klinci o svojim idolima znaju puno više nego što bi trebalo. Nekad su stvari bile drugačije. Posebno u Argentini čija je nogometna javnost imala bolnu potrebu stvarati mitove i vjerovati u čuda, a Tomas El Trinche Carlovich možda je i najveća nogometna legenda u povijesti te zemlje. A za legende, njihovo stvaranje i njegovanje, vrijede posebna pravila, a obična statistika i točne, ali dosadne i suhoparne povijesne činjenice u ovom slučaju ne vrijede jer one nikad ne mogu ispričati pravu priču, onu koja će se tijekom godina prepričavati usmenom predajom. A priča o El Trincheu jedna je od takvih.

Zašto kažemo da je Argentina trebala legende i bajke?

Sve do pojave Diega Armanda Maradone. Dakle, sve do pojave Malog Zelenog, Argentina je po pitanju nogometa mogla samo gledati u leđa omraženom Brazilu, čak i 1978. kad su po prvi put uzeli svjetski naslov, a za prosječnog Argentinca od toga nema veće sramote. Upravo zato im je trebala jedna legenda. Da pokažu da i oni imaju svoje umjetnike. Upravo zato im je trebao El Trinche.

O Tomasu Carlovichu znamo jako malo, neke stvari koje znamo upitne su, ne znamo jesu li uopće istina ili su plod navijačke mašte koja je određene činjenice tijekom vremena toliko modificirala i redefinirala da više nitko ni ne zna gdje leži distinkcija između povijesti i mita. I bolje, jer ako volimo vjerovati u bajke, istina i kruti fakti samo su smetnja.

Znamo da se rodio u Rosariju - istom onom Rosariju u kojem se 38 godina kasnije rodio jedan drugi genijalac – kao najmlađi od sedmero djece u obitelji hrvatskih imigranata. Njegov otac Mario, vodoinstalater po struci, poput mnogih drugih Hrvata nakon Drugog svjetskog rata emigrirao je iz Jugoslavije. Ne znamo je li Carlovich stariji bio dio političke ili ekonomske emigracije, no za ovu priču to srećom nije ni najmanje važno. Tomasovo djetinjstvo nije bilo lagano i za sve što je u životu postigao morao se krvavo truditi. Od malih nogu nogomet je bio njegov život, a igrao ga je bosonog s ručno ušivenom krpenjačom na legendarnom Potreru, kultnom igralištu Rosarija, ledini poznatoj po proizvodnji nogometaša koji će jednoga dana obilježiti svjetski nogomet. Potrero je oblikovao i mladog Tomasa, to igralište bilo je njegovo kraljevstvo, a na njemu je i dobio nadimak El Trinche (vilica). Tko zna zbog čega.

Koliko god malo znamo o njegovoj nogometnoj karijeri,  još manje se zna o njegovom djetinjstvu i mladosti. Međutim, sigurno je da je bio vrlo vezan za svoju četvrt, Belgrano, i da nikada nije osjetio pretjeranu želju da napusti dom. Ipak, njegov veliki talent nije dugo ostao skriven i Tomas je već u ranoj dobi igrao za mlade momčadi Rosario Centrala. U dobi od 20 godina konačno je debitirao u prvoj momčadi.

U to doba trener Centrala bio je Miguel Ignomirielo, koji je kasnije postao poznat kao pomoćni trener Osvalda Zubeldía u Estudiantes de la Plati i kao menadžer Selección Fantasma. Ignomirielo je bio težak tip, krutih pogleda na život i još krućih na nogomet. Red, rad i disciplina bili su njegovi totemi, a fizička sprema bila je njegova nogometna filozofija. Tomas Carlovich bio je sušta suprotnost, tako da ne iznenađuje da suradnja s mladićem kojem je nogomet predstavljao samo radost i veselje, nikako obavezu, nije mogla dugo potrajati. Tomas je za Central odigrao samo dvije utakmice i bile su to jedine dvije utakmice koje je u životu odigrao u prvoj ligi. Navijačima Centrala El Triche bio je idol jer je bio igrač koji je nogomet igrao na drugačiji način. Drugačije je hodao terenom, drugačije je milovao loptu. Njegov nogomet bio je ''fellinijevski'', pun šarma, no kako je kasnije pričao legendarni Jorge Valdano, Carlovich se rodio u pogrešno vrijeme.

''Tomas Carlovich bio je simbol romantičnog nogometa koji, nažalost, odavno ne postoji'', rekao je svjetski prvak s Argentinom i strijelac jednog gola u finalu 1986.

Kratko je igrao i za Independiente Rivadavia, a jednom prilikom odigrali su prijateljsku utakmicu s Milanom, u to vrijeme jednim od najjačih klubova Starog kontinenta. Argentinci su dobili 4:1, a Carlovich, premda nije zabio, zabavljao se s Talijanima, toliko da su ga ovi u bijesu pokušali polomiti. U izvještaju s te utakmice stoji da je Carlovich taj "koji je napunio teren nogometom".

Njegov pravi nogometni uspon počet će 1973. u Córdoba Centralu, trećem klubu Rosaria, gdje je odmah postao miljenik obožavatelja kad je klub iz treće lige odmah u prvoj sezoni uveo u viši rang.

Ljubav između njega i navijača bila je uzajamna, a Córdoba je postao klub njegovog života.

''Igranje za Cordobu za mene je bio najuzvišeniji osjećaj, taj klub bio je moj osobni Real Madrid'', jedna je od rijetkih Tomasovih izjava iz tog vremena. Carlovich je tih godina briljirao, a širom Argentine počele su kolati glasine da u jednom malom drugoligaškom klubu igra nogometni čarobnjak.

Navijači uoči utakmica nisu govori da igra Cordoba, već da igra El Trinche, a utakmice Cordobe počeli su zbog njega pohoditi i navijači Newlla i Rosario Centrala.

''Četiri godine nisam propustio niti jednu njegovu utakmicu na stadionu Gabino Sosa. Nikad nisam vidio igrača kao što je bio Carlovich'', puno godina kasnije pričao je veliki Marcelo ''El Loco'' Bielsa.

Mit o "El Trincheu" nastao je, prije svega, zbog njegovog jedinstvenog stila igre, u kojem je kombinirao nekoliko stilova. Polazeći od gore spomenutog "romantičnog stila", uključio je i "Estilo rosarino", koji je malo sporiji i tehnički zahtjevniji. Uz to, bezobrazluk, drskost i čarobna lijeva noga s kojom je izvodio što god je zamislio bili su dovoljni da se legenda rodi. Nije bio najbrži igrač, no uvijek je imao ideju što napraviti. U svakom trenutku je imao i plan B i plan C. S loptom u nogama više je izgledao kao dirigent nego kao nogometaš. Graciozan, miran, otmjen, nikad nije gubio lopte. Jedan ga je suigrač čak prozvao Bogom, jer, kako je rekao, ''kad ne bi znao što raditi, kad bi ga počela hvatati panika, samo bi loptu dao njemu i znao je da je spašen''.

José Pékerman El Trinchea je opisao "kao savršenu kombinaciju Fernanda Redonda i Romána Riquelmea".

Specijalnost mu je bio ''caño de ida y vuelta'', dvostruki tunel koji bi prodao protivniku dok bi se ovaj zbunjeno vrtio oko svoje osi. Navodno, taj trik je počeo koristiti nakon što ga je jedan obožavatelj to molio, a koliko je to bilo efektno, pokazuje i činjenica da je kasnije za svaki ''caño'' bio dodatno plaćen.

Ipak, trenutak koji će ga proslaviti i pretvoriti u legendu dogodio se 1974., kad se reprezentacija Argentine pripremala za SP u Zapadnoj Njemačkoj. Reprezentacija je igrala protiv ekipe sastavljene od igrača iz Rosarija, a činili su je po pet igrača Newells'a i Centrala te jedan umjetnik zvan Tomas Carlovich, jedini na travnjaku koji je igrao u drugoj ligi. Samo zato što je to želio.

Utakmica je završila 3:1 za momčad Rosaria, a za Carlovicha je nakon toga znala cijela Argentina. Nakon prvih 45 minuta momčad Rosarija vodila je 3:0, a Carlovich je na terenu radio sve što je zamislio. Igrači Argentine bili su toliko frustrirani da je izbornik Vladislav Cap na poluvremenu tražio da se Carlovicha izvadi iz igre jer ih je dovoljno ponizio. El Trinche je napustio teren u 65. minuti uz glasne ovacije navijača s tribina, a Argentina je do kraja utakmice zabila počasni gol.

Nekoliko godina kasnije, jedan od njegovih protivnika, Aldo Poy, rekao je da nakon što je El Trinche otišao u svlačionicu da su mnogi gledatelji napustili stadion jer utakmica više nije imala smisla. Argentinski kroničari kažu da je to bila jedina utakmica u povijesti na kojoj su zagrljeni pjevali i navijači Newell'sa i Centrala. Legenda kaže da je nakon utakmice dobio ponudu da se pridruži reprezentaciji u nastavku priprema, ali to je odbio jer je već prije dogovorio ribolov sa svojim prijateljima.

U tom trenutku Carlovicha je tražio svaki klub u Argentini, željelo ga je pola Europe, a ponudu je poslao i Cosmos, za koji je tada igrao Pele. Naravno, od svega nije bilo ništa jer Carlovich nije mogao zamisliti život izvan svog Rosarija. Dok je igrao u Mendozi jednom je namjerno dobio crveni karton, na brzinu se otuširao i trčao je do autobusne stanice kako bi uhvatio zadnji autobus koji je tog dana vodio za Rosario.

''Uvijek sam igrao isto, s istim željama. Mogao sam otići u Francusku ili u Cosmos, i to bi mi zauvijek promijenilo život. Ipak, igrati za Central Cordobu za mene je bilo kao da igram za Real Madrid. Nema problema, mogu ja igrati za bilo koji veliki klub, ali samo ako taj klub dođe u Rosario'', jednom je rekao.

El Trinche je igrao srcem, obožavao je igru, nogomet mu je bio razonoda, a ne obaveza. Kako mu treninzi nisu bili prioritet, tijekom njih je djelovao posve nemotivirano ili se uopće ne bi pojavio. Upravo zbog toga nikad nije napravio ono što je mogao, nikad se nije želio prilagoditi, ali baš zbog toga postao je ono što je danas – legenda.

Zbog nevjerojatnih priča koje su se širile o Carlovichu, a zbog nedostataka videosnimki, navijači su na utakmice dolazili samo zbog njega, kako bi iz prve ruke saznali ima li istine u onome što se priča o čudu iz Rosarija.

Tijekom jedne utakmice Cordobe, Carlovich je u ranoj fazi susreta dobio crveni karton zbog starta nad protivničkim igračem. Međutim, navijači, koji su na stadion došli samo zbog njega, upali su na travnjak i prisilili su suca da promijeni odluku.

El Trinche je završio karijeru 1986. godine i još uvijek živi u svojoj četvrti u Rosariju, gdje ga s vremena na vrijeme posjećuju novinari koji žele saznati koje su priče istinite, a koje nisu.

1993., kad je potpisao za Newell's Old Boys, jedan novinar Maradoni je na službenom predstavljanju rekao kako su presretni jer su dobili najboljeg igrača svih vremena. Diego je samo kratko odgovorio:

''Najbolji ikad već je igrao u Rosariju, a zove se Tomas Carlovich.''