Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Thomas Bach prošli je tjedan izjavio kako organizacija neće podržati natjecanje u videoigrama u kojima se promovira nasilje ili bilo što drugo što bi se kosilo s olimpijskim vrijednostima. Samim time, najpopularniji esport naslovi League of Legends, CS:GO, Dota 2 otpadaju iz priče, kao i bezbroj drugih. Odgovor na pitanje iz naslova je, dakle - ne. Mogućnost je eventualno otvorena za sportske igre koje čine mali udio u čitavoj industriji i još nisu zaslužile status vrhunskog esporta. 

 

 

Najjača inicijativa za uključenjem esporta u Olimpijske igre dolazi iz Azije, tako će esport biti predstavljen na Azijskim igrama u Jakarti početkom rujna 2018., a četiri godine kasnije na Azijskim igrama u Hangzhou esport bi trebao biti disciplina za medalju. Rezultat je to službenog partnerstva između Azijskog olimpijskog odbora i kineskog giganta Alibabe, kompanije koja je posljednjih godina jedan od najvećih ulagača u esport industriju i organizator World Electronic Sports Gamesa, bogatog esport natjecanja na kojem igrači i timovi predstavljaju svoje zemlje. Rezultate ovog partnerstva već smo mogli vidjeti na Asian Indoor and Martial Arts Games 201, održanog u rujnu prošle godine gdje su se igrači natjecali u Doti 2, Hearthstoneu, StarCraftu II i The King of Fighters XIV. U svijetu esporta događaj je prošao potpuno nezapaženo.

 

 

Esport natjecanje se u suradnji s globalnim partnerom Intelom održalo i ususret Zimskih olimpijskih igara u Pjongčangu. Događaj je dobio podršku Olimpijskog odbora, ali ipak se održao prije početka Zimskih igara, a nosio je naslov Intel Extreme Masters PyeongChang, po seriji vrhunskih esport turnira u organizaciji Intela i ESL-a. Iako su igrači u StarCraftu II i Steep Road to the Olympics predstavljali zemlje, radi se o dva odvojena događaja, miljama daleko od toga da esport postane disciplina za medalju na Olimpijskim igrama. Kako bi esport uopće mogao postati disciplina za medalju treba mu krovna organizacija, ono što International e-Sports Federation želi postati.

 

 

Iako broji 46 zemalja članica, IeSF se ne uspijeva maknuti iz sjene profesionalnog esporta. Premijerna natjecanja u najpopularnijim esport naslovima kontroliraju tvrtke čije su igre vlasništvo, poput Riot Gamesa, Blizzarda, Valvea i EA Sportsa. Nigdje se ne spominje da su neke od navedenih kompanija u pregovorima s Međunarodnim olimpijskim odborom. Imajući to na umu, kao i riječi predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora, činjenica je da esport kakav danas poznajemo nećemo uskoro vidjeti kao disciplinu za medalju na Olimpijskim igrama. Iako je Međunarodni olimpijski odbor priznao ogromnu publiku i potencijal esporta te ga priznao kao sportsku aktivnosti, njegovo uključenje u Igre bit će vrlo sporo, ako se uopće i dogodi. Šest godina do OI-a u Parizu je čitava vječnost u esportu, uzmemo li u obzir da je moderna industrija, kakvu danas poznajemo, stara svega dvadesetak godina. Tko zna koji će naslovi dominirati scenom i kako će ona izgledati 2024.

 

Tumačenje problema u odnosu esport-sport i dalje predstavlja veliki problem u medijima. Olako se za promotivne svrhe koriste podaci izvučeni iz konteksta kako bi se široj javnosti esport prikazao u drugačijem svjetlu. Radi se o dvije različite industrije koje dijele brojne sličnosti, ali neke značajne razlike. U brojnim zemljama esport je priznat kao sport, kako bi se omogućio daljnji razvoj industrije te osigurala prava profesionalnim gamerima. Međutim, to ne izjednačava dvije industrije. Sportska natjecanja i klubovi preko esporta pokušavaju doći do mlađe publike te svima interesnim skupinama ponuditi nove poslovne prilike. Benefit u toj priči za esport je profesionalizacija i rast industrije, kao i priljev kapitala. Stabilni partneri i investitori stabiliziraju tržište i omogućavaju mu rast, ali tu interes prestaje.

 

 

Esport ne treba, niti želi postati sport, jednostavno želi ista prava i mogućnosti. Ne radi se o fizičkoj aktivnosti, niti o tome što je od dvoje zahtjevnije. Videoigre su za razliku od sporta nečije vlasništvo i netko na njih polaže prava, samim time direktno odlučuje kako i u kojem smjeru će se igre razvijati, što ne treba biti u suglasnosti s nacionalnim savezima, interesnim skupinama niti bilo kim drugim. Zbog toga se struktura esport industrije uvelike razlikuje od piramidalne u sportskoj industriji. Za uspjeh bilo kakve krovne organizacije u esportu trebat će konsenzus najvećih kompanija, koje iako dijele neke zajedničke interese, ne žele dijeliti prihode, utjecaj i udio na tržištu. A to je samo početak. I grupacija poput Alibabe ima veliku konkurenciju u Tencentu, koji sigurno neće prepustiti priliku da vodi glavnu riječ u globalnom esportu.

 

Esport je sasvim dobar kakav je, samo mu nedostaje malo strukture, ali to ne znači da je rješenje kopiranje one iz sporta i vrijeme je da esport prestanemo pokušavati nazivati sportom.