Etiopijski dnevnik boksačkog šampiona: Stjepan Božić vodi vas u Adis Abebu Vol.4
U ČETVRTOM nastavku svog boksačkog putopisa iz glavnog grada Etiopije, boksački šampion Stjepan Božić opisuje boravak na planini Entoto. Samo sat vremena od centra Adis Abebe nalazi se prekrasna planina obrasla eukaliptusom, idealna za odmor duše i tijela od napornih treninga kojima se priprema za obranu europskog pojasa.
>Etiopijski dnevnik boksačkog šampiona: Stjepan Božić vodi vas u Adis Abebu Vol.3
>Etiopijski dnevnik boksačkog šampiona: Stjepan Božić vodi vas u Adis Abebu Vol.2
>Etiopijski dnevnik boksačkog šampiona: Stjepan Božić odvodi vas u Adis Abebu
Odlazak na planinu Entoto je poseban doživljaj. Prvenstveno jer je do samog vrha potrebno oko sat vremena iz centra grada, a za vrijeme toga morate promijeniti tri do četiri taksija. Sve je je to zapravo jedna velika avantura iz našeg kuta gledanja. Dolazak na sam vrh predstavlja jedno veliko olakšanje i sreću za vaša pluća. To je velika promjena u odnosu na zagušljivi i prašnjavi grad. Odjednom se nađete u šumi eukaliptusa, savršeno čistog okoliša i zraka. Na samom vrhu i zadnjoj stanici dočekuje nas veliki broj ljudi koji su izašli ili koji idu u najstariju etiopsku crkvu, crkvu Svete Marije. Tu crkvu dao je izgraditi car Menelik prije nekih 130 godina. Inače, taj isti car je zaslužan za kolonijalno oslobađanje Etiopije prije otprilike isto toliko godina. Etiopija je bila talijanska kolonija i car Menelik, nakon što se zemlja oslobodila iz talijanskog kolonijalnog zagrljaja, zaslužan je za veliki broj pozitivnih stvari u ovoj zemlji. Dao je izgraditi na Entotu pravoslavnu crkvu Sv. Marije i pošumio je planinu s eukaliptusom. Danas je cijela planina prekrivena ovim prekrasnim drvetom. U rano jutro, kad sunce izađe, cijela planina zamiriše i imate osjećaj da se nalazite u dućanu s mirisnim biljem.
Na Entotu žive seljaci koji svoj kruh zarađuju tako da njihove žene svakodnevno skupljaju velike bale drveća i sitnog granja koje služi za ogrjev i za pripremu hrane u restoranima. Bave se nešto malo i poljoprivredom, stočarstvom, a drže ovce, krave i kokoši. Vrlo su siromašni, tako da svaki put kada odem na planinu pokupujem pola dućana koji se nalazi gore. Najčešće kupim kekse za 1.5 birra (70 lipa) po komadu te razdijelim djeci i mladim majkama s bebama na prsima. Zadnji put kad sam bio na planini sa mnom je bio i Vlado. Napokon je došao na svoje.
Cijelo ga je vrijeme mučila misao da im ne može pomoći, jer niti kopirni stroj ne bi naštancao toliko novaca koliko bi mu trebalo za svu ovu sirotinju. Vidjevši što ja radim i on je kupio kekse i podijelio djeci.
Jedna smiješna scena se desila nekih 30 minuta ranije. Kako smo polako završavali našu šetnju po Entotu, snimajući zadnjih par kadrova, vidio sam seljaka koji je tjerao magarce koji su nosili drva. Snimam ja tako njega, a kad mi se približio, traži čovjek novce za to sto sam snimio njega i njegovog magarca. Vlado se na brzinu snašao te mu dao pola litre jogurta sto nam je ostalo od našeg doručka na planini. Uzeo je jogurt, ali ga je gledao i prevrtao po rukama idućih 200 metara, tako da mu je Matheas morao dovikivati da slobodno pije. Međutim nije se dao, odgovorio mu je da kako zna da to nije otrov i da ga bijelci ne žele otrovati. Svi smo prasnuli u smijeh. Čovjek nikada nije vidio, a kamoli pio jogurt i zato je bio vrlo nepovjerljiv. Matheas ga je uvjerio da je sve u redu i da može piti.
Druga smiješna situacija dogodila se kada na ovoj planini bio s Dujom. Zamolili smo jednog domaćeg dečka da nas slika s kamerom. Uzme on tako kameru, nacilja u nebo te nas počne tražiti na zaslonu. Mi smo mu objašnjavali da malo spusti kameru jer se mi nalazimo dosta niže. Međutim majstor se ne da i tako on nas traži po nebeskim prostranstvima dok mi pucamo od smijeha. Vidjevši izraz njegovog lica jer ga muči što nas ne može naći na zaslonu, dolazi drugi majstor. Uzima kameru od prvoga, te mu objašnjava kako se to radi. Nacilja on nas, međutim počeo je stiskati totalno pogrešan gumb. Objasnimo mu gdje bi trebao stiskati, ali ni on se ne da smesti. Zacrtao je kako bi se to trebalo napraviti i ne ide, pa ne ide. Shvatili smo da dečki nikada u životu nisu vidjeli kameru, a kamoli je imali u rukama i da je ovo za njih bilo vatreno krštenje. To nam je rekao treći koji je to gledao sa strane i isto kao i mi pucao od smijeha. Dakle, uzme taj treći kameru, nacilja nas i riješi slikanje za par sekundi. Kad su ova dvojica vidjeli da je stvar zapravo jednostavna, zaključili su kako bi i oni mogli isto. Novi razlog za još jedno padanje od smijeha.
Silazak s planine Entoto nije ništa manje avantura nego dolazak na nju. U taxi u koji propisno stane oko osam ljudi nerijetko se nagura i petnaestak. To su obično Toyotini stari kombiji, u raspadnom stanju i ne bi vjerujte mi prošle niti jedan tehnički pregled na ovom svijetu. Ali u Etiopiji prolaze. Gume su posebna priča, nemaju niti jednu šaru i sliče na one "slick" kakve voze trkači bolidi. Ja ih zovem Čelstonke. Kočnice su opet posebna priča. Kada smo došli u podnožje i izašli van zapuhnuo nas je miris paljevine. To je zapravo bio miris spaljenih kočnica. Jednom prilikom sam tako pitao dečka koji skuplja novac u taksiju je li ikada bilo problema s kočnicama u silasku s planine. Odgovorio je vrlo hladnokrvno. "Samo je jednom davno bilo problema. Kočnice su otkazale, ali nije bilo ništa strašno. Samo je jedna osoba poginula." Eto, probajte zamisliti kako izgleda jedan silazak s planine - možda uspiješ, a možda i ne.
Moj prijedlog za Toyotu bi bio da dođu ovdje i snime reklamu za svoj auto jer bi ovdje našli zaista stare primjerke svog auta. To bi bila najbolja reklama za njihove aute. Prosjek Toyoti je ovdje oko blizu 99 posto. Možda sam do sada vidio samo 10 do 15 automobila koji nisu bili Toyote.
Taksiji su s druge stane svi, ali baš svi Lade. Dakle da rezimiramo, svi taksiji kombiji su Toyote, a svi manji taksiji su Lade. I svi su plavi, bas svi.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati