TUŽNO je bilo čitati brojne komentare koji su se na odvratan način naslađivali ispadanjem Francuske s Europskog rukometnog prvenstva, a dobar dio domaćih medija je neuspjeh Tricolora opisivao blamažom, debaklom, sramotom i senzacijom.

''Lapapa, Francuzići'', često je kopiran status na društvenim mrežama nakon utakmice Norveške i Francuske.

Iznenađenje da, senzacija nikako

Netko neupućen bi nakon takvih naslova i komentara pomislio da je upravo Hrvatska razbila tu moćnu Francusku, poslala ju kući i tako se osvetila za sve bolne poraze u prošlosti, baš kao što su hrvatski tenisači pobjedom nad Francuskom u finalu Davis Cupa u prosincu 2018. ''osvetili'' hrvatske nogometaše za poraz u finalu SP-a u nogometu.

Samo neki od brojnih komentara ispod članka o porazu Francuske od Norveške i ispadanju s Eura.

Na stranu da je takav narativ nesportski, kafanski, neozbiljan i pun kompleksa, ali je i potpuno netočan. Naravno da ovako rano ispadanje najdominantnije sile u povijesti rukometa nitko nije očekivao. Ovako rano na velikim natjecanjima Francuzi nisu ispali još od SP-a u Danskoj 1978. Točno je da je poraz od Portugala iznenađenje, ali nije nikakvo čudo. Najprije, Portugalci su u posljednjih nekoliko godina drastično podigli nivo svog rukometa, puno ulažu i rezultati su vidljivi. Juniori su im lani protiv Hrvatske igrali polufinale SP-a, a Sporting iz Lisabona se ove sezone bori za prvo mjesto u neelitnoj skupini Lige prvaka. Dakle, Portugal više nije autsajder, kao što nisu ni Brazil ili Argentina.

Pa Francuska to radi već desetljeće i pol

Odlazak Francuza doma nakon prvog kruga malo tko je očekivao, ali svatko tko iole prati rukomet jako dobro zna da Francuzi desetljeće i pol na sličan način pristupaju europskim prvenstvima u olimpijskoj godini. Već smo pisali da će ovo biti najnapornija godina u povijesti rukometa. U tijeku je Euro s rekordne 24 reprezentacije, zatim dolaze kvalifikacije za Igre u Tokiju, pa za SP u Egiptu 2021., a onda kruna cijele godine – Olimpijske igre. Također, nije ni nezanemariva činjenica da je Francuska na ovom Euru bila u onom dijelu ždrijeba gdje je za polufinale morala krvariti protiv Danske, Švedske, Norveške i opake Slovenije. Kako samo prvak Europe ima zagarantiramo mjesto u Tokiju (ili drugi ako Danska bude prvak Europe), Francuzima se na ovom Euru jednostavno nije dalo rudariti za nešto što im nije toliki prioritet. Da je to tako, da je Francuzima modus operandi na eurima u godini olimpijskih igara takav, pokazuje i jasan uzorak od 2006. do danas.

Najjača sila u povijesti rukometa rođena je na Euru 2006.

Francuska je i prije tog Eura u Švicarskoj bila rukometna sila, dva puta su bili prvaci svijeta, ali na tom natjecanju stvorena je sila kakva se nikad prije, ali ni poslije nije pojavila u rukometu. To je bila neolimpijska godina, a Francuzi su u finalu pomeli Španjolsku rezultatom 31:23 za svoje prvo europsko zlato. Dvije godine kasnije, u olimpijskoj godini, branitelj naslova je u polufinalu ispao od Hrvatske zlatnim golom Blaža Lackovića u zadnjoj sekundi. Francuzi su uzeli broncu i to će im biti najbolji plasman na eurima u olimpijskim godinama. U Pekingu su Tricolori dva puta lagano dobili Hrvatsku - u grupi i u polufinalu, a Island u utakmici za zlato nije imao nikakve šanse.

Tankiraju eura u olimpijskim godinama jer se zna što je prioritet

Beč je bio domaćin Eura 2010. Te godine Igara nije bilo, a Francuska je u finalu s lakoćom došla do zlata protiv Hrvatske. Srbija je 2012. bila domaćin Europskog prvenstva. Tricolori su prvenstvo završili 11. Gubili su od Mađara, Španjolaca i Hrvatske koja ih je prebila 29:22 (Marko Kopljar je Omeyeru zavukao sedam komada). Nekoliko mjeseci kasnije London je bio domaćin Olimpijskih igara. Hrvatska je na tom turniru igrala čudesan rukomet, možda najbolji, najatraktivniji i najmoderniji ikad viđen. Danci, Mađari, Srbi, Korejci, svi su bili zamrznuti na desetak razlike. Onda je došlo polufinale s Francuskom koje je praktički bilo gotovo već u osmoj minuti kad je Duvnjak pri rezultatu 1:4 zapucao i drugi zicer gađajući zatvorenih očiju Omeyera u glavu. Francuska je otišla u finale gdje Švedska nije imala ni grama šanse.

Danska je bila domaćin Eura 2014. Francuska se prošetala do zlata, a o kakvoj je dominaciji bila riječ, najbolje govori rezultat finalne utakmice protiv domaćina. Bilo je nestvarnih 41:32 za Karabatića i društvo. Treba li kazati da te godine nije bilo Igara?

Poljaci su organizirali Euro prije četiri godine. Francuska je ispala u četvrtfinalnoj skupini, a kobni su bili porazi od Poljaka i Norvežana. Par mjeseci kasnije u finalu olimpijskog turnira u Riju u dramatičnom susretu Danska je protiv Francuske osvojila svoje jedino olimpijsko zlato, dok je Didier Dinart kao izbornik na Igrama debitirao srebrom.

Od Švicarske 2006. do danas jedini Euro koji nije bio u olimpijskoj godini, a da Francuska nije uzela zlato bio je onaj prije dvije godine, kad je domaćin bila Hrvatska. Francuska je u polufinalu izgubila od Španjolske, ali je u utakmici za treće mjesto bila bolja od Danske.

Rezime:

FRANCUSKA NA EURIMA U NEOLIMPIJSKIM GODINAMA OD 2006.

Tri zlata (2006., 2010. i 2014) i jedna bronca (2016.)

FRANCUSKA NA EURIMA U OLIMPIJSKIM GODINAMA OD 2006.

Jedna bronca (2008.), 11. mjesto (2012.), peto mjesto (2016.) i ??? mjesto na ovom Euru

U istom periodu je na igrama uzela dva olimpijska zlata (2008. i 2012) i jedno srebro (2016.)

Francuzi definitivno imaju problema, reprezentacija proživljava smjenu generacija, Nikola Karabatić više nije Terminator, sad je samo čovjek, prave zamjene za Omeyera još nema, Abalo, Sorhaindo i Guigou su ljudi u ozbiljnim godinama, a i ostale zemlje su naučile igrati rukomet. Međutim, kod njih drame i šokova nema. Ovako rano ispadanje sigurno im nije ugodno, ali u sustavu kakav oni imaju neće se dogoditi baš ništa.

Kriza da, ali drama i šokovi ne

Francuska je od 1985., kad je na klupu reprezentacije sjeo Daniel Constantini, do danas promijenila samo tri izbornika. U 35 godina na klupi najmoćnije nacije u povijesti rukometa sjedilo je samo troje ljudi. Constantini, Claude Onesta i Didier Dinart. Za usporedbu, Hrvatska je od 1992. promijenila devet različitih izbornika, s tim da je Vlado Nekić usred Eura 1996. sjeo na klupu kad je Abas Arslanagić nakon poraza od SRJ-a dao ostavku, a Josip Milković i Lino Červar u dva navrata su bili izbornici. Toliko o kontinuitetu.

"Kad smo osvojili brončanu medalju na prošlom Svjetskom prvenstvu, rekli smo da su nam rezultati u padu. Pa da, možemo sada reći da smo u krizi. Nakon svega nije važno kako se ovo naziva, važno je što ćemo poduzeti nakon ovoga. Kriza? Može se i tako reći ako želite. No, važno će biti kako ćemo dalje raditi, s Olimpijskim igrama u fokusu. Što ćemo učiniti s ovim podbačajem i kakve lekcije iz njega možemo naučiti", rekao je Nikola Karabatić nakon poraza od Norveške i jasno je podvukao što im je prioritet.

Kriza da, sramota i debakl ne. Jer oni već sad gledaju prema budućnosti, a čuveni Jackson Richardson, nekad najbolji rukometaš svijeta, otkako je prije nekoliko godina preuzeo dužnost koordinatora svih rukometnih selekcija u Francuskoj, postavio je sustav kakav je nekoć imala Jugoslavija u košarci. Ni jedno talentirano dijete im ne može promaknuti. Richardson je razvio takvu skautsku mrežu da je nemoguće da neki talentirani klinac iz sela pokraj sela pokraj Bresta koji zna držati loptu u ruci ne završi u njegovom notesu. Sve selekcije Francuske, od kadeta do seniora, igraju u istom sustavu i upravo zbog toga njima nije problem bezbolno prebroditi smjene generacija, što im se događa danas.

Bez brige, Francuzi će se vratiti, a do tada hrvatski kompleksaši koji rukomet prate jedino u siječnju mogu slaviti. Kad im je to već gušt.