FALA kurcu, Hajduče

Napokon.

Nakon 16 godina Hajduk je izborio europsku jesen. Upravo ta riječ najbolji je opis svega što se događalo posljednjih godina - napokon.

Bilo je svega.

Bila je Gzira United, klub koji je 2019. godine na Poljudu ispisao jednu od najvećih europskih sramota u novijoj Hajdukovoj povijesti. Bila je Dila Gori, bio je Tobol. Bili su Ružomberok, Dinamo City, Slovan, Steaua i Maccabi, klubovi koji su zaustavljali hajdučke snove u različitim fazama kvalifikacija.

Planetarno poznato prokletstvo

Hajduk se i van granica Hrvatrske počeo doživljavati kao klub koji svojim navijačima već godinama izaziva teške frustracije. Strani YouTuberi počeli su snimati priloge o ukletom klubu i posrnulom divu, strani novinari pohodili su Poljud tijekom ljetnih mjeseci i pisali o ogromnom nesrazmjeru između ljubavi prema klubu i kvaliteti nogometa na terenu, planterano popularni igrači Football Managera predlagali su svojim pratiteljima "sejv" s Hajdukom kao izazov i pokušaj pretvaranja nesretnog kluba u uspješan.

Razdoblje od 16 godina bilo je dovoljno dugo da rodi nove mitove. U kolektivnu navijačku kulturu ušli su pojmovi poput hajdučkog prokletstva, a blagdan Velike Gospe počeo se doživljavati kao ukleta barijera nakon koje je Hajduk osuđen samo na čemer domaće lige i vidanje rana zbog novog europskog kolapsa.

Velika Gospa je sada iza Hajduka, a ispred njega je jesen u Europi. Imat će priliku potući se s protivnicima u "pravim" europskim utakmicama, ne samo u pretkolima, a primjeri klubova poput Celja iz prethodnih sezona svjedoče o tome da se ekipe s ovih prostora bez naročito velikog budžeta mogu nadati osvajanju bodova i europskom proljeću. 

Hajduk je opet zakoračio na europsku mapu

Hajduk samim plasmanom u trećerazredno UEFA-ino natjecanje staro pet godina i dalje nije ostvario ni dijelić uspjeha slavnih generacija zbog kojih ime kluba ima ogromnu težinu i u 117. godini postojanja. Ali svaka renesansa negdje mora početi. Kako bi Hajduk prestao biti poznat kao proklet i luzerski klub, morao je napraviti korak kao što je večerašnji prekid ovako ružnog niza. 

Hajduk nije osvojio Europu. Nije napravio nešto što će promijeniti povijest nogometa. Ali je prošao je kvalifikacije, zakoračio je iz sjene i opet stao na nogometnu mapu Europe na kojoj je dugo vremena bio samo natuknica u pričama o navijačkoj patnji, nerezeonskom upravljanju i dalekoj romantičnoj prošlosti.

Kako bi to ostvario morao je proći Rakow, momčad koja je posljednjih godina postala ozbiljan europski projekt. Morao je izdržati pritisak i nervozu koja se na poljudskim tribinama predugo osjećala. Prošli put Hajduk je u Europu odveo pokojni Špaco Poklepović, tada još uvijek vitalan starac i jedan od najlegendarnijih trenera u povijesti kluba, čovjek je za novije generacije bio najveći most prema vrmenu i filozofiji Luke Kaliterne i Tomislava Ivića. 

Od Špace do Gonzala

16 godina i 17 trenerskih smjena kasnije Špace odavno nema, a u Splitu rastu djeca i mladi koji svoj klub nikada nisu gledali u europskom natjecanju. To će se napokon promijeniti. Na klupi je sada "tuđi čovik", urugvajski Španjolac Gonzalo Garcia.

S više strana zazivala se njegova smjena i bio je pod naročitim povećalom navijača, analitičara i komentatora, dijelom zbog tradicionalnog nepoštenog odnosa prema strancima, a dijelom i jer se u svojim istupima ne ponaša PR-ovski, na pitanja često odgovara iskreno i javnosti ne prodaje priče o ljubavi, srcu, mudima, emocijama ili nečem sličnom poput mnogih prethodnika. Večeras će se u slavlju Hajdukovog plasmana bar nakratko zaboraviti da su arhitektu ovog uspjeha veliki dijelovi tribina posljednjih mjeseci glasno zviždali.

Dio navijača iz toga možda izvuče neke pouke, možda i neće, ali u svakom slučaju, kada se otrijezne od slavlja, hajdukovci će moći otvoriti kalendar i zaokružiti europske utakmice. Garcia i igrači u njih će krenuti nošeni samopouzdanjem prekinutog prokletstva, a možda i uz koji zvižduk manje. 

Hajduk je napokon tamo gdje se nekada podrazumjevalo da bude.

Fala kurcu, Hajduče.