NA CURVI Fiesole u Firenci godinama je vijorio transparent koji je savršeno opisivao jedan od najvažnijih trenutaka u povijesti Fiorentine: "Bog oprašta, Rigano ne" ("Dio perdona, Riga-no"). Christian Riganò (51) bio je junak ponovnog uspona - centarfor koji je pomogao Firenci da se ponovno vrati na kartu velikog nogometa.

Stigao je 2002. godine, u trenutku kad se klub zvao Florentia Viola i igrao u Seriji C. "U gradu je vladala sportska depresija. Klub s tolikom tradicijom propao je za sitniš", prisjeća se Riganò. Odmah je počeo zabijati u serijama. "Prve godine postigao sam 30 golova i tu je sve krenulo." Danas živi u Firenci i ponovno radi kao zidar - isti posao koji je imao prije nego što je postao profesionalac.

"Ma kakav idol, ja sam običan čovjek. Od jutra do večeri sam na gradilištu. Ljudi me vole i to mi puno znači. Zaustavljaju me, ali ne zato što sam bio zvijezda, nego zato što sam uvijek bio pristojan i pošten. To mi je najveće zadovoljstvo", rekao je za Gazzettu dello Sport.

Njegova priča puna je uspona i borbe. Zabijao je u svakoj ligi prije nego što je stigao do vrha.

U moje vrijeme nije bilo lako, trebalo se probijati laktovima. Mnogi mi govore da sam došao kasno, ali ja kažem da sam imao sreće što sam uopće uspio. Znate koliko talentiranih se izgubi po nižim ligama? Pogotovo onda.

Danas zabiješ pet golova i već vrijediš 20 milijuna. Ja sam zabijao svuda - samo mi treća liga nedostaje. Ali rekordi su tu samo da me podsjete odakle sam krenuo. Uvijek sam se zabavljao, čak i među amaterima. Nikad nisam glumio zvijezdu.

Ima li neki žal?

Ne volim gledati unatrag, ali možda mi je žao što nikad nisam dobio poziv u reprezentaciju. To bi bila savršena kruna karijere. Krajem 2006. bio sam najbolji strijelac Serije A s Messinom, a Italija je igrala prijateljsku utakmicu. Nadao sam se, ali me Donadoni nije pozvao.

Nema veze. U to vrijeme, da bi napadač upao u reprezentaciju, svi ostali su se morali razboljeti. Ispred mene su bili Del Piero, Totti, Toni, Di Natale, Iaquinta, Inzaghi… i netko bi uvijek ostao kod kuće.

Je li skupo platio to što je bio "prava osoba"?

Ne znam, ali ja sam na to ponosan. Nikad se nisam savijao ni pred kim. Krenuo sam od nule, bez muljanja. Pazi, znao sam i zapaliti cigaretu pred trenerom...

Jesu li ga upozoravali?

Jednom me Prandelli vidio kako pušim u kampu i pitao: 'Koliko cigareta pušiš?' Ja kažem: 'Malo.' On mi odgovori: 'Puši još manje.' I tu je završilo. Uvijek sam bio iskren i s predsjednicima i s trenerima - nikad nisam imao problema.

Transparent "Bog oprašta, Riga-no" bio je simbol navijačke ljubavi.

Šesnaesterac je bio moj prirodni habitat. Tamo nisam praštao. Kad bi lopta došla u tih zadnjih 16 metara, to je bila neka kemijska privlačnost. U Firenci, Tarantu, Messini… svugdje isto. A sve je počelo u Liparima, gdje sam zapravo bio - branič!

Kako se to promijenilo?

Imao sam dvadeset godina, napadači su nam odlazili ili radili, a glavni se ozlijedio. Otišao sam naprijed, zabio i od tada me više nisu vraćali otraga. Srećom!

U Firenci su ga dočekali kao spasitelja.

Dolazio sam iz Taranta, gdje sam zabijao puno i želio više. Kad te pozove Fiorentina, to se ne odbija. Predsjednik Della Valle mi je jasno rekao da se klub mora brzo vratiti u vrh. I tako je i bilo. Isprva mi je nazvao Giovanni Galli, mislio sam da je šala i prekinuo sam.

A zapravo su me stvarno htjeli! U gradu je bilo tuge i razočaranja nakon bankrota. Prve godine zabio sam 30 golova i tu je sve krenulo.

Nakon Firence došla je Messina - još jedna čudesna avantura.

Prekrasno razdoblje. U Seriji A sam zabio 19 golova i jedno vrijeme bio najbolji strijelac prvenstva.

Ti golovi otvorili su mu vrata Španjolske.

Levante me doveo 2007. Sjećam se utakmice protiv Barcelone - Eto'o, Messi, Xavi, Iniesta... Leo je tad bio mlad, ali već nevjerojatan. Dao je gol, naravno. A ja sam kući ponio dres Thierryja Henryja - prava relikvija. Jedino mi je žao što nikad nisam zaigrao na Bernabeuu.

A danas?

Vratio sam se onome što sam radio kao klinac - zidarstvu. U životu dvije stvari znam raditi dobro: zabijati golove i zidati kuće. Ne možeš se u četrdesetima izmišljati iznova. Da sjedim doma, poludio bih. Naravno, i za život treba raditi, ne lažem se. Nisam zaradio toliko da mogu živjeti od stare slave. Da imam deset milijuna u banci, bio bih mirniji.

Riganò je u karijeri igrao za Lipari, Messinu, Igeu Virtus, Taranto, Fiorentinu, Empoli, Levante, Sienu, Ternanu, Cremonese i Ronindellu. Profesionalna karijera trajala mu je od 1993. do 2011. godine.