GAZZETTA DELLO SPORT, najčitaniji talijanski list, objavio je sjajan tekst o velikoj borbi Italije i Španjolske (1:1, nakon penala 4:2) u polufinalu Eura.

Prenosimo ga u cijelosti:

Oni su igrali tiki-taku, a mi tuka-tuku. Na kraju smo pobijedili mi, talijanskim načinom. S nožem u zubima, s vještinom da se branimo, patimo i krenemo ispočetka. Često i s 11 igrača iza lopte jer bila su duga razdoblja igre kada bi nam sakrili loptu. Patili smo, riskirali, ali i imali sreće par puta zbog njihove nepreciznosti. Oni su igrali bolje, ali mi smo pobijedili.

Zato što u nogometu nije dovoljno samo držati loptu i dominirati 100 od 120 minuta, moraš je i ubaciti u gol. Španjolskoj je pri tome falio odlučujući udarac, gol kojim bi nokautirala Italiju, koja je teturala, ali je preživjela. Nogometni puristi sigurno će naći daleko uzbudljivije pobjede, ali posebna je draž pobijediti jačeg. Igrali smo protiv gospodara driblinga, talentirane djece mitske generacije koja je okačila kopačke i klin. Prije utakmice vjerovali smo da im na sredini terena možemo parirati s našim majstorima. Zavaravali smo se da smo kao Španjolci.

Ne, pogriješili smo. Španjolci su oni i igra čuvanja i sakrivanja lopte je njihov zaštitni znak. Sjajno ga primjenjuje Luis Enrique, veliki trener i divan čovjek koji zaslužuje sve užitke koje nogomet nosi i koji mu nažalost neće pomoći da nadvlada nevjerojatnu bol koju osjeća zbog nedavnog gubitka kćeri. Naprijed, Luise, čeka te još puno trofeja, iskreno ti ih želimo. 

Mi, usprkos našim talentiranim veznjacima, nismo dostojni da držimo svijeću Španjolcima i njihovom nepogrešivom stilu igre, ali imamo reprezentaciju koja se kao nijedna druga zna braniti, trpjeti i držati se. I to za onaj veliki Chiellinijev nos jer kada moraš stisnuti zube, veliko je olakšanje da znaš kako je nasred kaznenog prostora Giorgio. Ili da je na golu Gigio, koji će sigurno obraniti jedan penal u raspucavanju. Bio je to neopisivo težak posao, ali mi smo ga odradili i Wembley nam lagano postaje dom. Ovdje smo pobijedili obje utakmice i na tom mjestu čekamo suparnika u nedjeljnom finalu. 

Svejedno nam je hoće li to biti bajkovita Danska ili domaćin Engleska jer do finala smo prošli velesile Belgiju i Španjolsku. Neka nam sada dođe tko god želi. Nismo najjači, ali se ne bojimo nikoga. Naravno da želimo osvojiti Euro, ali ovo je već naš EP. Zato što smo na njemu uskrsnuli i kao momčad majstora i kao momčad fajtera u kojoj nema zvijezda i sve je podređeno ekipi. Vidjelo se to kada su se u slavlju nakon utakmice svi okupili oko Insignea, koji je nosio dres teško ozlijeđenog Spinazzole, i skandirali "Spina, Spina", koji nam je toliko nedostajao.

Naši dopisnici i stručnjaci ispisali su puste kartice teksta s Eura i ove utakmice o tome što nam je uspjelo, a što ne. Tko je oduševio, a tko je razočarao. Međutim, nogomet je predivan sport jer strast i sreća koje donosi nadvladavaju sve, pa tako i tehničke i taktičke analize. Mi smo u finalu. Uživajmo u njemu.