Gdje je nestala Barićeva sila "koja će pokoriti nogometni svijet"?

Gdje je nestala Barićeva sila "koja će pokoriti nogometni svijet"?

U SRIJEDU navečer stigla je vijest kako se Giovanni Rosso na svojoj izraelskoj turneji muči s postizanjem forme i zabijanjem golova. Sjećate li se uopće tko je taj momak, ili vam se vremena kada je bio velika nada hrvatske reprezentacije ipak nisu urezala u sjećanje? Ako je tako, zaslužili ste mali podsjetnik.

Rosso je, naime, bio adut Otta Barića, nebrušeni dijamant kojeg je u kockasti dres obukao, a tko drugi, nego Vlatko Marković i dao mu svoj blagoslov uoči odlaska u Portugal. No, Hrvatima se tog vrućeg ljeta doslovce ledila krv u žilama kad je na travnjaku ordinirala Barićeva postrojba: 0:0 sa Švicarskom, 2:2 s Francuzima i 2:4 s Engleskom. Tako je, pak, izgledala portugalska mini turneja Herr Otta.

Neki će reći kako bi sve bilo u redu da se "vitalni starac" (kako ga je svojevremeno volio nazivati Igor Bišćan) znao pokriti ušima i priznati kako stoje stvari na terenu. Bolje rečeno kako su stajale, ili ako baš hoćete, kako nisu stajale.

Isti taj čovjek, koji dan danas tvrdi da je upravo on otkrio Dadu Pršu, koji je za Srnu govorio da je premlad, a za Babića da je neiskusan i nedovoljno kvalitetan, proturiječi uspjesima Cice Kranjčara, pozivajući se na staru, izblijedjelu slavu, koju je, zapravo jedini on vidio. Dobro, možda ga je slavnim i besmrtnim vidio i Marković, ipak je to ta klasa "optimist".

"Hvala Bogu, završilo je. Jasno i glasno sam rekao Vlatku da je gotovo. Nemam nikakve želje ostati za kormilom ove reprezentacije, iako mislim da je to najbolje rješenje za njezinu budućnost." - s tim se riječima od reprezentacije oprostio njen samoprozvani duhovni iscjelitelj.

"Sve u svemu zadovoljan sam jer naš cilj je ispunjen. Mislim da smo negdje 12. ili 13. u Europi, pa zar se od ove generacije očekivalo da bude druga?" - dodao je Otto Maximiale.

Pod njegovim vodstvom naša reprezentacija upisala je 11 pobjeda, 8 neodlučenih ishoda te pet poraza. "Nadigrani smo samo dva puta, protiv Bugarske u Sofiji i Engleza u Lisabonu." - rekao je Barić u to ime.

Osim što je javnost zabavljao stalnim prepirkama sa Ćirom Blaževićem, bez njega nije mogla proći gotovo nijedna iole zanimljiva stvar u našem nogometu, a i šire.

Ponukani nedavnim ispadima na račun Cice Kranjčara i njegovog sina, pomislili smo kako bi bilo u redu potražiti njegove razloge i prava za tako nešto. I zamislite, nismo ih našli.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zapitali smo se gdje su zavšila ta čuda od igrača koje je uporno gurao u reprezentaciju, gdje je ta "čelična obrana kojoj nitko ništa ne može, ta momčad koja će pokazati svijetu novo lice hrvatskog nogometa"?

O Giovanniju Rossi ste već čuli u uvodu, Milan Rapaić bio je prvi na listi ostvarenih želja Standarda, Ivica Mornar je u Portsmouthu i toliko mu dobro ide da se nada povratu poljudskog duga, Mato Neretljak je osvojio Zlatnu kopačku Korejske lige, a Boris Živković kod Trapattonija ipak ne uživa status koji je imao kod Barića. Nadalje, Filip Tapalović se iz Bochuma uspješno prodao u FC Wacker Tirol, Mario Marić zabija u South Burlingtonu, a Tomo Šokota je još uvijek na bolovanju u Benfici.

Otta je svojevremeno jako čudila nesnošljivost medija i javnosti prema njegovom liku, da se iz Potugala odlučio vratiti posljednji. Valjda mu je odmor godio a imao je o čemu i razmišljati. Ponositi se uspjehom iz Portugala gdje je, s tada standardnim internacionalcima (Šimić je bio dobar u Milanu, Kovač u Bayernu, Tudor u Juveu, a Bokšić i Stanić na Otoku), mogao napraviti čudo, zaista je ispod svakog nivoa. No, Barić ne odustaje, on i danas ima mnogo toga za reći.

Naročito voli dobaciti Cici, svom nekadašnjem igraču, i njegovom podmlatku, kojeg je u kompletu s Bošnjakom stalno blatio za vrijeme njihovih zajedničkih modrih dana.

"Nikin problem je što ga tata vidi boljeg nego što ga vidimo mi" - bila je jedna od njegovih primjedbi, iako će Cico sasvim sigurno najduže pamiti onu iz 1996. kada je Otto dolazeći na Maksimir kazao: "Od sada se utakmice ovdje neće kupovati."

Možda čovjeka ponekad treba pustiti da živi u vlastitom uvjerenju, naročito kad više nikome ne može naškoditi. Za to mu je, na sreću, ponestalo vremena, kredita, a nadamo se i logistike.

D.R.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara