VIDJELI smo potpuno drukčiju Hrvatsku od one od prije pet dana, bolju od Hrvatske koja je razbila Nijemce prije deset godina u Lyonu.

Povratak wembleyevskog zanosa i samouvjerenosti ponizio Nijemce

Njemačka večeras nije bila protivnik na hrvatskom nivou, za što su jednako krivi naši reprezentativci, ali i blijedi i neprepoznatljivo loši Nijemci.

Ako su igrači, koje smo gledali u nedjelju protiv Austrije, bili bolni podsjetnik na Cicine i Barićeve izgubljene i razbijene trupe što  nerezonski lipsaju po vrućini moleći Boga i suca da dođe kraj utakmice, onda ova večerašnja Hrvatska nije bila na razini one iz '98. nego bolja. I to mnogo bolja.

U medijskoj pripremi za ovu utakmicu se stalno prizivala pobjeda Hrvatske protiv Njemačke na SP-u 1998. Čovjek koji si je sam nadjenuo naslov "trener svih trenera" je na raspolaganju imao "igrače svih igrača" novije hrvatske povijesti, ali uspjesi te reprezentacije i legendarna pobjeda u Lyonu se ne mogu zahvaliti dekadentnom, usporenom i šablonskom nogometu koji su prezentirali, nego Asanovićevim proigravanjima na trepavicu, Šukerovom predatorskom instinktu i protiv Nijemaca, čudesnim Ladićevim obranama.

Ili recimo to ovako: današnja Njemačka je bolja od one iz '98., dok je današnja Hrvatska po imenima lošija od brončane generacije pa nam Nijemci svejedno nisu složili pet mrtvaca koje je sa crte morao skidati golman, niti smo više od poluvremena igrali s igračem više. Pobjeda je dakako, tim slađa.

Za razliku od opjevanih brončanih, ova reprezentacija nema nikoga od navedenih, ali je u najvećoj utakmici ove generacije pokazala IGRU, agresiju, borbenost i ako treba i grubost kada je Nijemce trebalo doslovno i preneseno, spustiti na zemlju.

Pranjić i Ćorluka "izbacili iz momčadi" dvojnike iz Beča

U reprezentaciji večeras nije bilo lošeg čovjeka, iako se novopečenom maratoncu Niki Kranjčaru može zamjeriti što na Nijemcima nismo još malo popravili gol-razliku.

Bez trunčice straha, respekta ili sporosti u igri krenuli su naši od samog početka, ali je iznad svega visio ogroman upitnik od prije četiri dana hoće li neminovno izdušiti. Na samom početku se također činilo da ćemo pravu vatru gledati tek u drugom dijelu, a onda je krenulo i to u režiji dvojca koji je protiv Austrije igrao ispod svake kritike.

Prvo se Pranjić iskupio sjajnim centaršutom za Srnin gol, a pretrčavanje u driblingu koje je Ćorluka priredio tragičaru Jansenu duž 50 metara sprinta desnom aut linijom (prije nego što će Kranjčar upropastiti priliku) je možda najimpresivnija sekvenca bogate ponude.

Rakitić je sudjelovao u akciji za prvi gol, a nakon njegovog nabačaja je zabio i Olić iz akcije koja je imala fantastičnu uvertiru s izmjenama mjesta na desnoj strani, koje su potpuno izludile Nijemce. Osim toga, s Pranjićem je odlično zatvarao desnu stranu njemačkog napada, tako da smo i tu bili oduševljeni kako novim igračem u reprezentaciji, tako i onim koji je dobio "posljednju šansu".

Sin vjetra sa Save

Ivici Oliću treba u rodnom Davoru sagraditi omanji spomenik, a ako su nakon '98. od Kuala Lumpura do Ognjene Zemlje govorili "Croatia? Aha, "Suker", tako bi sada Ivica, maratonac koji i pri izlasku iz igre trči počasni krug, trebao biti prva referenca.

Nijemci krenuli po bod, ostali bez ijednog

Nismo vidjeli ništa od najavljene Loewove "pametne i agresivne" igre. Upravo suprotno, ušli su u utakmicu prilično kalkulantski, a cijelo vrijeme su napadali stihijski.

Mora se reći kako su Nijemci bili dekoncentrirani, rastrgani i slično kao Hrvatska s Austrijom, bez da su uspjeli spojiti tri točna dodavanja, a posebno je imponirala žustrina Hrvatske kojoj protivnici nisu mogli parirati.

S druge strane, Hrvatska je bila žestoka; brza u proigravanju i točnim dodavanjima kojim je osvajala teren, pri čemu Nijemci nisu mogli prekidati kombinatoriku, dok su naši prekidali njihove linije lopte i kretanja. Konkretno, Podolski se nije vidio do gola kojeg je postigao pred kraj.

Što se dogodilo s obranom?

Opasni prema naprijed, a čvrsti i bez greške u zadnjem redu, bili su naši i konačno nakon toliko mjeseci i loše igre protiv Austrije, su prikazali zašto su u kvalifikacijama bili europski hit.

Posebna je misterija obrana Hrvatske, nakon loših do katastrofalnih izdanja protiv redom Engleske, Makedonije, Nizozemske, Škotske, Mađarske, evo ih na Euru u dva apsolutno bezgrešna izdanja: Kovač nije izgubio ni jedan duel, a Šimunić je bio suvereniji u skoku od Dennisa Rodmana.

Klose, Gomez, Kuranyi i pusti deseci milijuna koji stoje uz njihova imena, se nisu ni vidjeli ni čuli pored neprelaznih braniča.

Baj, baj balkanskom mentalitetu

Uz sve njih koji su pružili najviše kada je to najviše trebalo, svakako oduševljava ono što nismo često imali prilike gledati od momčadi s ovih prostora, a naročito ne od one iz Francuske '98. pa nek Robert Jarni do kraja karijere priča da ga je Thuram pri otimanju lopte faulirao.

Kada su u najgorem trenutku (suprotno tijeku igre) primili gol i to od Nijemaca "koji igraju do posljednjeg sučevog zvižduka" i koji su krenuli s tri napadača, potpuno spremni za otkidanje boda, naši nisu dali da od "gotovine naprave veresiju".

Bojazan od pada su u velikom stilu odagnali hrvatski reprezentativci tako ne da su samo postali još opasniji iz kontri i čvrstiji u obrani i spriječili Nijemce da još nešto ušićare, nego su pokazali ono što znaju, ali zaborave kada je voda u ušima: držali loptu, krali vrijeme, u čemu je najbolji bio Luka Modrić.

Da se razumijemo, nemamo mi ništa protiv Balkana, kao ni naši reprezentativci, kršna i domoljubna gastarbajterska djeca, koja nakon Thompsona na stadionu idu na Milu (Ra)kitića ili u Ludnicu  gdje Aci Lukasu junak večerašnje pobjede Ivica Olić ima ulaz u backstage, ali neka proslave kako i gdje  žele, jer to je nakon ovoga najmanje što su zaslužili.

Zvonko Alač
Foto: Kristijan Horvat