HRVATSKI NOGOMETAŠI

Gdje su zapeli igrači koji su trebali postati zvijezde hrvatske reprezentacije?

Gdje su zapeli igrači koji su trebali postati zvijezde hrvatske reprezentacije?
Foto: Hina, Getty Images / Guliver image

MARKO PJACA, Marko Rog, Ante Ćorić, Andrija Balić i Alen Halilović imaju puno dodirnih točaka. Svi su iznimno talentirani nogometaši i rano SU postali zvijezde domaćeg nogometa. Shodno tome, rano su ih primijetili svjetski skauti  i svi su rano napustili domaću ligu. Nažalost, danas im je zajedničko i da svi oni, u najboljem slučaju - stagniraju. I premda su razlozi takve stagnacije barem u nekoj mjeri specifični za svakog igrača i ne postoji univerzalna formula, postoje neke zakonitosti koje vrijede na općoj razini. Zašto najvećim talentima domaćeg nogometa prijeti propast i koliko trebamo biti zabrinuti?

Pat pozicija klubova

Prvo pitanje, prije negoli se analizira što sve može poći po zlu kada se priča o mladim igračima je - može li se to ikako izbjeći? Mogu li klubovi iz HNL-a ne prodavati svoje igrače, razvijati ih i držati kod sebe dulje nego to čine danas? Odgovor je da stranom klubu mogu odoljeti na prvu loptu, možda i na drugu, ali na treću ne mogu. Svoje mlade talente mogu zadržati nešto dulje nego to čine danas, ali HNL je jednostavno supermarket za bogatije i uređenije lige i klubove. I kad tad će svi talentirani igrači otići. Dapače, predugo zadržavanje u HNL-u može im srušiti cijenu, a u ligi u kojoj svakom klubu mač nesolventnosti stalno visi nad glavom, to je rizik koji je rijetko tko spreman preuzeti. Nikola Vlašić igra najbolji nogomet karijere i čini se da je na sigurnom putu prema A reprezentaciji. Ali Vlašića Everton nikad ne bi kupio da ga ždrijeb kuglica nije spario s Hajdukom. Zamislite Vlašića koji mora prolaziti današnju torturu i neuspjehe u Hajduku. Koliko bi on vrijedio na kraju ove sezone? Vjerojatno bi i Hajduk s njim bio bolji nego je danas, ali teško da bi došao u priliku i kontekst da u klupskom nogometu pokaže koliko vrijedi da je ostao na domaćim livadama.

Konačno, idealistički je očekivati od mladih igrača koji već sutra mogu oprobati travnjak Bernabeua, Old Trafforda ili San Sira da će se strpjeti i pronaći motivaciju da umjesto toga igraju u Kranjčevićevoj pred 40 ljudi. Dapače, HNL je izgradio kulturu u kojoj se nekad smatra nepoštenim, pa čak i nemoralnim odbiti želju igrača da pođe u bogatije krajeve. Imamo situaciju da mladi igrač, onog trenutka kada se za njega čuje prva ozbiljna ponuda, postaje veći od kluba čiji dres nosi - jednostavno zna da ne postoji dovoljno dobar razlog ili sportske ili financijske naravi da on ostane. A onda je bolje da ode odmah, dok se kupac nije okrenuo nekom drugom ili spustio ponudu.

Trebale bi proći godine institucionalne i infrastrukturne reorganizacije domaćeg nogometa koji bi na zdravijim vrijednostima i temeljima, napretku stručnog kadra, boljem marketingu i jasnoj nacionalnoj (pa onda i klupskoj) strategiji mogao sagraditi sustav u kojem bi klubovi imali mogućnost da takve igrače zadrže, a mladi igrači da ostanu. To je zasad, nažalost, daleka budućnost. Dinamo je najbolji primjer kako ni ozbiljna lova u ovako postavljenom modelu ne znači ništa. Iako je hrvatski prvak prodao igrače u vrijednosti od nekoliko stotina milijuna eura, taj novac nije adekvatno uložen u momčad i druge klupske segmente koji bi bili stimulativni za ostanak, već je taj novac sjedao na račun tipa koji zadnjih nekoliko mjeseci igra pikado u Vili Regina.

HNL preprodaje robu koju ne zna maksimizirati

Domaći klubovi halapljivo su prihvatili ulogu ekspresnog prodavača koji će radije imati sto kuna u džepu danas, nego od toga stvoriti nešto vrijedno za pet godina. Iluzorno je očekivati da se takav mentalni sklop može promijeniti brzo - naši klubovi će i dalje prodavati i to vjerojatno igrače u još ranijim fazama razvoja. Znači li to da smo, gledajući primjere Roga, Balića, Halilovića ili Ćorića osuđeni na propast? Igrači, posebno oni mladi, nisu roboti. To se vrlo često zaboravlja Jedna od najvećih grešaka hrvatskog obrazovnog sustava je ta što se nije prilagodio današnjem ontogenetskom razvoju djece. Postoje zakonitosti koje dijete u kojoj fazi razvoja može shvatiti, koje su kritične faze usvajanja nekih znanja i svako od tih razdoblja nosi sa sobom niz specifičnih psihoemocionalnih promjena i izazova. Talentirani nogometaši svojim iskoračenjem u svijet vrhunskog nogometa u potpunosti izokreću prirodan tijek tog razdoblja - jednostavno jer zaboravimo da su mnogi od njih mladi ljudi, ili čak i djeca. Nagli porast popularnosti, cure koje se na svakom koraku okreću za njima, odlazak u stranu zemlju, zarađivanje iznosa koje ni ne znaju potrošiti - sve je to samo jedna, izdaleka vrlo privlačna strana te medalje. S druge strane, pritisak koji takav stil života nameće jednostavno nije primjeren njihovom psihološkom profilu i samo rijetki ne zastrane ili ne dožive neku vrstu emocionalnoga kraha.

Više nemate pravo na pogrešku jer ste sutra u svim novinama. Više nemate pravo na izlazak, jer je to dokaz da ste neradnici. Više nemate pravo na privatnost. Više nemate pravo na to da upoznajete nove ljude, a da pritom ne razmišljate drže li figu u džepu kada vas tapšaju po ramenu. Više nemate pravo živjeti u kulturi u kojoj ste odrasli, već ste bačeni na neke druge meridijane, gdje se nanovo morate naučiti normama. Ukratko, više nemate pravo biti dijete, više nemate pravo biti mladi čovjek, a nekad čak nemate pravo niti biti čovjek. Više nemate pravo ne biti objekt rasprave, krivice ili glasina. Postoji jasan trend da se mlade nogometaše promatra i procjenjuje isključivo kroz prizmu njihove nogometne vrijednosti i vještina. Društvo jednostavno nije voljno shvatiti da se taj dečko sa svojih 18 godina ne razlikuje bitno od svojih vršnjaka, da ga zanimaju iste stvari i da ga pogađaju iste riječi. Ne postoji razumno objašnjenje zašto bi talentirani nogometaš propao u uvjetima koji su kudikamo bolji nego oni na kojih je navikao.

Postoji puno veći broj igrača koji odlaskom "propadne" baš zato što se psihološki i emocionalno nije prilagodio svojoj novoj ličnosti, nametnutoj izvana, od onih koji "propadnu" iz čisto nogometnih razloga. Javnost, mediji, klubovi i tržište talentirane igrače ne promatraju kao ljude, već kao na robu kojom se isplati ili ne isplati trgovati u određenom trenutku. Dehumanizacija ne utječe negativno samo na te mlade igrače, nego i na klubove koji se vrlo često čudom čude kako su tako promašili s procjenom nečijeg talenta, žaleći se kako su u njega jako puno uložili. Kada kupujete Antu Ćorića, ne kupujete samo Dinamovog ofenzivnog veznog. Kupujete i mladića kojem imponira pažnja, i dječaka koji se boji neuspjeha u onome čemu je posvetio život, i klinca koji je tužan ako mu ugine pas. Da bismo shvatili koliko je u nogometu lako "propasti", moramo konstantno osvježavati baš ovakvu perspektivu tog problema. A što u nogometu može poći po zlu?

Preskakanje koraka i sasvim drugačiji sport

Nije nimalo čudno da su najbolji hrvatski reprezentativci (a tu spadaju i Modrić i Rakitić i Mandžukić i većina "srebrnih" iz Rusije) do sadašnjeg statusa u karijeri dolazili postupno. Najprije su bili ciljana pojačanja i meta klubova srednje klase svjetskog nogometa, da bi tek etabliranjem u Tottenhamu ili Wolfsburgu zaradili svoju ulaznicu u samu kremu svjetskog nogometa. Rog, Halilović i Ćorić redom su odlazili u velike europske klubove, čiji navijači, treneri i mediji koji ih prate nemaju dovoljno strpljenja za njihovo nogometno odrastanje. A ono mora biti naglo, jer iz inkubatora HNL-a prelaze u nogomet mnogo bržeg tempa i mnogo jačeg intenziteta. Nogomet u kojem će im sudac puno teže svirati prekršaj i nogomet u kojem ne postoji zaštitna mreža u vidu superiorne ekipe koji će sakriti vaše greške – Ante Ćorić ni u Dinamu nije imao snage za više od 20 minuta ozbiljnog nogometa, a Alen Halilović se sa svojih 18 godina jednako "igrao nogometa" kao i s 13. Dinamovi treneri i struka su to ohrabrivali, nastojeći njihov talent gurnuti u izlog i nakrcati njihove kompilacije s nekoliko sjajnih poteza tijekom utakmice, svjesni da će preostalih 85 minuta, u kojima se greške itekako vide, drugi igrači istrpjeti i da se one neće toliko osjetiti na domaćim travnjacima. Ukratko, hrvatski talenti moraju premostiti totalnu promjenu paradigme - iz sustava u kojem se na greške ni ne upozorava stižu u sustav u kojem griješiti ne smiješ.

Nijedan od njih, a u tu priču sada ulazi i Balić, nije doveden na određenu deficitarnu poziciju koja bi mu u startu garantirala veliku šansu da se barem izbori za minutažu. Izuzev Pjace koji se tek ove sezone "spasio" angažmanom u Firenci, nijedan od ovih mladih igrača nije imao ni blizu dovoljan broj ozbiljnih utakmica i nogometa koji bi u ovoj fazi promovirao njihov napredak. Gurnuti u klubove koji rezultat traži danas i sada, uspjeh im nikada nije bio vrlo vjerojatna opcija. I baš kao Pjaca, svaki od navedenih igrača mora pobjeći iz svoje sredine u neku manju da bi spasio svoju karijeru. Ne postoji ništa što u nogometu toliko garantira propast od neigranja. Ne samo da ne dobivaju šansu za dokazati se i napredovati, već i njihova muskulatura pati. Ona se mora prilagoditi jednom sasvim novom, drugačijem i zahtjevnijem nogometu, a bez igranja ne može uhvatiti ritam "velikih dečkiju" . A ako su sa sobom donijeli naviku da vole preskočiti trening i da će im se to progledati kroz prste, to je idealan recept za ozljede. Mladi igrači sve češće se stavljaju pod napore za koje njihova muskulatura nije spremna u formativnim godinama i nije nikakvo iznenađenje da veliku većinu mladih zvijezda čine igrači besprijekornih fizičkih mogućnosti koji su tu u jasnoj prednosti.

Problem hrvatskih talenata je što klubovi nisu kupovali njihove "usluge" kao što je to bio slučaj s Lovrenom, Modrićem, Mandžukićem ili Ćorlukom - strani klubovi trebali su ih sada i odmah, kako bi se pojačali. Trend kupovanja sve mlađih igrača ide za tim da najveći klubovi jednostavno nastoje pod svoje skute dovesti što više talenta, bez stvarne želje da ga odmah koriste. I baš takav trend i uništava taj talent.

Hrvatska možda nije zauvijek izgubila sve potencijale koje je imala u igračima iz uvodne crtice, ali su bitno smanjene šanse da će jednog dana reprezentacija imati najboljeg Pjacu, Roga, Ćorića ili Halilovića koje je mogla imati. Prodani iz klubova koji nemaju znanja ili želje razviti njihove talente, u klubove koji za to nemaju vremena ni strpljenja, ovi igrači su prepušteni sami sebi. A sjetite se koliko Vam je takva spoznaja bila teška kada ste imali 18 ili 20 godina. I razmislite koliko bi Vam bilo teže nositi se s tim da vam je netko jednostavno oduzeo prijeko potrebno vrijeme da sazrete i odrastete prije negoli se možete uhvatiti u koštac s tim problemom. Stagnacija većine svjetskih nogometnih talenata ultimativni je poraz sportske psihologije i pedagogije, čije su implikacije mnogo dublje i ozbiljnije od zaključka kako se radi o "umišljenim i preplaćenim zvjezdicama". Mladi hrvatski talenti propadaju jer se, jednostavno, nitko o njima ni ne brine.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara