KAO DA NAM nije bilo dosta žalopojki o hrvatskoj košarci, kad ono, iz Salt Lake Cityja stigla je još jedna. Gordan Giriček odlučio je definitivno napustiti hrvatsku reprezentaciju, ili barem ono što je od nje ostalo.

Gira je, u biti, isto odlučio davno, ali to kao da se ne broji sad, kad kao da jedva čekamo još koji otkaz kao motiv za razglabanja o sudbini igre. Nakon drame u Beogradu znali smo da stvari neće krenuti najboljim tokom. Znali smo da odlazi Gira, kao što smo znali da Spahija neće ostati za kormilom broda koji tone. I broda koji, očito, uvijek pušta na istom mjestu.

Nakon nekog vremena, ali s nešto više stila, reprezentaciju je napustio i Nikola Vujčić, upitno je tek hoće li se preostale zvijezde uputiti preko Bare kad čuju nacionalna zvona. Planinić moža i hoće, za Kasuna sumnjamo.

No, gledajući na sve to s druge strane, što je zapravo sporno u generacijskoj smjeni? Zar su slavu u narednih deset godina, koliko će nam otprilike trebati da se pojavimo na velikom natjecanju, mislili graditi na Giričeku? O Planiniću bi se još i dalo razgovarati, ali kako kod nas stvari stoje, šutnja se isplati. Nakon tri mjeseca uvijek možete progovoriti i popuniti naslovnicu. Kult reprezentacije? Ma nećemo se šaliti...

"Završio sam reprezentativnu karijeru. Igrao sam na pet reprezentativnih prvenstava i mislim da sam dovoljno dao. Možda mi koji put nije išlo, ali nikada zato što se nisam trudio. I da smo se plasirali na Svjetsko prvenstvo, a to sam silno želio, u Japanu ne bih igrao. Shvatio sam da ima važnijih stvari od košarke, a to je ponajprije moja kći Lara." - kazao je Giriček novinaru Večernjeg lista.

I mi tu zaista nemo što dodati. Gira neće, ima tko hoće. Ako ćemo košarkaše moliti da igraju za reprezentaciju, onda možda bolje da je niti nemamo. Ionako nismo daleko od toga...

D.R.