Gledali smo finale u gradu Luke Modrića: Zadar pamti, ali i oprašta

Gledali smo finale u gradu Luke Modrića: Zadar pamti, ali i oprašta
Foto, Video: Index

ZADAR je jučer gorio. 

Dan prije finala, nervozni, užurbani glas urednice galamio je u slušalicu. 

"Četvorica su iz Zadra, trojica igraju sutra. Modrić, Vrsaljko, Subašić i Livaković, svi su oni iz istog grada i okolice, to će biti strašna atmosfera, tko zna kako će domaći reagirati na njih nakon svega što se izdogađalo posljednjih mjeseci, ono kako je Vrsaljko ležao nasmijan na zastavi, pa ono će ući u kolektivnu memoriju, ono je nevjerojatno", brzorečicom je diktirala.

Ujutro smo se zaputili. Automobil je magistralom drndao kroz Primošten, Brodaricu i periferiju Šibenika. Uzbuđeni prsti lupkali su po navlaci volana, dok su se na radiju izmjenjivale navijačke budnice i krčeći glasovi slušatelja koji su se javljali iz cijele Hrvatske. Gužva je rasla, kolone su se stvarale svakih nekoliko kilometara, dopuštajući nam osvrtanje na šušur s obje strane ceste koja povezuje jug sa sjeverom. Uz neuredno nabacane dalmatinske kućice njihale su se trobojnice, dok bi iz zvučnika izbačenih na balkone tutnjala ista glazba kao iz našeg radija, a iz ponekog dvorišta bi sramežljivo izvirilo pokoje nesretno janje, rotirajući se na ražnju. Muškarci bez majica češali su se grančicama, žene su užurbano trčale gore-dolje. Djeca, redom u minijaturnim varijantama dresova sa Svjetskog prvenstva, slijevala su se u bučnim gusjenicama niz improvizirane makadamske pločnike, opasno blizu ceste.

Grad četvorice Vatrenih

Još nije bilo ni podne kad smo se spustili s jezdeće autoceste i zagazili prema Gaženici. Ušli smo u Zadar, grad odakle su potekli treći golman Dominik Livaković, branič Šime Vrsaljko, golman Danijel Subašić i veznjak i kapetan Luka Modrić. Ova dvojica posljednjih bila su nam posebno zanimljiva, s obzirom na to kakav su publicitet izazivali posljednjih mjeseci.

Na ulicama prastarog dalmatinskog grada od jutra je kuhalo, pripremao se kaos. Svi sastojci su bili tu. Dok se sunce podizalo prema podnevnom zenitu, stara jezgra je cvrčala. Na užeglom Narodnom trgu konobari su marširali s bljeskajućim tacnama, poslužujući terase koje su se polako punile kockastim dresovima. Znojne ruke podizale su rekordno velike televizore na nosače, tečno psujući u bradu zbog težine nezgodnih klizavih TV-ova. 

U kakofoniji različitih jezika i mrmorećeg šuma Morskih orgulja, turisti su oduševljeno pozirali na odbljesku valova koji su šamarali zadarsku rivu. Temperatura je rasla.

Radnici su razvlačili veliko platno uz Svetog Donata, a prvi entuzijasti počeli su se okupljati i okupirati ono malo hlada na Forumu. Tu je Zadar trebao gledati utakmicu.

Priprema za finale

Prošetali smo niz Kalelargu i javili se uživo, pokušavši prenijeti dio atmosfere. Karirani uzorak sve više je preplavljivao popločane ulice, a glazba iz kafića, isprva sramežljiva, polako je postajala sve glasnija. Svako malo bi kroz neku kaletu odjeknuo navijački uzvik, a djeca su, kao i na magistrali, natjeravala loptu niz karakteristično uske, nazubljene dalmatinske ulice. Prodavači su veselo zveckali navijačkim rekvizitima i novčanicima. Sve s logom šahovnice leti kao halva s polica, kaže nam ozareni ulični prodavač, odjeven od glave do pete u svoj asortiman. Upravo je zaogrtao neku Britanku hrvatskom zastavom.

Stariji su cuclali pive na brojnim štekatima, skriveni u debelom hladu zadarskih zidova. Papige pred Donatom galamile su ptičjim glasom, dvije djevojčice prodavale su zlatne cigle u tačkama s uzorkom šahovnice, a jedan smetlar je zujao uličicama dok mu se zastava vijorila za onom smetlarskom bicikl-kantom. Pojačavajuća glazba sad je grmjela. Trube su odjekivale. Počela je pucati prva, sramežljiva pirotehnika. Bebe u kolicima su se nervozno trzale, njihovi roditelji su gnjevno psovali. Jedan debeli čovjek, odjeven u japanke, crne traperice i sombrero, urlao je ulicama. 

Što Zadar kaže o Zadranima?

Otprilike dva sata prije početka utakmice, zapričali smo se s navijačima. Zanimalo nas je kako Zadar gleda na svoje sugrađane koji sad u Moskvi čekaju utakmicu svog života. Posebno, zanimalo nas je kako vide Danijela Subašića i Luku Modrića. 

Posljednjih dana, Subašićevo prezime prostituiralo se po srpskim tabloidima. Maloumni naslovi pokušavali su dokučiti je li Danijel Srbin i koliki je on zapravo Srbin. Čovjeka koji se odavno izjasnio Hrvatom i građaninom Zadra razapinjali su zbog očevog imena i podrijetla, iako njegovo podrijetlo nikome normalnom uopće nije ni bitno. I Hrvatska je nasjela na provokaciju. Golmanu se vjerojatno u Moskvi štucalo od spominjanja njegova prezimena i s ove strane granice. Od šankerskih rasprava do kolumnističkih polemika, svi su osjetili potrebu prokomentirati genealogiju zadarskog vratara. 

S druge strane, Luka Modrić u medijima je već mjesecima iz drugih, puno ozbiljnijih razloga. Dijete rata, klinac koji je, nakon što su mu četnici ubili djeda, pobjegao iz svog sela nedaleko od Obrovca u donekle sigurniji Zadar, već dugo je meta medija, odvjetnika i navijača. Njegov već notorni gubitak pamćenja u svjedočenju u procesu protiv Mamića, toliko je bizaran da je postao predmet sprdnje na satiričnim stranicama. Nevjerojatan igrač, zvijezda najboljih svjetskih klubova, a od jučer i najbolji igrač Svjetskog prvenstva, pokazao se kao talac osuđenog kriminalca. Mladić iz vukojebine zadarskog zaleđa, koji je kao petogodišnjak trčao za kozama preko surovog kamena, odrastao nabijajući loptu od teški betonski zid hotela Iž u kojem je proveo svoje prognaničke dane, danas trči po najvećim stadionima svijeta. Bez obzira na njegov sjajan, neosporan talent, vještinu i volju, navijači mu nisu oprosti Stockholmski sindrom koji je demonstrirao u osječkoj sudnici. Bar se tako činilo.

Probili smo se kroz sad već zakrčene zadarske ulice i započeli razgovor s domaćim navijačima.

Osim rijetkih, većina ih je odbijala fotografiranje, snimanje posebno nije dolazilo u obzir. S obzirom na ono što su nam rekli, njihovo rezolutno odbijanje dokumentiranja izjava, bilo je iznenađujuće. Naime, osim nekoliko iznimki, većina Zadrana s kojima smo razgovarali ne zamjera ništa nikome. Nitko nije ni pomislio reći išta loše o Subašiću. Dapače, taj čovjek je vjerojatno najobožavanija osoba u Zadru. Također, većina domaćih smatra kako se Modrić ipak iskupio.

Grad pamti

Leonardo, koji prodaje kuhani i pečeni kukuruz na ulazu u staru jezgru, sliježe ramenima. Ponosan je na sve svoje sugrađane u Moskvi. Odmahuje glavom na natpise o Subašićevu podrijetlu, govoreći kako ga nije briga za takve gluposti. Što se tiče Modrića, namršteno potvrđuje kako je kapetan Vatrenih pogriješio. Nije bio sam u tome. Neiskusni mladić, priča nam Leonardo, napravio je veliku grešku. Međutim, ovo što je sad učinio, ovo kako je odvukao reprezentaciju u finale, potpuno ga iskupljuje. Grad pamti, ali grad i oprašta, dodaje.

S druge strane Kalelarge, jedan mladić u dvadesetima koji se nije htio predstaviti, ponavlja istu priču. Na Subašića samo odmahuje rukom, a za Luku Modrića ima samo riječi hvale. 

"On je naš, nemamo mi njemu što zamjeriti", smije se momak.

Trojica muškaraca sjede na zidiću pred kioskom, skriveni u hladu pokrajnje zgrade i naginju limenke piva. Pitamo ih znaju li tko iz Zadra igra večeras, odgovaraju kao iz topa: "Mi igramo večeras!" Klebere se šeretski, a zatim malo ozbiljnije dodaju kako znaju da večeras igraju njihovi sugrađani. Pozdravljaju sve, od Vrsaljka do Livakovića. Pitamo ih za natpise u srpskim medijima o Subašićevom podrijetlu.

"Ma 'ko im jebe mater", lakonski odgovaraju.

Luku Modrića, kažu, cijene kao čovjeka i kao igrača. Ne zamjeraju mu ništa, kažu kako se borio devedesetih kao dijete, bori se i sad na terenu. Bitno im je samo da ostavi srce na utakmici, o ostalom ne razmišljaju.

"Otkinili su mu glavu"

Josip, nalakćen na zid pored Foruma, ima drukčiji stav.

O Subašiću, kao i svi s kojima smo razgovarali, ima samo riječi hvale. Međutim, on vidi problem s Modrićem. Ako mu je vjerovati, nije jedini.

"Ima puno ljudi u Zadru koji ga mrze, ne može ti to tako lako proći, šta ti je. Ma pribit će ga kad dođe ovde, vidit ćeš. Nemam ja neki poseban problem s njim, jebe mi se, al' evo, ja ne znam šta će on kad dođe u Zadar. Evo vidi, otiđi tamo do mosta, do onog luka iznad ulaza u grad. Eno vidit ćeš, stavili su plakat Dica Zadra, tamo su svi ovi koji igraju večeras. Modriću su otkinili glavu, vidit ćeš", ispričao je Josip. Nije dao da ga snimimo.

Otišli smo do mjesta koje nam je pokazao. Nije bilo plakata.

Luka Jurjević i Josip Ivanov ipak su se usudili stati pred kameru. Ponosni su na svoje sugrađane. Smatraju kako uopće nije potrebno komentirati takve stvari, već se trebaju fokusirati samo na igru. Zadar stoji uz Zadrane, poručuju.

Zadar ne zamjera

Grupu Nijemaca, odjevenu u hrvatske dresove, predvodio je sredovječni par Zadrana. Sjedili su na klupi uz more, pili pivo i mahali nam rukama. Prišli smo im i upitali ih što misle o vatrenim sugrađanima. Muškarac je počeo spominjati 1941. pa smo se žurno udaljili i pokušali naći nekoga normalnog.

Razgovarali smo s još nekoliko navijača, onih strpljivijih koji nisu žurili prema Forumu, i svi su se složili u jednom: Zadar više ništa nikome ne zamjera. Zadar je oprostio Modriću.

Kaos pred zvučnicima

I mi smo se spustili na Forum, pred stoljetnog Donata. Atmosfera je, bez obzira na usijano sunce, bila na vrhuncu. Glazba je tutnjala iz zvučnika pred kotrljajućom masom koja se gomilala pred razvučenim platnom. Bengalke, dimne bombe, pirotehnika, zastave, obojana lica, trube, čegrtaljke, zviždaljke, cijeli taj navijački jazz čekao je na početak finalne utakmice. Neki tip je promuklim glasom urlao imena igrača, a kaos pred zvučnicima je odgovarao na svako izvikano prezime. Kad je spomenuo Vrsaljka, prolomio se oduševljeni pljesak. Kad je zaurlao Modrićevo prezime, zamalo smo oglušili od euforije. Kad je nepoznati glas uzviknuo ime Danijela Subašića, zadarski Forum je eksplodirao.

Hrpa naslaganih Hrvata napeto je pratila cijelu utakmicu, kao što je vjerojatno činio i ostatak zemlje. Zdušno su psovali, slavili, tugovali, vikali i smijali se. Pjevali su na poluvremenu. Jedan dječak izgrizao je cijelo grlo plastične boce. Postariji muškarac sa zastavom vikao je na ekran, psujući Francuzima boga okupatorskog. Neka djevojka se cijelu utakmicu prolijevala vodom po glavi. 

Rusvaj i gađanje bocama

Među hrvatskim rusvajem, čučala je i grupa Francuza. Nekolicina golobradih mladića i djevojaka skočila je na noge i počela oduševljeno slaviti kad je Mandžukić dao onaj nesretni autogol. Neki od okupljenih Zadrana nisu mogli korektno podnijeti slavlje ljudi koji izvan svoje zemlje slave vodstvo na Svjetskom prvenstvu. Zasuli su ih plastičnim bocama. Očekivali smo, iskreno, da će se Francuzi preplašiti i pobjeći pred bučećom gomilom i kanonadom ispijenih boca i čaša. Upravo suprotno, smijali su im se i zahvaljivali na osvježenju. Nisu se pomakli ni milimetar i svaki sljedeći gol su proslavili na jednak način. Nakon jedanaesterca, jedan dječak u hrvatskom dresu probio se kroz lansirajuće boce do Francuza i pružio im ruku, čestitajući na vodstvu. Potez malog poštenjačine popratio je pljesak sugrađana i iznenađenih Francuza.

Pobjedničko slavlje

Utakmica je završila, Hrvatska je izgubila. Svi pred ekranima posvjedočili su suzama na Subašićevom i Lovrenovom licu. Svi su vidjeli kako se Kolinda se na kiši baca Vatrenima oko vrata. Vidjeli smo i pomalo razočaranog Modrića kako šutke prima nagradu za najboljeg nogometaša prvenstva. Hrvatska je na nekoliko trenutaka utihnula nakon poraza, čekajući dodjelu srebrnih medalja.

Međutim, mi u Zadru smo vidjeli još nešto. 

Kad je odjeknuo posljednji zvižduk, prenesen iz Moskve do zvučnika pred Svetim Donatom, Vrsaljkovi, Subašićevi, Livakovićevi i Modrićevi sugrađani počeli su pljeskati. Kao jedan, bez ikakvog nagovještaja, spontano su aplaudirali sjajnom, nevjerojatnom, povijesnom nastupu Vatrenih na ovom Svjetskom prvenstvu.

Onaj glas s početka utakmice, opet je urlao imena igrača. Ovaj put smo ih jedva čuli, buka je bila zaglušna. Ispalili su crveno-bijele konfete, kao da smo, u najmanju ruku, pobijedili na Svjetskom prvenstvu. Bengalke su plamtjele među masom, a rakete su šarale nebom iznad buktećeg grada.

Grad oprašta

Ako je u ijednom trenutku postojala ikakva sumnja da Zadar ima ikakve zamjerke prema nekim svojim sugrađanima koji su izginuli na moskovskom terenu, Zadrani su je opovrgnuli. Dostojanstveni pljesak s kraja utakmice prerastao je u razdragano slavlje koje se, kao snježna kugla, počelo kotrljati i širiti na sve dijelove još uvijek vrućeg grada. Dok smo puževim korakom napuštali Subašićev i Modrićev Zadar, a erupcija oduševljenja tutnjala kroz grad i cijelu Hrvatsku, bilo je jasno da je Leonard koji prodaje kukuruze na ulazu u stari grad bio u pravu. 

Grad pamti, ali Grad i oprašta.
 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara