ČETVRT stoljeća je prošlo, a kao da je bilo jučer, otkako se hrvatska košarkaška reprezentacija vratila sa Svjetskog prvenstva u Torontu. Rađa, Vranković, Kukoč, Komazec, Cvjetičanin i ostali reprezentativci tog su kolovoza 1994. donijeli brončane medalje. Nije bilo euforije ni slavlja, čak ni dočeka. Izbornik Giuseppe Giergia ubrzo je smijenjen jer od olimpijskog doprvaka iz Barcelone javnost je nekako očekivala da se na sjevernoameričkom kontinentu u finalu obračuna s Dream Teamom II.

Poljske, Nizozemske, pa čak ni Mađarske, nije bilo u konkurenciji. Nije ih bilo ni godinu prije, kad je Hrvatska na Eurobasketu u Njemačkoj, samo nekoliko tjedana nakon Draženove smrti, s Mirkom Novoselom na klupi također osvojila broncu. U ljeto 1992. godine Petar Skansi vodio je tek utemeljenu hrvatsku reprezentaciju do povijesnog i nikad više dostignutog olimpijskog srebra. Niti dva mjeseca nakon prve utakmice pod nacionalnom zastavom, Draženova ekipa je postavila letvicu. Mađarska? Nije, naravno, bila ni blizu olimpijskog turnira.

Više od 25 godina kasnije, nasljednici srebrnih olimpijaca teško su poraženi baš od Mađarske na kraju kvalifikacija za rujansko Svjetsko prvenstvo u Kini. Vrijedi zabilježiti i rezultat i mjesto, 65:84 u Szombathelyu, jer nadam se da ćemo se te utakmice sjećati kao trenutka kad je hrvatska košarka dotaknula dno. U kvalifikacijskoj skupini J Hrvatska je završila predzadnja od šest reprezentacija, sa samo bodom više od Nizozemske. Ispred su bile Mađarska i Poljska te još dvije reprezentacije koje nema ni smisla spominjati jer su trenutačno u košarkaškom smislu sasvim drugi svijet u odnosu na Hrvatsku.

Duboka kriza vođenja 

Što je pošlo po zlu u tih 25 godina? Kako je hrvatska košarka od olimpijskog finala stigla do poraza -19 u panonskoj ravnici i predzadnjeg mjesta u kvalifikacijskoj skupini? Zašto zemlja zaluđena košarkom, koja je tijekom osamdesetih i devedesetih godina slavila pet naslova europskog prvaka, već godinama uopće nema euroligaša? Moje bi dijagnoze bila gubitak vizije i strategije kod ključnih ljudi, duboka kriza vođenja, nedostatak ambicije te kontinuirani unutrašnji sukobi i nesposobnost stišavanja osobnih animoziteta. Tek tamo negdje na kraju popisa stoje neki vanjski razlozi poput sukoba FIBA-e i ULEB-a te FIBA-ina neuspjeha da reprezentativnu košarku izvuče iz krize.

Talenata nikad nije nedostajalo, ni prije 25 godina ni danas. Čini se da postoji i kritična masa stručnjaka koji su od njih sposobni stvoriti euroligaške i NBA igrače. U hrvatskim klubovima ionako se ne zadržavaju nakon što prođu tinejdžerske godine. Unatoč kontinuiranoj proizvodnji igrača svjetske klase, čiji su posljednji izdanci Dario Šarić i Bojan Bogdanović, unatoč solidnom stanju trenerske struke, unatoč tradicionalnim košarkaškim žarištima u Splitu, Šibeniku, Zadru, Rijeci, Puli, Zagrebu i drugdje, unatoč nedvojbenoj privrženosti publike ovom sportu, svjedoci smo četvrtstoljetne erozije, prekidane tek povremenim bljeskovima kao što je četvrto mjesto na Europskom prvenstvu 2013. i peto mjesto na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru.

Jedan kompletan globalno važan sport, vjerojatno najpopularniji nakon nogometa, u Hrvatskoj je u silaznoj putanji. I dok se međunarodnim uspjesima hrvatskog nogometa možemo pohvaliti tek od sredine devedesetih, hrvatska košarka medalje i medaljaše proizvodi još od početka sedamdesetih godina 20. stoljeća. Dinamovac poput mene, frustriran čestim porazima maksimirskih nogometaša, trebao je samo prijeći na zapadnu stranu grada i na Ciboninim utakmicama spoznati kako izgleda radost pobjede.

Prvo europsko finale koji sam imao priliku uživo pratiti bila je Cibonina pobjeda nad Scavolinijem u Kupu pobjednika kupova 1987. u Novom Sadu. Danas je obrnuto. Dok Dinamo napokon blista, Cibona i Zadar životare u ABA ligi, Split se muči u ABA 2 ligi, a Draženova Šibenka i nekadašnji prvak i euroligaš Zagreb više i ne postoje. Jedino zdravo tkivo hrvatske košarke, Cedevita, gleda svoja posla.

Svaki neuspjeh ima autora s imenom i prezimenom. Za posljednje posrtaje, nema nikakve sumnje, glavni krivci su Stojko Vranković, Dino Rađa, izbornik Dražen Anzulović te njegov prethodnik Ivica Skelin. Broj od čak 37 igrača koji su prodefilirali kroz reprezentaciju u ovom kvalifikacijskom ciklusu govori nam o posvemašnjem kadrovskom lutanju. Alibi za katarzu još krajem 2017. dao je Dino Rađa, predsjednik Stručnog savjeta Hrvatskog košarkaškog saveza, rekavši kako "neće biti tragedija ako se reprezentacija ne plasira na SP 2019. u Kini". Zašto bi se itko od tih 37 reprezentativaca ili članova stručnog stožera potrudio oko proboja na svjetsku smotru ako drugi čovjek hrvatske košarke smatra da ultimativni uspjeh i nije toliko važan?

Ažurirajte stranice

Bilo je svakakvih opravdanja za rezultatsku katastrofu. Upiralo se prstom u FIBA-u, jer su kvalifikacijski sustav i kalendar natjecanja uglavnom onemogućili nastupe naših euroligaških i NBA košarkaša. No prošlog rujna Anzulović je u momčadi imao četvoricu NBA igrača - Šarića, Žižića, Bogdanovića i Zupca - a u te je dvije utakmice ubilježio poraze od Litve i Poljske. Od euroligaških igrača u nastavku kvalifikacija svakako je nedostajao Kruno Simon, ali popis završava na njemu. Ante Tomić prestao je igrati za reprezentaciju još 2015. godine, a Leon Radošević nikad nije ni zaigrao za hrvatske seniore. FIBA ima svojih mana, ali zaista nije kriva za desetljetni nered i nerad u hrvatskoj košarci. Ili za to što cijeli niz hrvatskih košarkaša bježi od reprezentacije čak i kad nema prepreka za igranje.

Na Anzulovićevo mjesto uskoro će sjesti netko drugi, sasvim sigurno mlađi. I moći će najesen u miru krenuti u kvalifikacije za plasman na Europsko prvenstvo 2021. godine, kojem se još ne zna ni domaćin. Bit će tu i Mađarska i Nizozemska i Rumunjska i ostale košarkaške sile od kojih odnedavno moramo strahovati. Vidjet ćemo kojim će riječima prioritete i ambicije u sljedećem ciklusu postaviti Rađa, ali zasad sve ukazuje na to da hrvatske košarkaške reprezentacije na međunarodnoj sceni neće biti barem pune četiri godine, od 2017. do 2021. I to u vrijeme dok su Dario Šarić i Bojan Bogdanović u naponu snage.

"Košarka je široko poznat hrvatski proizvod", stoji između ostalog u napisu o povijesti naše košarke na web stranicama HKS-a. Ažurirajte tekst, gospodo, ne zavaravajmo sami sebe. Čak ni Mađari, posljednji susjedi koje smo uvijek dosad mogli pobijediti, više ne respektiraju hrvatsku košarku.