U OVOM trenutku u Supersport HNL-u nema stabilnijeg kluba od Gorice. Možda ta izjava zvuči apsurdno kad se u obzir uzme činjenica da u istoj ligi igraju Dinamo, Hajduk, Osijek i Rijeka, ali nipošto nije takva jer se osim imena i statusa kluba, treba gledati i kontekst u kojem posluje te koliko ga to poslovanje košta.

Navedena velika četvorka HNL-a ima znatno veći proračun od Gorice, ima i bolje igrače, ali s tim dolaze i veće obaveze, kako one financijske, tako i one rezultatske. I dok se hrvatski velikani svake godine moraju boriti s time kako će zatvoriti budžet prodajom igrača, jer drugi način zapravo i nemaju, a u isto vrijeme i konkurirati za najveće uspjehe na dva domaća fronta i barem plasman u skupinu nekog od europskih natjecanja, Gorica kao prva od "smrtnika" taj problem nema.

Već neko vrijeme Gorica posluje s budžetom do 30 milijuna kuna, u nekim sezonama u HNL-u i sa skoro dvostrukom manjim proračunom, a ni u jednoj od tih sezona nije bila u opasnosti da će ispasti iz lige. U jednoj je čak došla blizu da se plasira u Europu, ali onda je posrnula na kraju sezone i svoje mjesto u Europi prepustila probuđenom Hajduku.

Očekivanja su dovoljno realna da ne mogu polučiti dramu ako ne budu ispunjena

Pritisak rezultata, dakle, ne postoji jer opstanak u ligi nikad nije bio ugrožen, a cilj da se pokuša biti što bliže 4. mjestu pa eventualno ugroziti nekog od najboljih ako on upadne u krizu, dovoljno je široko definiran da ni prošlogodišnje šesto mjesto u Gorici ne doživljavaju kao velik problem. Drame u tom smislu nema, a i financijska slika Gorice je vrlo dobra.

Otkako je klub u HNL-u, plaće nijednom nisu kasnile, što je nešto čime se mnogi od klubova iz donjeg doma HNL-a ne mogu pohvaliti, a i priljev novca od transfera je redovit. Svakog prijelaznog roka Gorica napravi jedan ili više milijunskih transfera kojima onda popunjava proračun.

Činjenica da većina odšteta stiže u ratama čini da klub konstantno ima priljev novca koji mu dozvoljava da svakodnevna operativa funkcionira bez većih problema. Naravno da bi u Gorici, kao i svakom drugom klubu, bili sretniji da novac dobiju odmah, ali otplata igrača na rate trenutno je realnost poslovanja u rangu nogometnog tržišta u kojem Gorica prodaje igrače pa se s time treba i pomiriti.

Dovođenje igrača bez preuzimanja financijskog rizika je ključ

Osim načina na koji prodaje igrače, Gorica je i svojim modelom dovođenja igrača uspjela osigurati da prostor za pogrešku svede na minimum. Otkako je u HNL-u, Gorica je platila odštetu samo za šest igrača.

To su Dominik Kotarski koji je otkupljen za milijun eura od Ajaxa i onda prodan za dva milijuna eura i bonuse u grčki PAOK, Paulius Golubickas koji je stigao iz Litve za 50 tisuća eura i još je u kadru te Kristijan Lovrić koji je otkupljen od Lokomotive za 500 tisuća eura pa prodan za dva milijuna i 250 tisuća eura u Osijek.

Na popisu su još Farouk Miya koji je stigao iz Standard Liegea za 100 tisuća eura pa prodan u turski Konyaspor za 1.7 milijuna eura, Ronaldo Deaconu iz rumunjske Concordije koji je plaćen 50 tisuća eura i vodi se kao jedini promašaj jer nikada nije ostavio utisak u klubu te Justin Mathieu koji je stigao iz Cambuura za 15 tisuća eura i imao solidnu ulogu u ranijim sezonama.

Svi ostali stigli su besplatno pa Gorica nikad nije morala strahovati da će, čak i ako se pokažu kao promašaji, kojih je kroz godine bio pozamašan broj, klub koštati išta više od plaće koju su zarađivali, a često ni to jer bi im plaću pokrivao klub iz kojeg su dolazili na posudbu.

Pritisak navijač i medija ne postoji

Osim nabrojanog, Gorica ima i druge dvije vrste mira u kojima se ostali klubovi koji se nalaze ispred nje na tablici ne mogu pronaći. Klub iz Velike Gorice nema pritisak tribina, iako bi ga vjerojatno radije imao, a nema ni medijski pritisak jer, kao što je i normalno, nije medijski praćen na razini na kojoj su to klubovi za koje navija većina stanovnika u Hrvatskoj.

Kad se sve zbroji, jedini klub koji po razini organizacije i stabilnosti parira Gorici je Lokomotiva, s kojom se Gorica i bori za 5. mjesto u HNL-u, ali bilo bi nepošteno u isti koš staviti dva toliko različita kluba.

Jedan koji je stvoren kroz niželigaške terene i bez ozbiljnijih mrlja na putu prema uspjehu u HNL-u i drugi, klub koji je izrastao u važan faktor elitnog razreda hrvatskog nogometa kroz neprirodan odnos s Dinamom.

Prijelazni rok koji zasad izgleda sjajno

Da se u Gorici radi dobar posao, dokazuje i prijelazni rok koji je u tijeku. On je, za razliku od nekoliko ranijih u kojima je bilo podosta odluka u kojima se vidjelo da se struka kluba iz Velike Gorice traži i nema uvijek spremno najbolje rješenje, zasad pokazao gotovo savršenim.

Neki od igrača koji su bili ta ne baš najbolja rješenja poput Benita, Younessa Delfija, Vlatka Stojanovskog i Iyayija Atiemwena napustili su klub, a kao potencijalna pojačanja stigao je cijeli niz igrača, točno na onim pozicijama koje je trener Samir Toplak isticao kao pozicije koje treba pojačati.

Lijevi bok poduplao je 21-godišnji Slovak Matuš Vojtko, inače kapetan slovačke U-21 reprezentacije, a desni bok Moussa Wague, igrač Barcelone koji će u Gorici kao posuđen igrač tražiti prve minute nakon teške ozljede i povratak ozbiljnom nogometu te Momčilo Raspopović, bivši igrač Rijeke. 

Odlazak Dominika Kotarskog u Grčku nadoknađen je povratkom Ivana Banića iz Olimpije i dolaskom Karla Žigera iz Chelseaja, a napad je ojačan Denijem Jurićem iz Dinama, Antonom Matejem Jurićem iz Belišća te Wallaceom, brazilskim krilnim napadačem iz Austrie Lustenau.

U veznoj liniji je zasad doveden samo mladi Edin Julardžija iz Dinama, ali očekuje se i dolazak igrača kojim bi se nadoknadio odlazak Hrvoja Babeca u Rigu. Sve su to na papiru sjajni poslovi Gorice jer, osim što su u skladu s dosadašnjom politikom kluba, ne nose ozbiljan rizik.

Klubovi koji žele postati stabilni prvoligaši trebali bi se ugledati u Goricu

Posebno je dobro što se većinom odnose na provjerena imena od kojih klub već sada zna točno što će dobiti, ali si može i dozvoliti da se s nekima kao što su Wague i Žiger kocka pa ako uspiju, uspiju. Na sve to treba dodati i činjenicu da je momčad, barem je tako komunicirano prema van, građena u potpunom dogovoru s trenerom Samirom Toplakom. 

I sada bi se, ako je zbilja u Gorici sve tako dobro kako izgleda, dobar rad na tržištu trebao preliti na prvenstvenu ljestvicu. Ako se to dogodi, Gorica može sanjati o tome da će ugroziti četvrtoplasirani klub i plasman u Europu i barem suvereno osvojiti peto mjesto, a ako se ne dogodi i Gorica opet završi na nekoj od pozicija ispod petog mjesta koja osigurava ostanak u ligi, ozbiljnije drame neće biti.

Plaće će svejedno dolaziti na vrijeme, rate odšteta za igrače također, a ambicije će se samo preseliti na sljedeću sezonu. I to je ono što Goricu čini najstabilnijim klubom u HNL-u, ali i klub u koji bi se oni koji žele postati stabilni prvoligaši trebali ugledati.