Govorili su joj da će biti nova Janica. "Mami sam rekla da se zabavljam kad sam prva"
FRANKA VIDOVIĆ (21) najbolja je hrvatska igračica squasha i studentica prestižnog University of Pennsylvania (UPenn). Upisala se u povijest hrvatskog sporta kao kapetanica koja je predvodila momčad do nacionalnog sveučilišnog naslova SAD-a na Howe Cupu 2026. Riječ je o drugom nacionalnom naslovu u povijesti Pennove ekipe, prvom nakon 2000. godine, čime je ova generacija igračica ostvarila jedan od najvećih uspjeha u povijesti sveučilišnog squasha u SAD-u.
Rođena u Zagrebu, Franka je squash otkrila s osam godina nakon pokušaja bavljenja nogometom, rukometom i tenisom, a u dosadašnjoj karijeri bila je europski broj 1 u svim mlađim kategorijama. Trenutačno balansira između studentske i profesionalne karijere, a osvojenim petim mjestom na prošlogodišnjem Europskom seniorskom prvenstvu ostvarila je najveći uspjeh u povijesti hrvatskog squasha.
Sada, s pogledom na Olimpijske igre u Los Angelesu 2028., gdje squash debitira kao olimpijski sport, Franka Vidović u intervjuu za Index otkriva emocije iza povijesnog naslova, lekcije iz juniorskih poraza i planove za budućnost.
Kao kapetanica ste predvodili Penn do drugog sveučilišnog naslova ranije ovog mjeseca. Koliko je to veliki uspjeh za to sveučilište?
Ovo se dugo iščekivalo. Naša škola u ženskoj kategoriji nije osvojila ovo prvenstvo od 2000. godine. Tako da je prošlo 26 godina od posljednje titule. Otkad sam došla ovamo prije tri godine, napredovali smo iz druge u prvu diviziju (D1).
Dogodio se jako veliki napredak u odnosu na moju prvu godinu. Svake godine smo napredovali. Nismo baš bili favoriti pa je naš naslov i određeno iznenađenje, ali naš tim je vjerovao u sebe. Ova titula puno znači za naš program i za sveučilište. Zasad smo jedini tim na sveučilištu koji je osvojio državno prvenstvo.
Ovo je vaša treća godina na sveučilištu. Kako je uopće došlo do odlaska na Penn?
Ne biste vjerovali, ali to mi se dogodilo sasvim slučajno, haha. Kao mlađa sam igrala juniorske turnire i tamo su me vidjeli treneri te su me regrutirali. Bilo je to u vrijeme korone. Jedan od trenera mi se javio na Facebooku. Pomislila sam "Ovo je neki scam, neka prevara", haha. Pisalo je University of Pennsylvania. Kao prvo, nisam uopće znala što je to. Nikad čula.
Uopće ne znam za Ivy League, ma ništa. Pokazala sam roditeljima i oni su mi rekli da im se javim. Na kraju sam pristala i razgovarala sam s trenerima. Oni su bili prvi koji su mi se javili, poslije su mi se javile još neke škole, ali s Pennom sam najbolje kliknula. Nikada nisam imala preveliki cilj ići igrati na sveučilište u SAD-u.
Sve do dolaska ovamo nisam znala što znači igrati sveučilišni squash. To je drukčiji svijet od igranja juniorskih i profesionalnih mečeva. Odlučila sam probati. Rekla sam si da se uvijek mogu vratiti ako mi se ne svidi, ali da je super prilika za poboljšanje i da vidim što ima vani.
Uz bavljenje squashom, paralelno studirate psihologiju. Često se sveučilišta u SAD-u hvale po pitanju organizacije, no koliko je teško stizati i odrađivati sve obveze kao student-sportaš?
Često ljudi misle da sportaši na sveučilištima imaju niz povlastica, da možemo odgađati ispite i tome slično. Ništa od toga nije istina, barem na mome sveučilištu. Akademski, nemamo nikakvu prednost u odnosu na ljude koji se ne bave nikakvim sportom, samo imamo manje vremena od njih, haha.
S te strane je dosta zahtjevno jer moraš uskladiti dva treninga dnevno s učenjem i odlascima na predavanja i cijelo vrijeme imaš osjećaj da juriš s mjesta na mjesto. Zvuči malo naporno, ali ono što je dobra stvar ovdje jest to što si okružen ljudima koji rade iste stvari kao i ti.
Imam još tridesetak ljudi uza se, koji su u istom sosu kao ja. Moramo se zajedno snalaziti i pomagati jedni drugima. Ponekad moraš manje spavati, kada je ispit ili nešto slično.
Moramo uskladiti to da imamo dobre performanse na terenu, a da se ne umaramo pri učenju, i da opet imamo dobre ocjene. Ponekad je to jako teško održavati, ali budući da nisam jedina koja tako radi, učim od drugih, pomažemo si, tako da je s te strane lakše.
Pretpostavljam da je sada sveučilišna sezona gotova. Krećete li na profesionalne turnire i kakva je situacija s akademskim obvezama?
Da, sezona je gotova i sada je fokus na učenju i na ispitima. Imam završne ispite za mjesec dana, a nalazim se u mini pripremama za turnire. Najprije imam Europsko ekipno prvenstvo s reprezentacijom u Luksemburgu, a onda su u svibnju većinom profesionalni turniri po Europi.
Vratimo se malo unazad. Kako ste se počeli baviti squashom, što vas je privuklo?
Kao mala, bavila sam se s mnogo različitih sportova. Krenula sam s nogometom i s time završila u nižim razredima osnovne škole. Onda sam se dvoumila između rukometa i tenisa, no jednog dana, moj prijatelj Jan Cerovac, koji i dalje igra za mušku reprezentaciju Hrvatske, pitao me hoću li pokušati igrati squash. Pomislila sam "Što je squash", u životu nisam čula za to, haha.
Uvijek sam bila sportski tip pa sam odlučila probati. Došla sam na trening i jako mi se svidio. Jedno vrijeme sam igrala i tenis i squash, što je užasna kombinacija. Koliko god da je slično jer se igra s reketom i lopticom, to im je zapravo jedina sličnost. Što se tiče tehnike, kretanja, taktike, sve je potpuno drukčije.
Odlučila sam se za squash jer je brži, dinamičniji, ima više izbora udaraca, eksplozivan je i tjera te na razmišljanje u kratkom periodu. Ostala sam u tome.
Spomenuli ste bavljenje nogometom. Vaš bivši nogometni trener Damir Kučan prije 15 godina rekao je da ćete biti "nova Blanka ili nova Janica". Je li vam to stvorilo pritisak?
Haha. Ne bih rekla da mi je to, tako maloj, stvorilo pritisak. Uvijek sam se bavila sportom jer sam ga voljela. Roditelji me nikad nisu tjerali da moram igrati. Dapače, mama bi mi svaki put kad bih išla na turnir rekla: "Ne moraš biti prva, samo se zabavi." Na to sam joj odgovorila: "Mama, zabavljam se kada sam prva." Haha.
Tako da nikad nisam imala vanjske pritiske i sportom sam se bavila iz čiste ljubavi. To je krenulo sa 6-7 godina te postavilo temelje da je to nešto čime se želim baviti što duže mogu u životu. Nažalost, ne mogu se time baviti baš cijeli život.
Na prvom turniru izgubili ste sve mečeve. Mnoga bi djeca tada odustala, no vi ste imali druge planove. Dočarajte nam kako je izgledao taj turnir i kako se općenito nosite s porazima.
E, to je pitanje od milijun dolara. Što se tiče tog prvog turnira, točno ga se sjećam. Imala sam oko 9 godina. Naravno, kao mala, bila sam naviknuta na to da sve pobjeđujem i da mi je sve lako. Došla sam tamo, kao devetogodišnjakinja, na turnir uzrasta do 13 godina, što je ogromna razlika. Sve su bile veće i jače od mene. Nisam mogla vratiti servis. Praktički su me sve ostavljale na 0.
To je ovako izgledalo - igram meč pa idem plakati negdje pa opet igram pa opet plačem, haha. Turnir iz pakla. Ali, naravno, to je sve dio odrastanja. To se moralo dogoditi. Drago mi da u tom trenutku nisam razmišljala o odustajanju jer mi ne ide. Naravno da mi je to prolazilo kroz glavu, ali moram istaknuti da su mi roditelji rekli da, ako želim odustati, to učinim jer to ne volim, a ne zbog toga što mi je teško i jer se bojim.
Tada mi to nije leglo u glavu kako treba, ali prihvatila sam. Squash mi nikada nije prirodno išao, ne bih rekla da sam prirodan igrač, više sam se morala truditi i trenirati kako bih dosegnula razinu na kojoj sam sada. Svi ostali sportovi išli su mi lako od ruke. To me zapravo tjeralo da naučim igrati squash kako treba.
Što se tiče poraza, danas je to malo drukčije. Svaki poraz nosi veliku težinu, ali stvar je u tome da nije loše izgubiti. Izgubila sam 1000 puta i još ću toliko. No, bitno je kako to na ovoj razini analiziraš. Naravno da sam ponekad ljuta i tužna kada izgubim tijesan meč.
Emocije prolaze, ali bitno je da dobiješ treće mišljenje poslije svega, mišljenje nekoga tko je gledao sa strane. Bitno je analizirati i znati za ubuduće što treba napraviti. Sport je po meni metafora života. Padneš, naučiš, digneš se i ne ponoviš opet isto. Super je što imam toliko mečeva, toliko iskustva i nadam se da ću to moći prenijeti na profesionalne turnire.
Možete li nam malo približiti squash kao sport? Koja su osnovna pravila i s čime biste ga mogli usporediti?
Kada bih morala uspoređivati, rekla bih da je najsličniji badmintonu zbog kretnje i brzine igre, samo po tome. Badminton nema zid, dok se squash igra u četiri zida. Najčešće su tri kamena ili drvena zida, a jedan zid je stakleni. Loptica može udariti u bilo koji zid koliko god puta, sve dok u nekom trenutku ne dođe do prednjeg zida.
Igra se najčešće u dvoje, mogu se igrati i parovi, ali na profesionalnoj razini igra se samo pojedinačno. Loptica, kao i u tenisu, ne smije pasti dvaput, već samo jednom. Za taj sport postoji poseban način kretanja jer si zapravo zatvoren u kutiji s još jednom osobom pa se moraš znati snaći po terenu. Jako je brz, a loptica je mala, ne odskače puno te se mora zagrijati prije meča kako bi odskočila.
Teren za squash doima se skučenim. Kako manevrirate prostorom i postoje li prekršaji, namjerni ili nenamjerni?
Malo je to apstraktno kada ja to objašnjavam, ali postoje sekvence kretanja koje oba igrača moraju poštovati. Naravno da dolazi do puno kontroverzi. Iako nije kontaktni sport i ne bi trebalo doći do dodirivanja, ipak ima guranja, skrivenih dodira i blokiranja, što je zapravo sprječavanje puta svom protivniku do loptice.
Postoje tri pravila: stroke, let i no let. Let je možda poznat iz tenisa, kada se ponavlja poen. Stroke je kada protivniku u potpunosti blokiram put do loptice i tada gubim poen, a kada je situacija malo specifičnija i nije čista, onda se poen ponavlja. Let je kada sudac smatra da je igračica ipak mogla doći do loptice, tada je poen za onoga koji je posljednji udario lopticu.
Razbijaju li se reketi kao u tenisu?
Ima svega, haha. Nisam baš igrač koji razbija rekete po terenu. Dosta je strože nego u tenisu. Ne želim govoriti ništa protiv toga, ali u tenisu ima puno razgovora, razbijanja reketa i svega, dok je u squashu to malo više gospodski.
Suci su značajno zaoštrili pravila posljednjih godina. Kažnjava se svaki dodatni komentar prema sucu, razbijanje reketa automatski je poen za protivnika, a ako to napraviš dvaput u susretu, možeš izgubiti set, čak i meč.
Dosta igrača razbije reket kako bi izbacilo bijes iz sebe, ali zlatno pravilo kaže da, ako već moraš razbiti reket, to ne napraviš na terenu već negdje vani sam nakon meča, i da to ne bude novi reket već stari, razbijeni. Svi u ormarićima imamo po pet slomljenih reketa, za crne dane. Šalim se, naravno, haha.
U posljednje vrijeme raste popularnost ostalih sportova s reketom, ponajviše padela. Kakva je situacija sa squashem u Hrvatskoj? Kakva je infrastruktura, koliko terena i klubova postoji te koliko se igrača/ica profesionalno bavi time?
Baš je čudno što je padel toliko razvijeniji iako je puno mlađi sport od squasha. Squash u Hrvatskoj i dalje nije na razini na kojoj bismo mi igrači to htjeli. Najveći hrvatski klub Zavrtnica, klub iz kojeg sam potekla, ima četiri terena. Postoje dva terena u Čakovcu, možda dva terena u Osijeku i možda još po jedan, dva u manjim mjestima. Znači, svega desetak terena u cijeloj Hrvatskoj.
Kada usporedimo s SAD-om, gdje ja u krugu od 500 metara imam tri squash kluba, i samo jedan od ta tri ima 12 terena. Ogromna razlika. Naravno da bismo htjeli da sport raste i da se grade tereni. Od tih 1000 klinaca koji se svake godine upišu u nogomet, kad bi njih barem deset izabralo squash, mogu se kladiti da bi njih petero bilo u Top 10 u Europi.
Teško je i promovirati squash. Sport je malen, ali pruža puno više prilika nego neki veći sportovi u Hrvatskoj. Do svoje 18. godine proputovala sam pola Europe, samo zato što sam se bavila tim sportom. Puno sportova u Hrvatskoj to toliko ne pruža.
Na našem državnom prvenstvu zna se skupiti 16 igrača, dok je kod cura nešto slabije. Imamo par igračica koje su u reprezentaciji, no teško se skupi i ždrijeb od osam igračica.
Bili ste najbolja Europljanka u svim mlađim dobnim kategorijama, a na prošlom EP-u ostvarili ste najveći uspjeh u povijesti hrvatskog squasha osvojivši peto mjesto. U četvrtfinalu ste izgubili od Nelle Coll ex. Gillis, ujedno prve Belgijke koja je bila u top 10 na svijetu. Što ste naučili iz tog poraza i što biste rekli da vas trenutno dijeli od najboljih u Europi?
Najviše mi nedostaje godina i mečeva. Još uvijek si nisam dala godinu ili dvije gdje bih igrala samo profesionalne turnire i da je to jedino na što se fokusiram. Fali mi iskustva. Iskreno, to je u ovom trenutku vrlo teško.
Fokusiram se na faks, imam sveučilišnu squash ligu koja je skroz odvojena od profesionalne lige i još uz to pokušavam ugurati poneki turnir. Sve je to dosta zahtjevno, ali u svakom slučaju mislim poslije faksa dati se 100 posto u to i vidjeti kamo to ide. Prilično sam sigurna da mogu ostvariti dobre rezultate.
Što se tiče EP-a, cilj za prošlu godinu bio je upravo četvrtfinale. Njezin najbolji renking bilo je četvrto mjesto na svijetu. Mislim da se svaki sportaš slaže da je, kada uđeš u teren s tako nekim tko je na visokoj razini, kao da igraš drugi sport.
To nije bilo nešto što sam trenirala, vidjela ili iskusila. Poštovanje prema njoj se povećalo jer dolazi iz države koja nije toliko visoko na svjetskoj ljestvici squasha. Istina, bolje kotira od Hrvatske u squashu, ali nije nešto posebno. Dala mi je još više motivacije da guram dalje, da osjetim kako te cure nisu vanzemaljke i da je sve to dostižno uz jako puno truda i rada.
Ovog ljeta čeka vas novo Europsko prvenstvo. Koji je cilj, možda korak dalje i polufinale?
Pa da, svake godine si dajem za cilj malo bolji rezultat. Bilo bi idealno doći do polufinala. Ako se poslože dobri treninzi preko ljeta, možda malo sreće u ždrijebu, ako tijelo bude dalo, nadam se da će biti barem polufinale.
Squash će 2028. godine debitirati na Olimpijskim igrama u Los Angelesu. Približite nam koliko će igračica nastupiti na turniru i kako se možete kvalificirati.
Samo će 16 igračica nastupiti, što je vrlo, vrlo malo. Pretpostavljam da je to zbog toga što je sport tek predstavljen na Olimpijskim igrama. Ima više načina za upasti u turnir. Prvo je po rankingu do top 50, s time da će biti maksimalno dvije predstavnice iz svake države.
Onda će biti Europske igre 2027. godine, gdje će pobjednica osvojiti jednu kvotu, a zadnja mogućnost je turnir nesvrstanih država, što je moja najveća prilika. Sve države koje dotad nemaju predstavnicu u squashu na Olimpijskim igrama, igraju turnir i pobjednica osvaja preostalo mjesto.
Koliko je u ovom trenutku realno očekivati da će Hrvatska imati predstavnicu na Olimpijskim igrama?
Trenutno je to jako teško reći. Moram vidjeti u kojem ću smjeru ići. Dat ću sve od sebe, trenirat ću koliko god mogu i igrati što više turnira. Naravno da bih htjela izboriti plasman na Olimpijske igre radi sebe, ali prvenstveno za Hrvatsku kako bismo imali još jednu predstavnicu na Igrama.
Bilo bi ostvarenje snova kada bih bila svrstana u grupu sjajnih hrvatskih olimpijaca. Dat ću sve od sebe da u tome i uspijem.
Koliko vam Hrvatski olimpijski odbor pomaže u bavljenju sportom te je li se nešto promijenilo nakon što je squash uvršten u program OI-ja? Također, imate li sponzore?
Prvenstveno moram izdvojiti Hrvatski squash savez, predsjednika Vedrana Režića, mog trenera Vedrana Švonju i kondicijskog trenera Dražena Prskala. Njih trojica pomažu mi pri dobivanju stipendija te su to ljudi koji omogućuju sve što se dogodilo.
HOO mi je također puno pomogao u posljednjih par godina, kada je squash uvršten u program Olimpijskih igara, i financijski i putem nutricionista te sličnih stvari za daljnji razvoj. Od 1. listopada 2025. godine uvrštena sam u predolimpijski program. Stvarno daju sve od sebe i drago mi je da sam dio takve organizacije. Nadam se da ću uspjeti to vratiti.
Što se tiče sponzora, moram reći da sam tu kratka. Profesionalni turniri su jako skupi i ponekad je teško otići na njih. Nadam se da ću uskoro ipak doći do sponzora.
Za kraj, zašto bi se mladi u Hrvatskoj trebali baviti squashem.
Samo ću reći da je squash jedna stvar koja mi je obilježila život i učinila me onakvom kakva jesam. Dobila sam mnogo prilika. Zbog tog sporta sam proputovala više od pola Europe, upoznala toliko ljudi, došla do sveučilišta Ivy League, čime se ne može puno ljudi iz Hrvatske pohvaliti.
Naravno, sport je jako zabavan. Iako je individualan i težak, jako je socijalan. Mene je izgradio kao osobu. Tko god ga proba, zabavit će se, nasmijati i dobro oznojiti.
Evo i poruke za roditelje: ako imate dijete koje je jako zagrijano za sport i želi sve isprobati, umjesto nogometa, košarke i nekih većih sportova, odvedite ga na squash, neka proba i vidi kako je. Kladim se da neće zažaliti i da će im to otvoriti puno vrata u životu.
