Hajduk - čedo buntovnog puka
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Yugopapir
INDEX SPORT pred Hajdukov 107. rođendan u suradnji s Yugopapirom donosi jednu od najslavnijih epizoda u povijesti splitskog kluba i tekst Srećka Eterovića naslovljen "Hajduk, čedo buntovnog splitskog puka".
Hajduk, čedo buntovnog splitskog puka
Svibanj 1984.: Kao čedo buntovnog splitskog puka, Hajduk je već od svojih prvih dana 1911. godine bio izraz i simbol njegovog slobodoljublja, patriotizma i otpora nenarodnim režimima. Najprije porobljivačkim težnjama talijanskih autonomaša koje je s još većim "žarom" naslijedila crno-žuta monarhija i kasnije kraljevska diktatura.
To je Hajduk snažno potvrdio i 1941. kada je na perfidna nastojanja fašističkog okupatora da ga upregne u svoja kola beskompromisno i jednodušno odgovorio odlučnim - NE!
Umjesto omiljenog "baluna", prihvatiše se igrači Hajduka puške da se kao ilegalci bore na splitskim ulicama. Da kao partizani neustrašivo brane okupiranu, ali nikad pokorenu zemlju. Kao i uvijek, da ostanu nerazdvojni dio nepreglednog stroja boraca za slobodu i pravedno društveno uređenje.
Sa zavrijeđenim predznakom naprednog kluba, Hajduk 7. svibnja 1944. godine na slobodnoj partizanskoj Viškoj hridi otvara najljepše i najslavnije poglavlje svoje povijesti.
Postaje tog povijesnog dana, jednoglasnom odlukom svoje obnavljačke skupštine, nogometni tim slavne Titove narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Preuzima čast da na svojim bijelim majicama nosi crvenu petokraku zvijezdu i da se za njen puni sjaj u ratu i miru s ponosom bori na igralištima svih kontinenata.
"Hajduk" - partizanski nogometni klub
Zamisao o obnovi Hajduka, kao partizanskog kluba, nikla je potkraj ratne 1943. godine u oslobođenom Livnu, među borcima koji su za trenutak bitku zamijenili sportskim natjecanjem, puške loptom, kuglom i drugim sportskim rekvizitima.
Već 6. ožujka 1944. počinje se ostvarivati ta zamisao.
Naredbom komandanta slavne Prve dalmatinske brigade Bogdana Stupara osniva se Nogometna grupa, koja se po svojem sastavu i ulozi smatra dostojnim pretečom Hajduka NOVJ.
Usporedo s tim Oblasni komitet KPH i druga društveno-politička rukovodstva Dalmacije pripremaju obnovu "Hajduka" u krilu NOB-e. Sakupljaju se na Visu igrači "Hajduka" iz raznih partizanskih jedinica.
Organizira se izvlačenje četrnaestorice igrača i funkcionera "Hajduka" iz okupiranog Splita, okruženog bodljikavom žicom, bunkerima, stražama i nečuvenim terorom ustaško-njemačkih okupatora. Njihov bijeg iz Splita u najstrožoj konspiraciji organizira ilegalni Gradski NOO. "Hajdučka" kolona uspješno izbjegava sve neprijateljske zasjede i na vrhu Kozjaka susreće prve partizane.
Nakon desetodnevnog probijanja okupiranom teritorijem uz zaštitu Šibensko-trogirskog partizanskog odreda, Hajdukovi igrači stižu u uvalu kraj Vinišća odakle brodom "Topčider" stižu 2. svibnja 1944. godine u slobodnu višku luku.
Poslije obnavljačke skupštine i zakletve vjernosti narodu i Titu, hajdukovci bilježe četiri sportske pobjede nad momčadima savezničkih jedinica koje su u to vrijeme bile stacionirane na Visu. Igra se na improviziranom terenu uz sam ratni aerodrom s kojeg na borbene zadatke danonoćno uzlijeću saveznički i partizanski "spitfajeri".
Drugog lipnja Hajduk NOVJ otisnuo se, brodom "Bakar", u južnu Italiju ne samo da na sportskom polju predstavlja NOVJ, već i da širi istinu o četverogodišnjoj natčovječanskoj borbi naših naroda za slobodu.
Počasna momčad slobodne Francuske
Na stadionima Italije Hajduk NOVJ zabilježio je mnoge sportske i političke pobjede. Nezaboravna će tako ostati utakmica protiv reprezentacije britanske armije, odigrana 23. rujna 1944. godine u Bariju, kada je pred 50 tisuća savezničkih vojnika i naših ranjenika ponosno zalepršala trobojka nove Jugoslavije uz zvukove njene himne "Hej Slaveni".
"To je ono što smo htjeli, igra može početi, ali mi smo već pobijedili" bio je - u tom veličanstvenom trenutku najmasovnije sportske priredbe u drugom svjetskom ratu - komentar dr. Šime Poduje, člana uprave ratnog Hajduka.
Na svoj posljednji ratni zadatak - stodnevnu turneju po zemljama Bliskog istoka - Hajduk NOVJ odlazi početkom 1945. s istom misijom širenja istine o novoj Titovoj Jugoslaviji.
Časno se Hajduk drži kad ga okružuju pokušaji da se diskreditira borba jugoslavenskih naroda. Ne žele igrati dok se s ulica Haite ne skinu reklamni plakati s omraženom riječju "Royal Yugoslav Army" (Kraljevska jugoslavenska vojska), napuštaju prepuno igralište u Bejrutu dok se ne čuju taktovi naše himne "Hej Slaveni"...
Dostojanstveno i rodoljubivo držanje "Hajdukovih" igrača na Levantu nagrađeno je i visokim međunarodnim priznanjem - "Poveljom o proglašenju Hajduka počasnom momčadi slobodne Francuske".
Kada su utihnuli topovi na bezbrojnim bojištima Europe i naše zemlje, "Hajduk" se iz Palestine vratio u slobodnu domovinu. Na palubi starog teretnjaka "Plavnika", nad čijom je brazdom ponosno vijorila zastava nove Jugoslavije, igrači "Hajduka" mogli su, sretni i zadovoljni, sumirati prijeđeni ratni put i nabrojiti 53 pobjede, 327 golova na igralištima 27 gradova Italije, Malte, Egipta, Libanona, Sirije i Palestine.
Sudjelovanje kompletne momčadi u NOB-u te dolično prezentiranje borbe naših naroda među saveznicima ukrasilo je "Hajduka" izuzetnim značajkama i odlikama.
Koračajući ratnim stazama, "Hajduk" je stjecao simpatije i ljubav boraca NOV i POJ iz svih krajeva naše zemlje. Ostao je zauvijek njihov dobar stari ratni drug, općejugoslavenski klub čije su bezbrojne pristaše ispunjene gordošću ne samo zbog njegovih sportskih nego i zbog ratnih i političkih pobjeda.
Ipak, najdraža i najviša priznanja Hajduku NOVJ ukazao je maršal Jugoslavije Josip Broz Tito.
Genijalni vojskovođa nikad nije zaboravio ni jednog vojnika iz nepreglednog stroja, kojeg je u svibnju 1945. doveo pod slavoluk pobjede, pa tako ni igrače nogometne momčadi pobjedonosne Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije.
Titovi komplimenti "Hajduku"
Šest nezaboravnih susreta igrača i funkcionara "Hajduka" s Vrhovnim komandantom najveće su i najljepše priznanje časno ispunjenom ratnom zadatku Hajduka NOVJ. Potvrđuju to i riječi druga Tita koje je uputio igračima "Hajduka" na prijemu u Splitu 23. srpnja 1951. godine:
"Znam "Hajduka" već odavno. Moram vam reći da mi je vaš klub na srcu, naročito zbog toga što su se vaši članovi u tijeku ovog rata, u danima najteže borbe naših naroda, zajedno borili s ostalim našim borcima. Znam "Hajduka" iz onih dana kada je za vrijeme rata predstavljao naš nogomet u inozemstvu, kada su borci i članovi tog tima, iako iznureni u borbi, našli ipak dovoljno snage da pokažu što znaju i mogu."
Na te riječi i dva Titova odlikovanja - Orden bratstva i jedinstva i Orden zasluga za narod što krase i uvijek će krasiti klupske trofejne vitrine - hajdukovci su u ime svih svojih starih i budućih generacija uzvratili nepokolebljivim zavjetom:
"Dragi druže Tito, petokraka zvijezda što su je naši igrači kao nogometaši pripadnici Narodnooslobodilačke vojske nosili na grudima nikada nije potamnjela. Ostala je crvena i danas sjaji svojim pravim sjajem i nikada nećemo dozvoliti da potamni!"
Napisao: Srećko Eterović (Front, 1984.)
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati