Dinamov skor u HNL-u zvuči bajno; otkako ga je Split porazio 30. listopada prošle godine, klub obitelji Mamić nanizao je 12 prvenstvenih pobjeda i na ulasku u zadnju četvrtinu prvenstva sigurno ide prema 11. uzastopnom naslovu prvaka. Ali, trijumfalni niz ima i crnu stranu, posebno s početkom proljetnog dijela. Jer u prvoj utakmici u ovoj godini, Dinamo je kod posljednjeplasiranog Zagreba pobijedio zahvaljujući poklonjenom penalu suca Mlakara, a na zadnjoj utakmici prije gostovanja u Splitu, susretu Matice i Filijale, koji je lakrdija sam po sebi, slavio je golom u sudačkoj nadoknadi namještenim iz ofsajda.

 

 

Osim u derbiju protiv Rijeke, koju je zasluženo i bez sudačke pomoći razbio 3:0, Dinamo se u svih ostalih pet proljetnih utakmica prošvercao minimalnim pobjedama, Pjacinim bljeskovima, sudačkim asistencijama i iznimno slabim predstavama.

 

Na jugu pak ništa novo. Iako je sudačka pomoć Dinamu, kao što smo detaljno dokazali i napisali, doslovno "gadljiva", Hajduk, njegovi navijači i novinari koji ga prate i dalje u svakom autu dosuđenom kontra Hajduka i u svakom bezveznom faulu za protivnike Bilih na centru igrališta vide veliku zavjeru protiv njihovog kluba. 

 

 

Ponovimo još jednom, Mamić i njegovi pijuni krivi su za toliko lošeg u hrvatskom nogometu, ali nisu zato što je Hajduk i ove godine usred sezone prodao sve igrače za koje se pojavio kupac i što su onda te reprezentativce i nositelje igre zamijenile niželigaške klase, dječaci i hrpa stranaca koji se većinom odlikuju kiksevima i sjedenjem na tribinama. Hajduk ne igra bez napadača zato što mu je to Mamić zabranio ili zato što Šolta kopira Del Bosquea, nego jer je likujući kako je "Ohandzu oteo pred nosom Mamiću", previdio da su u Maksimiru znali kako je Frane Zolja sklon ozljedama. 

 

Hajduk mora prodavati da bi se izvukao iz živog blata dugova u koje su ga gurnule prethodne uprave, ali ne smije rasprodavati apsolutno sve igrače koji nešto znaju, a umjesto njih dovoditi one za koji je manji problem što kao zamjene nisu dovoljno kvalitetni, nego što niti ne pokrivaju ispražnjena ili još od ranije deficitarna mjesta. Jer Hajduk si još ne može priuštiti novog Milovića i Balića, ili sutra Kalinića i Sušića, nego igrače bez odštete. Ali se ne smije ni onako lako riješiti Kiša i Maglice, pa onda prodajom Caktaša ostati bez najboljeg strijelca (napadača ionako nema još od ljeta), jer mu sada osim Sušića više nema tko zabiti gol. Ali, to nije bitno, jer kako se diči Burić, njegovu igru bez napadača kopira Lokomotiva.

 

 

Što se tiče forme u kojoj rivali dočekuju derbi, naveli smo kako je Dinamo u posljednje vrijeme loš, ali Hajduk osakaćen zimskom rasporodajom kičme momčadi je očajan, užasan. Pejin ga je kod Lokomotive zakinuo za penal, ali na toj utakmici Hajduk je trebao izgubiti s par golova razlike, a ne s minimalnih 1:2. Da ne govorimo koliko je prema Rijekinoj dominaciji i brojnim zapucanim zicerima nepravedno što je u Jadranskom derbiju slavila s tek 1:0. Način na koji je Hajduk na Poljudu "igrao" i panično "čuvao" minimalnu prednost protiv Osijeka, jedne od dvije najslabije momčadi u HNL-u bio je čista tragikomedija, pa je na kraju kažnjen primljenim golom u petoj minuti sudačke nadoknade.

 

I tako dolazimo do posljednje dvije utakmice, u kojima se Hajduk ponašanjem prilično kompromitirao i dokazao koliko je nedostojan samonametnute uloge beskompromisnog pravednika i bezgrešnog otkupitelja svih hrvatskih nogometnih grijeha. Prvo performans šutnjom nakon nule u blatnoj kaljuži Zaprešića, kojim, objasnili su u Hajduku, prosvjeduju zbog nedostojnih uvjeta za rad na livadama HNL-a. Da, u aktualnom Hajduku sve puca od majstora tiki-take kojima se tako ne dopušta pokazati svu raskoš njihovog talenta.

 

 

Ali, za ono što Hajduk glumi daleko je indikativniji slučaj smiješnog, fantomskog penala dosuđenog prošlog vikenda na Poljudu u korist Bilih protiv Zagreba, koji je tako u mjesec dana zahvaljujući sucima ostao bez zasluženih bodova protiv dva najveća hrvatska kluba. Sudac Strahonja poklonio je penal Hajduku koji bez njega ne bi "nikad" zabio slabom Zagrebu, odnosno niz bez prvenstvene pobjede produljio bi na pet utakmica.

 

"Da nam suci poklone penal, napucali bi loptu u aut!" grmjeli su pravednici iz Hajduka povodom proljetnih grešaka sudaca i dosuđivanja nepostojećih penala za Dinamo. Međutim, kada im je protiv Zagreba penal darovao zagrebački sudac, poklon su ekspresno poslali u mrežu suparnika. Zaboravili su na ono što su sami najavili i što bi bio pravi hajdučki potez, na simboličkoj i razini uvođenja poštenja i čistoće u hrvatski nogomet jednak onom kada su odbili istrčati na Maksimir zbog izmišljanja crnih lista za pripadnike Torcide.

 

 

Kako vidimo, ovog proljeća Mamićev Dinamo i narodni Hajduk, koliko god bili različiti i nespojivi, ipak nešto veže. A to je hrpa velikih, pompoznih riječi i frazetina koje se pred derbi s obje adrese plasiraju da se njima sakrije nula od nogometa koju u zadnje vrijeme demonstriraju jedni i drugi. Jasno, Hajduk igra daleko gore, ali njegova momčad kvalitetom i "logistikom" neusporedivo je iza Dinamove.

 

 

Ali, kao što znamo, u Kupu, a posebno u dvobojima ovako međusobno nabrijanih protivnika, malo znači trenutna (loša) forma jednih i drugih ili podatak da vodeći Dinamo u ligi Hajduku bježi 16 bodova. Jer osvajač zadnjih deset prvenstava nije superiornost potvrdio u tri derbija od ljeta naovamo, od kojih su dva završila bez pobjednika (1:1, 0:0), a Hajduk je najbolje igrao u jedinom porazu od Dinama (2:1) na Maksimiru.