"Hajduk je molio Boga da odem. Otišao sam i postao samo broj"

SVI ZNAJU da Hajduk 20 godina čeka na naslov hrvatskog prvaka. Splitski klub mitske 2005. uzeo je titulu nakon što se prvenstvo razdvojilo na ligu za prvaka i ligu za bedaka. Hajduk je bio u prvoj skupini, a Dinamo u drugoj. U napetoj završnici sezone osvojio je prvo mjesto s 56 bodova, dva više od zaprešićkog Intera u kojem su tada, na posudbi iz Dinama, bili mladi Vedran Ćorluka i Luka Modrić.
A tko pamti ime najboljeg Hajdukova strijelca u šampionskoj sezoni? Bio je to Tomislav Bušić, tada 19-godišnji centarfor koji je postigao 11 golova i predvodio Bile do slavlja. Dva desetljeća kasnije, Bušić je ušao u igru za NK GOŠK Kaštela i nogometne romantičare podsjetio na najbolje dane svoje karijere.
Pola sata bilo mu je potrebno za hat-trick na gostovanju kod Kamena u Ivanbegovini u 22. kolu Treće NL Jug. Bio mu je to prvi nastup nakon dugo vremena jer više ne igra, već vodi GOŠK-ovu školu nogometa i trenira juniore. Trener Siniša Jalić zamolio ga je da se registrira kako bi, ako zatreba, mogao pomoći. I pomogao je.
Tomislav Bušić dao je intervju za Index
Rođen je 2. veljače 1986. godine. Nogomet je počeo igrati u NK Vinjanima, pa se preko NK Imotske Krajine, današnje Mladosti, izborio za mjesto u Hajduku. Igrao je za mlađe uzraste splitskog velikana i s juniorima osvojio naslov prvaka Hrvatske, a zatim ga je tadašnji trener Ivan Katalinić ubacio u prvi sastav.
Upisao je 108 službenih nastupa i 33 gola, od kojih je trećina donijela naslov prvaka. U ljeto 2007. otišao je u kijevski Dinamo kao dio dogovora u kojem se Florin Černat uputio u suprotnom smjeru. Šest mjeseci u Ukrajini pokazali su se kao pogreška, pa se vratio u Hajduk.
Zadržao se do ljeta 2009. godine, otišao u izraelski Maccabi Petah Tikvu, a u narednim godinama nastupao za Slaven Belupo (2010. - 2013.), azerbajdžanski Simurq (2013.), albanske klubove Vllazniju (2013. - 2014.) i Tiranu (2014. - 2015.), malezijski TFC (2015. - 2016.), pa se vratio u Albaniju igrajući za Flamurtari (2016. - 2019.) i Teutu (2019.) te kosovski Gjilani (2019. - 2021.). Protekle tri godine je u GOŠK-u.
U intervjuu za Index govorio je o trenerskom poslu i igranju za hrvatskog četvrtoligaša, odrastanju i dolasku u Hajduk kada je bio dječak, debiju protiv Međimurja i golu za pobjedu protiv Dinama 5. prosinca 2004., čime je trasiran put prema tituli.
Prisjetio se kako je bilo dočekati Niku Kranjčara, koji je stigao iz Dinama u jednoj od najvećih priča domaćeg nogometa, objasnio je zašto je bila pogreška otići u kijevski Dinamo i prepričao je kako je igrati s Lukom Modrićem i Eduardom da Silvom u hrvatskoj U-21 reprezentaciji, čiji je rekorder po broju nastupa.
Kako je bilo s 39 godina, nakon dugog perioda bez treniranja, igrati protiv Kamena u 22. kolu Treće NL Jug i zabiti hat-trick?
Lagano sam trenirao posljednja dva mjeseca. Bilo je lijepo, drago mi je što sam pomogao kako bismo pobijedili, momcima to puno znači. Ova liga ima svoju draž, kao i HNL. Pjesma u autobusu i slavlje njima znači kao da su osvojili Ligu prvaka. Srećom, nisam se ozlijedio, to je najvažnije, haha.
S obzirom na to da ste profesionalno igrali nogomet, vide li Vas suigrači kao uzora?
Sigurno, da. U klubu sam već tri godine, primjećujem poštovanje. Puno im znači imati igrača s iskustvom poput mene. Lakše im je igrati sa mnom, znam kada trebam prići, istrčati, odložiti loptu... Zanimljivo im je slušati priče iz karijere i Hajduka. Sve slušaju i upijaju.
U ljeto 2021. postali ste trener u omladinskoj školi GOŠK-a. To vam je prvi trenerski posao? Zašto baš ondje?
Došao sam sasvim slučajno. Približavao se kraj profesionalne karijere nakon što sam imao ozljedu lista. Kada sam odlučio prekinuti karijeru, kontaktirali su me ljudi iz Gomilice s pitanjem želim li doći k njima raditi kao trener i pomoći im ući u Treću NL Jug jer su prije toga bili u 1. županijskoj.
Svidio mi se projekt i drago mi je što sam došao. Završio sam za trenersku A licencu, školujem se i radim s juniorima. Svaki bi trener trebao ići stepenicu po stepenicu i vidjeti kako se radi u manjim klubovima, težak je to posao.
U veljači 2023. preuzeli ste vodstvo nad GOŠK-ovom školom nogometa. Što podrazumijeva Vaš posao? S kojim se problemima susreće četvrtoligaški, zapravo amaterski hrvatski nogometni klub?
Moj je posao bio posložiti školu nogometa. Doveli smo dobre trenere, što je bilo najvažnije kako bi se dobro radilo s mališanima. Organiziram turnire, održavam sastanke s roditeljima... Problema ima, a najveći je infrastruktura.
Svi u Dalmaciji imamo probleme s terenima. Kad padne kiša, nemamo gdje raditi jer se glavni teren čuva za utakmice. Pomoćni je po zimi blatnjav i grbav, pa moramo improvizirati. Imamo umjetnu travu 40x20 metara, na kojoj treniraju mlađi. Treba sve to proći.
Vi ste nogometno odrastali u devedesetima. Koje su razlike između tadašnje i današnje djece u nogometnim klubovima?
Motorika im je slaba i nedostaje im uličnog nogometa. Mi smo jačali noge igrajući školice i penjući se na drvo, a djecu sada prvo treba učiti kako pasti, trčati i skočiti. Na tome se gubi vrijeme, ali moramo se prilagoditi.
Nedostaje li im vic u igri?
Nedostaje, da. Treneri imaju veliku odgovornost u tome. Djecu se ne može odmah stavljati u kalup i tražiti da grade igru iz zadnje linije. Djecu treba pustiti da guštaju. Ako netko ima dribling, pusti ga neka dribla. Kada se dođe u pionire, onda ih se uvodi u sistem.
Gdje ste počeli igrati nogomet i kako je izgledalo Vaše djetinjstvo?
Počeo sam u NK Vinjanima, malom klubu na granici s Hercegovinom, iz koje dolazim. Počeo sam slučajno, krenula je grupa dječaka i ja s njima. Uvijek su svi govorili da sam bio odličan, znao sam da sam talentiran. Nakon mjesec-dva ostao sam sam na treninzima, na koje sam pješke išao dva-tri kilometara.
Par godina kasnije otišao sam u NK Imotsku Krajinu, današnju Mladost. Ondje se skupila grupa djece iz cijele Imotske Krajine. Godinu dana proveo sam ondje u pionirima, a zatim otišao u Split.
Kako ste završili u Hajduku?
U pionirskoj ligi zabijao sam puno golova, čak i Hajduku, pa su me primijetili. Prolazio sam selekcije, bio u reprezentaciji Dalmacije kao igrač malog kluba i išao sam na natjecanja regije u Zagreb. Hajdukovi skauti su me pitali bih li došao k njima. Nisam razmišljao ni trenutka i u drugom srednje sam otišao u Hajduk.
Je li bilo izazovno preseliti se iz malog mjesta u Split?
Napustio sam kuću kao dijete od 15 godina. Iako sam dvije godine živio s tetom u Splitu, bilo je nezgodno jer sam ostavio svoje i išao sam. K tome mi je godinu dana prije toga umrla mama. Bilo je to teško razdoblje, ali izgradilo me, očvrsnuo sam i dobro mi je došlo.
S juniorima Hajduka bili ste prvaci Hrvatske, a onda Vas je trener Ivan Katalinić uveo u seniorski sastav. Kako ste se tada osjećali?
Moja generacija 1985./1986. dominantno je osvojila hrvatsko prvenstvo i onda nas je šest-sedam nagradu išlo na pripreme s prvom ekipom i trenerom Katalinićem. Cijeli sam život volio Hajduk, pratio sam sve generacije. Hajduk mi je bio pojam. Kad sam obukao dres u kadetima, juniorima pa prvoj ekipi, bilo je to ispunjenje sna.
Kakav je bio Vaš debi protiv Međimurja 8. kolovoza 2004., kad ste imali 18 godina?
Pobijedili smo nakon što se ispalo od Shelbournea (u kvalifikacijama za Ligu prvaka, op. a.). Stavili su nas silom prilika, nisam odigrao ništa konkretno, ali ostaje mi u sjećanju za cijeli život.
U drugoj utakmici ušli ste s klupe umjesto Dragana Blatnjaka, koji je dobio potres mozga, i zabili dva gola Kamen Ingradu.
Bila je to moja prva utakmica na Poljudu. Bilo je 0:0 protiv dobrog Kamena, koji je imao iskusne igrače. Dragan je pao i ozlijedio se, a ja sam ušao s klupe i zabio dva gola. Pobijedili smo utakmicu i onda su krenuli natpisi, novine... Uletio sam iz papuča u kopačke, haha.
Kako ste se osjećali u tom trenutku, jeste li uspjeli ostati nogama na zemlji?
Nisam poletio. Pokušavao sam ostati normalan, i dalje sam autobusom putovao na treninge i išao u školu. Godilo mi je, ali i bilo neugodno što me ljudi prepoznaju u autobusu, recimo. Ipak sam bio skroman, tako sam odgojen.
Je li Vam bilo lakše ili teže nego današnjim mladim nogometašima?
Bilo je lakše jer se nije sve pratilo putem društvenih mreža. Prati se svaki njihov korak, što nije normalno. Mladi u takvoj situaciji polete. Moraju paziti kako se ponašaju i što rade. Jedan krivi potez dovede ih u neugodnu situaciju. Kada smo mi bili mladi, mogli smo otići nekamo i sakriti se. A danas se sve odmah objavi na Instagramu, to nije normalno.
Prošlo je 20-ak godina. Možete li sada ispričati priču o izlascima koji nisu procurili u javnost?
Bilo je takvih situacija koliko god hoćete. Primjerice, igrali smo polufinale Kupa u Koprivnici u srijedu. Pobijedili smo i, normalno, svi kao ekipa izašli van. Sutradan smo došli na trening i nitko nije reagirao niti je izašlo u javnost. Pazili smo i tada, sakrili se i stavili kapu, i ništa nije izašlo u javnost. Mora se izaći, nogometaši su također ljudi od krvi i mesa. Ali ne previše, naravno.
Ušli ste u seniorsku ekipu Hajduka nakon ispadanja od Shelbournea u drugom kolu kvalifikacija za Ligu prvaka u ljeto 2004. Hajduk je u prvoj utakmici kod kuće pobijedio 3:2, pa u gostima izgubio 0:2. Bilo je to teško razdoblje u klubu.
U Hajduku je svaka godina izazovna i teška, nažalost, haha. Koliko se sjećam, jer bio sam dijete, igrači su sedam dana spavali na stadionu. Mi smo bili juniori, pa smo izlazili. Sjećam se da je Natko Rački (bivši napadač Hajduka, op. a.) došao stojadinom na Poljud, a imao je crnog BMW-a X5, bojao se da mu ga netko ne bi razbio.
Split je specifična sredina, zato ga i volimo, s time da je nekad bilo luđe nego danas. Jednom smo Siniša Linić i ja išli na rukomet nakon što smo pobijedili u europskoj utakmici. Došli smo na ulaz, a gospođa koja prodaje karte pitala nas je: "Di ćete, kako to igrate?" Okrenuli smo se i otišli, haha.
Godinu kasnije Vi ste igrali protiv Debrecena, koji vas je u kvalifikacijama Lige prvaka izbacio s ukupnih 8:0. Čega ste sjećate iz tih dana?
To su mi najteži porazi u karijeri, 3:0 pa 5:0. Išli smo u goste i nismo imali pojma tko je Debrecen. Trener je bio Miroslav Ćiro Blažević, na njemu klasičan način rekao je da ćemo ih razbiti, pojesti kao kobasicu, haha. Ali oni su bili dobro organizirana ekipa o kojoj nismo znali puno jer tada nije bilo analiza kao danas.
U gostima smo imali šanse, a oni su sve zabili nakon centaršuta. Na Poljudu smo htjeli napasti i rano zabiti, ali primili smo gol u 20. sekundi i tu se sve srušilo. Bilo je samo pitanje koliko ćemo golova primiti i kad će završiti utakmica.
Što pamtite iz derbija Hajduka i Dinama odigranog 5. prosinca 2004.? Hajduk je bio na diobi petog mjesta, a trener Blaž Slišković je Vas, Luku Vučka i Mladena Bartulovića ubacio u sastav. Svima vam je to bio prvi derbi s Dinamom na Poljudu. Vi ste u 88. minuti zabili jedini gol za pobjedu nakon ubačaja Vučka.
Bili smo u karanteni u Makarskoj, a bilo je hladno i padala je kiša. Imao sam 18 godina i nisam očekivao da ću igrati, ali Baka me stavio. Zabio sam gol nakon duge bakljade. Prvenstvo se tu okrenulo - Dinamo je ispao dolje, a mi na kraju osvojili.
Bilo je slično ovoj sezoni s puno poraza nas, Rijeke, Intera... Na kraju smo uspjeli osvojiti naslov. U pretposljednjem kolu igrali smo u Zaprešiću. Da smo izgubili, oni bi bili prvaci. Inter je imao dobru ekipu, s Modrićem u prvom dijelu sezone, Ćorlukom, Stjepanom Poljakom... Igrali su lijep nogomet.
Odigrali smo 1:1 u gostima, pa dobili Varteks 6:0 u posljednjem kolu i osvojili naslov. Ajme, bilo bi ružno da smo gore izgubili, tko bi se vratio u Split...
Bili ste najbolji strijelac Hajduka u sezoni 2004./2005. Zabili ste 11 golova, a Hajduk je postao prvak. Zašto Vam je ta sezona bila tako dobra sezona?
Kada novi igrač dođe u ligu, nitko ga ne poznaje, pa mu je lakše. Nijedan nisam zabio iz penala, ali dosta sam lako postizao golove, i to sve za bodove. U juniorima i kadetima sam također zabijao 20 i više golova po sezoni. Imao sam osjećaj za gol, bio sam klasični broj 9 i imao dobre suigrače koji su me hranili loptama. Bila je to lijepa sezone, pamtit ću je cijeli život.
U zimskom prijelaznom roku šampionske sezone došao je Niko Kranjčar iz Dinama. Kako ste kao igrač Hajduka pratili tu priču i što je Kranjčarov dolazak značio za ekipu?
Bio je talentiran, kapetan Dinama. Bili smo u Međugorju kada je trajala ta priča. Kad se transfer realizirao, bili smo fascinirani dočekom. Prihvatili smo Niku, a on je svojim potezima i golovima vratio ljubav navijačima. Odličan momak i igrač, drago mi je što sam s njim dijelio svlačionicu.
Bili su to lijepi tjedni Vaše karijere. Prvo ste dobili Dinamo, a par tjedana kasnije došao je Kranjčar.
Da, onda je došao i Dinamov kapetan. Tako je trebalo biti. Imam samo riječi hvale za Niku, zagrebački gospodin kojeg splitska publika cijeni više nego itko.
Osvojili ste titulu s Hajdukom 2005., a iza vas je ostao zaprešićki Inter. Rekli ste da Vam je pomoglo što je Zdravko Mamić povukao Luku Modrića s posudbe i vratio ga u Dinamo iz Intera, koji je tako bio oslabljen.
Imali smo dobru ekipu, ali pomoglo nam je što se Luka vratio u Dinamo. Doduše, nakon toga je Dinamo nanizao puno naslova.
Hajduk Vas je u ljeto 2007. poslao na posudbu u kijevski Dinamo, a u suprotnom smjeru otišao je Florin Černat. Kako je došlo do toga?
Moja treća sezona u Hajduku je također bila dobra jer sam zabio 11 golova. Kijevski Dinamo me pratio mjesecima, a zabijao sam i za mladu reprezentaciju. Stvarno me je išlo, pa je bilo pitanje hoće li me kupiti ili neće, tu se lomilo.
Trebao sam dobiti ugovor na pet godina, ali na kraju je bilo ništa. Pojavila se priča s Černatom, menadžerima, on dobar s ovim, onaj s onim... Dinamo nije računao na Černata, a Hajduku bi kao dobro bio došao jer je dobar igrač, što je bilo neosporno.
Dogovorili su zamjenu na godinu dana, što je meni bilo neprihvatljivo. Imao sam 20 godina, išao sam na posudbu u prevelik klub. Bilo je to prisilno, Hajduk je molio Boga da idem, što me razočaralo. Da me barem netko nazvao... Sigurno bi se pojavile druge ponude iz lakših liga kako bih se razvijao.
Ovako sam otišao u Kijev, gdje sam bio samo broj. Ondje je bilo puno odličnih igrača. Nisam bio spreman za taj korak, obilo mi se o glavu. Doduše, i da sam ostao u Hajduku, ne bih igrao. Financijski sam OK prošao, ali nisam bio sretan. Bila je to velika pogreška. Bolje bih se razvijao i napravio veću karijeru da sam otišao u manji klub.
Da mogu vratiti vrijeme, ne bih otišao makar pod cijenu ne igranja u Hajduku. Puno je situacija bilo u Hajduku o kojima bih mogao napisati knjigu, ali ne bih o tome. Cijenit ću i voljeti Hajduk, ipak me je izbacio u profesionalni nogomet, ali ljudi koji su tada radili u klubu... Ne bih ih spominjao, tako se prema nikome ne treba odnositi.
U prosincu 2007. vratili ste se u Hajduk i ostali do ljeta 2009. Što se događalo u tom periodu?
Vratio sam se na zimu, nisam više mogao izdržati u Kijevu, htio sam igrati. U Hajduku sam trenirao, ali nisam dobio šansu, bila je velika konkurencija. Zabio sam gol Werderu u prijateljskoj utakmici, ljudi iz Freiburga su to vidjeli i htjeli me dovesti, ali Hajduk me nije pustio, bilo je komplikacija. Ostao sam, ali rijetko sam igrao.
Ušao sam u zadnju godinu ugovora, igrao sam do zime i onda su mi kroz novine rekli da ne računaju na mene. Posljednjih šest mjeseci ugovora sam samo trenirao. Imao sam dogovor s Rijekom, ali Hajduk me nije htio pustiti. Izgubio sam šest mjeseci bez veze.
Tko je najbolji igrač s kojim ste igrali u Hajduku?
Stariji su već bili na završetku karijera, ali mogu izdvojiti Niku Kranjčara i Nikolu Kalinića. Ostvarili su odlične karijere.
Sezonu 2009./2010. proveli ste u Maccabi Petah Tikvi. Kako je bilo ondje?
U Maccabi sam otišao sasvim slučajno. Ostao sam bez kluba, a Giovanni Rosso, koji je tada bio u Hajduku, pitao me hoću li u Izrael. Život je bio lijep, Tel Aviv blizu, liga teška za napadača poput mene jer smo imali ekipu koja se uglavnom branila. Imao sam godinu dana ugovora, a kako nismo ostvarili rezultat, svi stranci su otišli.f
U Slaven Belupu ste bili od 2010. do 2013. godine.
Tad je trener bio Zlatko Dalić, današnji izbornik. Poznavao me iz mlade reprezentacije, pa me htio dovesti čim je čuo da sam slobodan. Bio je pred odlaskom u Saudijsku Arabiju, ali htio je da dođem. Dali smo si ruku i to je to. Slaven je organiziran klub, što pokazuje iz godine u godinu. Drago mi je što sada igraju možda i najljepši nogomet u ligi.
Problem je bio u tome što sam u Slavenu doživio dvije teške ozljede: pukla mi je Ahilova tetiva i hrskavica u koljenu. Od dvije i pol godine ugovora, godinu i pol sam proveo na rehabilitaciji. Ozljede su me tamo ubile, iako sam u jednoj polusezoni zabio šest-sedam golova. Taman sam trebao napraviti iskorak i dogodila se nesreća.
K tome mi je u Hajduku pukla kost u stopalu. Kako sam se psihički nosio s ozljedama? Razočaran si prvi dan, pa shvatiš da nemaš izlaza, moraš raditi i vratiti se što prije.
Prvu polovicu 2013. proveli ste u azerbajdžanskom Simurqu.
Bili smo daleko od glavnog grada Bakua, na nekoj planini, ničega nije bilo. Financijski je bilo OK, ali ostalo treba što prije zaboraviti. Ničega nije bilo u tom zabačenom mjestu. Srećom, bilo nas je dosta s Balkana, ali jedva sam čekao da to završi kako bih otišao. Ondje smo igrali PES na PlayStationu po cijele dane, haha.
U Albaniji ste između 2013. i 2019. nastupali za KF Vllazniju, Tiranu, Flamurtari i Teutu, a na Kosovu za Gjilani. U Flamurtariju ste imali problema s plaćom, govorili ste da ćete ih tužiti. Što je bilo s tim?
U Flamurtariju sam bio kapetan dvije godine, što je fascinantno jer sam bio stranac. No, svako malo je kasnila plaća. Borio sam se s predsjednikom da nam isplati plaće. Zakačili smo se, pa sam poslao FIFA-i pismo da bih išao kući. Onda bi mi uplatio tri plaće, pa bih se vratio i godinu dana bi bilo OK. I onda opet...
Bilo mi je lijepo igrati u Flamurtariju, grad je lijep, na moru. Kad su drugi put kasnile plaće, puk'o sam i otišao u Teutu. Albanija će mi ostati u lijepom sjećanju iako naši ljudi nemaju dobru sliku o toj zemlji. Imaju bolje terene i stadione od nas, što je smiješno s obzirom na to da je Hrvatska druga i treća na svijetu. Ulažu i idu naprijed.
S obzirom na to da ste imali probleme s isplatom plaće tijekom karijere, kako gledate na situaciju u Šibeniku ove sezone?
Smiješno je da u 2025. profesionalni klub ima probleme s plaćom, toga nema nigdje. Pobijedili su Lokomotivu i još imaju nadu za ostankom. Tu su s Osijekom, koji ima ne znam koliko puta veći budžet. Teško je kada ovisiš o plaći, a ona kasni. Svaka im čast, treba ih podržati, nadam se da će se situacija riješiti.
Kako je bilo u malezijskom TFC-u tijekom 2015. i 2016.?
Odlično, žao mi je što nisam dulje ostao. Igrali smo drugu malezijsku ligu s trenerom Tomislavom Steinbrücknerom iz Osijeka, koji me doveo u klub. Ušli smo u prvu ligu, a on je otišao. Nakon njegova odlaska ostalo mi je pet mjeseci ugovora. Indonežanin je došao za trenera te je doveo svoje igrače.
Nije mu bilo bitno što sam zabio 13 golova u 15 utakmica i što sam ih golom u play-offu uveo u prvu ligu. Dolazili su prvi, drugi, treći igrač na probu. Bilo je samo pitanje kada će netko ostati. No, dobro sam igrao i zabijao na pripremama te nastupio u prvom kolu, da bi mi 15. veljače rekli da su me odregistrirali jer su doveli drugog igrača. Nemoguće.
Zahvalili su mi i rekli da više ne mogu igrati. Mislio sam da se netko sprda sa mnom. Mogao sam ostati s njima i trenirati, uživati na prekrasnim otocima ili otići kući, a da me oni isplate. Izabrao sam treću opciju i otišao nakon što su me isplatili. Idućih pet mjeseci nisam igrao, već sam trenirao sa Solinom. Treba knjigu napisati sa svim tim pričama.
Što Vam je po pitanju promjene života bilo najteže u Azerbajdžanu i Maleziji?
U Azerbajdžanu nije bilo života, nikakvog izbora. Svaki dan je bio isti, kao u filmu Beskrajni dan. U Maleziji sam se odmah naviknuo na muslimansku zemlju i malo ljuću hranu, ali našli smo kinesku četvrt u kojoj je bilo svakakve hrane. Bili su naši treneri, pa smo se družili i kartali. Bilo je lijepo.
S 29 nastupa rekorder ste hrvatske U-21 reprezentacije, za koju ste zabili 13 golova. No, nikad niste debitirali za A selekciju.
Žao mi je, ali ponosan sam onime što sam odigrao za mladu. Bila je opcija da igram prijateljsku utakmicu kada je Slaven Bilić postao izbornik A reprezentacije, ali morali smo igrati kvalifikacije s mladom. Hrvatska je imala dobre napadače s Mladenom Petrićem i Eduardom, bilo je teško probiti se.
Kakav je Slaven Bilić, koji Vam je bio izbornik u U-21 reprezentaciji?
Prijateljski nastrojen, dobar motivator. Pokazao je ljudskost zbog koje si spreman dati sve za njega. Šteta što preko Srbije nismo otišli na Europsko prvenstvo, ali bila je to dobra generacija s Modrićem, Ćorlukom, Eduardom, Ognjenom Vukojevićem, Marijom Mandžukićem... Odrasli smo zajedno, bilo je top.
Što možete reći o Mandžukiću? Javnost ga obožava, ali rijetko je u medijima, pa se malo zna o njemu privatno.
Haha, ma ne bih iznosio detalje o njemu. Ima milijun anegdota, ali ne bih u javnosti. Ako se Mandžo naljuti, gotov sam, haha.
Eduardo? Dobrica, miran i povučen tip. Modrić? Kad je igrao u Zrinjskom, a ja u Hajduku, bili smo si baš dobri. Subotom bismo se našli u Posušju nakon utakmica te izašli van.
Hoće li Hajduk biti prvak?
Pitaj Boga, tko to zna? Nadam se da hoće. Moramo ići na pobjedu u svakoj utakmici. Kad moramo napasti, malo štekamo. Sve je u rukama igrača.
Zašto Hajduk 20 godina čeka na titulu?
Tko to zna. Nema sistema rada i to dolazi na naplatu. Krenemo pa se raspadnemo, kao prošle godine nakon dva poraza od Dinama. Gattuso sada koristi dosta mladih igrača i to je jedini pravi put, mora imati što više igrača iz svoje škole. Neka žrtvuju godinu ili dvije. Moraju se posložiti mlađi uzrasti, treba se raditi s djecom.
Što mislite o Gattusu?
Svaka mu čast, prvi je. Igraju kako igraju, skupljaju bodove, rezultat se pamti. Moja filozofija je drugačija, volim igrati napadački, s visokim presingom i pod cijenu da visimo u obrani. Tako igram sa svojom ekipom. Treniram juniore i želim da se razvijaju igrajući blizu igrača. Možda bih drugačije radio da treniram seniore.
Kakve su Vam trenerske ambicije?
Našao sam se u trenerskom poslu, guštam, volim raditi i biti na terenu. Svakodnevno se educiram. Svakome je cilj biti trener profesionalne ekipe, probat ću to ostvariti. Uporan sam i vjerujem da ću uspjeti. Puno sam toga prošao u životu, neću odustati samo tako.
