DINAMO i Hajduk remizirali su na Maksimiru (1:1). Ovaj bod ogromni je zalog za momčad s Poljuda koja je došla u Zagreb s nekoliko bitnih izostanaka, ali do tog boda stigla je uz nevjerojatnu dozu sreće.

Trebalo je biti 4:0 do poluvremena

Prvih pola sata derbija vjerojatno spada među najdominantnije Dinamove predstave protiv Hajduka i pravo je čudo da su Modri vodili tek 1:0 nakon početnog perioda utakmice. Obično se kvaliteta napada procjenjuje po tome koliko je puta momčad organizirano ušla u zadnju trećinu suparnika, ali Dinamo je ovdje imao i mnogo više. Barem petnaest puta je stigao u šesnaesterac Hajduka s puno igrača, u situacijama u kojima ga je malo bolja odluka ili malo preciznije dodavanje dijelilo od stopostotne šanse. Hajduk nije bio ovako nadigran jako dugo, a dobar dio krivice snosi i Burić.

Ako se zna da je Dinamo momčad čija su dva najkreativnija igrača oni koji obožavaju igrati između linija (Petković i Olmo) te ako im je pridružen Ivanušec, onda je početna postavka Hajdukova trenera bila pravi recept za katastrofu. Generalno se protiv Dinama može efikasno braniti na dva načina. Prvi je visoki pritisak u kojem se stoperima i Moru nastoji smanjiti vrijeme za odluku i tako onemogućiti Dinamu da uopće prenese loptu do glavnih poluga u napadu. Druga strategija je spustiti se dublje u teren, u zonu u kojoj prostor između linija jednostavno ne postoji, čime bi se i Olmo i Ivanušec (a vjerojatno i Petković) morali po loptu spuštati ispred cijele vezne linije. 

Hajduk, odnosno Burić, nije napravio ni jedno ni drugo. Ostao je u središnjem bloku - nedovoljno aktivnom i agresivnom da oduzme loptu, s dovoljnim razmakom između zadnje i vezne linije, u koju mu je Dinamo konstantno ulazio. Jedan kvalitetni pas iz Dinamove zadnje linije doslovno je donosio Dinamu situaciju u kojoj s viškom igrača ulazi u samu završnicu. 

Hajduk je visio kao nikad, ali mu je jedna odluka i promjena u pristupu Burića ipak omogućila gol i bod.

Burić je imao puno sreće, ali je konačno malo oslobodio ekipu

Sagledamo li Hajdukovu situaciju i kontekst ulaska u derbi iz svih kuteva, treba jasno naznačiti kako su Buriću dobrim dijelom bile vezane ruke. Izostanci Jaira, Bradarića, Hamze i Posaveca te upitna spremnost Nejašmića da započne utakmicu i izdrži tempo ipak su preveliki hendikep za ovakav kadar. Tako je Burić, u odsustvu defenzivnih veznjaka, momčad obogatio jednim ofenzivnim igračem, odnosno Stankom Jurićem, a Nejašmića sredinom nastavka zamijenio Teklićem.

Na kraju je to s rezultatske strane ispalo sasvim dobro rješenje za Bijele. Već se kod centaršuta Čoline sredinom prvog dijela vidjelo da Hajduk naprijed dolazi s velikim brojem igrača, što je puno konkretniji i hrabriji pristup od njegove uobičajene prakse za gostujuće utakmice u HNL-u. Pritom je i takva strategija imala veliku manu jer se Dinamo u nekoliko navrata brzim pasom našao u kontri u prostoru iza Hajdukovih bekova, ali se u konačnici isplatio.

Penal, iako je u svojoj osnovi prilično izoliran incident, nastao je iz situacije u kojoj je Hajduk opet s viškom igrača napadao Dinamov gol. Možda je za Hajduk, koliko god to nesuvislo na prvu zvučalo, ispalo dobro što Burić nije imao  previše kadrovskih opcija. Ovakvoj postavi morao je dati više slobode u napadu i nagrađen je golom. Uz dosta sreće u prvom dijelu i Dinamovo povlačenje ručne kočnice u drugom, to je bilo dovoljno za remi.

Dinamo nema vremena za očajavanje

Malošto je za Dinamove igrače i navijače toliko bitno koliko pobjeda nad Hajdukom i vjerojatno je dobar dio njih razočaran ovakvim ishodom jer misle da su zaslužili više. Ali Dinamu u konačnici ovaj ishod i nije toliko krucijalan. Ima četiri boda prednosti uz utakmicu manje, kvalitetu i formu koja im jamči ogromnu prednost pred Hajdukom i neupitno prvo mjesto na kraju sezone.

Za Dinamo je bilo bitno da uslijed ozljeda ili poraza ne doživi potres pred susret protiv Atalante u Milanu. Najveći plus za Dinamo iz ove utakmice su zapravo opcije iz drugog plana koje su se pokazale sjajnima. Šitum je sasvim solidno odigrao rolu desnog beka i premda je primarno krilni igrač, možda se ovom utakmicom postavio kao ozbiljna konkurencija Stojanoviću i Pintu. Ivanušec je bio vjerojatno najbolji igrač susreta, a golovi u Ligi prvaka i mladoj reprezentaciji samo su nagrada za njegov konstantni rast u igri. Konačno, Kadzior je već dulje od sezone tek rezervno desno krilo, ali nitko u Dinamu nema tako opasan prekid i tek rijetki imaju sposobnost jednim potezom riješiti utakmicu. 

U susretu velikog naboja i pritiska Dinamo je potvrdio barem tri opcije koje mogu odigrati ozbiljniju i veću rolu u budućnosti. Ali već sada gotovo ništa iz ove utakmice nije pretjerano bitno. Dvadeset i pet igrača na čelu s Bjelicom i četiri tisuće Bad Blue Boysa stižu u Milano na još jednu utakmicu stoljeća i traže pobjedu koja bi ovu generaciju potvrdila kao jednu od najvećih u Dinamovoj povijesti.