Nevjerojatna je ovo bila utakmica, jer iz onog što smo vidjeli u prvih 45 minuta sve je sugeriralo da ćemo gledati do kraja jednu mučnu, tvrdu, kvalitetom siromašnu, a pogreškama bogatu utakmicu.

 

Vjerojatno bi tako i bilo da u nastavku susreta igrači Hajduka nisu namirisali krv, da nisu osjetili da ukrajinska momčad po ničemu nije bolja od njih i da ih se da pobijediti, makar su na papiru slovili kao favoriti.

 

 

Istina, Oleksandrija, premda debitant u Europi i iako momčad s puno nepoznanica, kao favorit je ušla u utakmicu iz dva jako važna razloga.

 

Najprije, Hajduk je prve tri službene utakmice u sezoni, one dvije euroligaške protiv Iasija i prvenstvenu protiv Cibalije, odigrao jako loše i isključivo na krilima velike sreće nekako je uspijevao ostvariti pozitivne rezultate. Tko je god gledao mučenje na Poljudu protiv bezvezne rumunjske momčadi, opravdano je vjerovao da će Ukrajinci, kakvi god da bili, s lakoćom slaviti protiv Bijelih, jer od onog što je Hajduk odigrao na Poljdu, teško da je moglo biti nešto lošije.

 

S druge strane, pozicija koju danas u svijetu klupskog nogometa imaju hrvatski u odnosu na ukrajinske klubove, također je Oleksandriji davala prednost, ako ništa, onda zbog jačeg ranga natjecanja, jer ukrajinska liga sigurno je kvalitetnija od HNL-a, te višestruko većeg budžeta koji je trebao biti prevaga na strani Ukrajinaca.

 

Međutim, dogodilo se pravo malo čudo. Hajduk je u Ukrajini došao do velike prednosti zahvaljujući taktički dobro odigranoj utakmici, u kojoj su u napadu iskoristili sve pogreške i naivnost domaćina, koji se na sreću pokazao kao ''mačak u vreći'', odnosno, kao momčad ništa jača od Iasija.

 

U prvih 45 minuta gledali smo negledljiv nogomet, pravu antinogometnu propagandu, u kojoj su se oba takmaca gotovo pa natjecala tko će više griješiti i tko će s više pogrešaka iziritirati sve nesretnike koji su iz ovog ili onog razloga gledali utakmicu.

 

 

No, u nastavku na travnjaku pokušavala je igrati i zabijala je samo jedna momčad – ona splitska. Više puta smo pisali kako je slovenski stručnjak na klupi Bijelih, Marijan Pušnik veliki miljenik sreće, To je dokazao i u Oleksandriji. Hajduk je nakon pet minuta NIČEGA, ali doslovce ničega, u nastavku ipak poveo. 

 

Ganac Said dobio je loptu na lijevom krilu, više na snagu, nego na nogometno znanje uspio je nekako izboriti korner, a onda su Splićani lukavstvom šokirali domaćina.

 

Igrači Hajduka odlučili su se za kratko dodavanje, loptu je primio Nikola Vlašić i snažno je opalio s 18 metara. Vratar ukrajinske momčadi Levanidov uspio je obraniti i odbiti udarac, ali je odbijanac prihvatio vjerojatno najosporavaniji igrač u momčadi s Poljuda, stoper Marko Ćosić, koji zabija iz blizine za 1:0.

 

Da se razumijemo, nije Hajduk na krilima tog gola počeo igrati neki spektakularni nogomet, niti su domaćini skinuli gaće i pustili Splićanima da se iživljavaju. Unatoč sjajnoj i uvjerljivoj pobjedi, moramo biti iskreni i priznati kako je obrana Hajduka i večeras odigrala jako loše, a u pogreškama posebno su se isticali Juranović i Milić.

 

 

Međutim, ono što je nedostajalo Hajduku protiv Iasija, večeras je bilo prisutno na travnjaku stadiona Nika u Oleksandriju. Hajduk sa i Hajduk bez Tina Sušića i Lovre Kalinića definitivno nije ista momčad, jer njih dvojica su igrači, koji barem na ovoj razini nogometa, rade itekakvu razliku. Posebice onda kad Nikola Vlašić kao večeras podbaci i odigra ispod svog nivoa (premda je sudjelovao kod prvog gola, od njega možemo i moramo očekivati puno više) na kojem bi trebao biti s obzirom na ogroman talent koji je neporeciv.

 

U prvih 45 minuta Sušić je bio daleko najagilniji igrač Hajduka u kreaciji, i sve što je vrijedilo u igri Bijelih prema naprijed, večeras je bilo njegovih nogu djelo. Pomalo je neugodno bilo gledati kako se Juranović i Jefferson konstantno muče s loptom u nogama kao da žongliraju s vrućim krumpirom, naspram BiH reprezentativca, koji premda još nije u punoj formi, tu loptu dodiruje i udara potpuno drugačije od svih svojih suigrača. Asistencija za treći gol Francka Ohandze, koji je još jednom dokazao da je čudo od igrača, potez je za pamćenje, za aplauz i za naklon i ako Sušić ovo ljeto zaista napusti Poljud, biti će to nenadoknadiva šteta za Bijele.

 

S druge strane, sve što bi zabrljali, a zabrljali su puno toga u duetu Juranović i Milić, skidao je fantastični Lovre Kalinić. I to je bila ta prevaga koja je odnijela pobjedu na stranu Hajduka, a sreća koja je vjerni prijatelj i nerazdvojni pratitelj Marijana Pušnika samo je dodatno doprinijela velikom trijumfu. 

 

Jer kako drugačije objasniti prvijence Marka Ćosića, čovjeka koji bi bio krivac da se ispalo, a moglo se, od Rumunja i Ante Ercega, bivšeg napadača Splita na kojeg su zaboravili gotovo pa svi, u jednoj od najvažnijih utakmica Hajduka u posljednjih nekoliko godina? Skoro pa nikako.