BORO PRIMORAC s kolegom iz medijske službe Hajduka dočekao nas je na vratima svojeg ureda ispod zapadne tribine Poljuda. Nakon upoznavanja iz džepa je izvadio mobitel i rekao: "Evo, baš me zvao Wenger." Nakon toga je sjeo za stol i uzvratio videopoziv dugogodišnjem prijatelju i jednom od najvećih trenera svih vremena, s kojim je kao član stožera proveo gotovo četvrt stoljeća.

Arsene mu se javlja i njih dvojica započinju razgovor na tečnom francuskom i vjerojatno bi samo netko s veoma osjetljivim uhom mogao raspoznati tko je od njih dvojice porijeklom iz Čitluka, a tko iz Strasbourga. Nakon razgovora u kojem je Wengera uputio u uspjehe Hajdukovih juniora, pokazuje nam staru bilježnicu u kojoj je devedesetih godina vodio bilješke na satovima japanskog. 

Wenger i Primorac su, naime, prvi zajednički angažman imali u Nagoyi, prije nego što su u Arsenalu od početka do kraja bili dio najuspješnije ere u povijesti engleskog velikana. Francuske i engleske riječi često se spontano umiješaju u govor 67-godišnjeg poliglota na čelu Hajdukove nogometne akademije, bilo da govori o naganjanju lopte po mostarskim ulicama ili anegdotama s Henryjem i Zidaneom. 

Primorac je u Arsenalu podigao 17 trofeja u 22 godine i ispratio neke od najboljih igrača i generacija koje je svijet ikada vidio. Ipak, engleskoj i globalnoj nogometnoj javnosti ostao je poprilična nepoznanica, o čemu svjedoče i naslovi članaka otočnih medija o "misterioznom čovjeku" iz svlačionice Arsenala, u kojima se nagađalo i raspravljalo o njegovoj stvarnoj ulozi. 

Bio je povučen, pa je sada, debelo u njegovom sedmom desetljeću života, pred vama njegov prvi životni intervju. Razgovorom koji je potrajao gotovo tri sata pokušali smo vam približiti tko je bio Wengerov misteriozni čovjek iz sjene i kako je tekao njegov put od mostarskih ulica do samog nogometnog vrha.

Što nam možete reći o najranijim uspomenama iz djetinjstva? 

Rodio sam se 1954. u Mostaru i o prvih pet-šest godina vam ne mogu reći ništa. Do sedme godine imam samo jednu svoju fotografiju, na njoj sam bos, s flasterom na prstu i loptom pored sebe. Imao sam petoricu starije braće, svi su igrali nogomet. Jedan je branio u Lokomotivi, drugi igrao u Poštaru...

Liga hercegovačke zone bila je vrlo jaka, od Troglava iz Livna do dubrovačkog GOŠK-a, Leotara Trebinja, Budućnosti Duvno, Mladosti Lištice, Sloge iz Ljubuškog, sada ti klubovi uglavnom imaju druga imena.

Čime su Vam se bavili roditelji?

Otac i mati su bili iz Čitluka, odrasli su kao susjedi u istoj ulici, očevi Primorci i materini Marinčići. Tu bih kao mali provodio ljetne praznike, pomagao sam u sadnji duhana, odvodio konje i krave na pašu.

Otac je bio vlakovođa, vozio je teretne vagone po cijeloj Bosni. Živio je do 70. godine, što je i jako dugo s obzirom na uvjete u kojima je radio. Majka je bila nepismena, nije nikada išla u školu, brinula se o djeci, čuvala ovce, ali bila je sposobna i lukava, nisi je mogao lako prevariti.

Kakvi ste bili kao učenik?

Dobar, jedini od sve braće. Nakon srednje išao sam u višu saobraćajnu u Metkoviću. Desilo se nešto što me motiviralo na učenje i rad. Imao sam brata Slobodana koji je igrao u Veležu, bio je jako dobar igrač, ali je 1968. slomio meniskus.

Prije je nakon operacije meniskusa bilo jako teško vratiti se nogometu. Prekinuo je karijeru u 28. godini i zato sam se posvetio školi, jer nikad se ne zna što te čeka. Kada sam stigao u Hajduk i dobio koji dinar, stan, odustao sam od diplome u višoj saobraćajnoj. Po struci sam električar, to sam završio u srednjoj.

Kako ste počeli igrati nogomet?

Na ulici u Mostaru, imali smo natjecanja između ulica, škola. Ne samo u nogometu, igrali smo sve sportove.

Jeste li odmah odskakali po talentu?

Na početku najviše u košarci, bila je jako popularna i igrala se posvuda, za košarku ne treba veliki teren. Bio sam jako dobar skakač, ali tada nisam ni sanjao da ću dospjeti do Veleža.

Jeste li bili navijač Veleža?

Naravno, brat mi je tamo igrao. Otac bi me stavio na leđa i vodio na utakmice. Znao sam sve igrače, Zelenika, Kordić, Mujić, Rebac itd. Nisam nikad planirao igrati nogomet, nije mi bio ispred drugih sportova, ali kad sam počeo ići u srednju, igrao sam na prvenstvu škola u malom nogometu. 

Nas četvorica smo ga osvojili, igralo se na Kantarevcu. Sa mnom je igrao i Džemal Hadžiabdić koji je kasnije isto postao veležovac. Tamo su me primijetili ljudi iz kluba i pozvali me na trening pionira.

Nakon toga ste se ekspresno probili?

U juniorima sam postao reprezentativac Bosne i Hercegovine. Osvojili smo republičko prvenstvo u Kosovskoj Mitrovici. Vratio sam se kući u Mostar i planirao sam otići na kupanje na Neretvu kada mi je došao brat i rekao da hitno moram vaditi putovnicu jer sam uključen u mladu reprezentaciju Jugoslavije za utakmicu u Mađarskoj.

Velež  mi je nabavio dokumente, mati spakirala torbu i sjeo sam na vlak za Beograd. Trener mlade reprezentacije bio je Biće Mladinić, a u ekipi Džajić, Holcer, puno dobrih igrača. Prvi put sam u životu sjeo u avion i otišao u Budimpeštu.

Život mi se okrenuo u sedam dana, od juniora Veleža postao sam mladi reprezentativac Jugoslavije. Čim sam se vratio u Mostar, dali su mi ugovor na potpis, bio sam i dalje isti igrač kao i koji dan ranije, ali tada me nitko nije ništa pitao.

Kako je izgledao taj prvi ugovor?

Potpisao sam na pet godina i imao nekakvu plaću, koja se za godinu dana, kada sam postao standardni prvotimac, povisila. Ja o novcima nisam vodio računa, sve sam davao materi, ona bi mi dala po sto dinara i govorila da puno trošim, a sve su pare bile moje!

Majka je bila pametna i lukava. Znala je da zarađujem pet puta više od oca koji je non-stop radio pa mi je rekla: "Ne govori mu koliko ti daju, ubio bi mu moral!" Očev uvjet da postanem nogometaš bio je da steknem zanat, kada sam završio za električara, rekao je: "Sad igraj koliko hoćeš."

Još u Veležu sam postao seniorski reprezentativac Jugoslavije. Imali smo kamp u Makarskoj. Tu je uvijek bilo najviše igrača Hajduka, nekoliko iz Zvezde i drugih klubova, a ja jedini iz Veleža. Na treninzima se puno trčalo i pamtim ih po velikim naporima, a popodne bismo radili s loptom.

Sjećate li što ste prvo kupili od svog novca kada ste postali profesionalni nogometaš?

Žena starijeg brata me odvela u dućan i kupio sam dvije-tri košulje. Profesionalac sam postao već sa 17, ali i nakon srednje škole sam krenuo u višu saobraćajnu jer, kao što sam rekao, nikad se ne zna. Škola mi je bila draga, promet je jako interesantna struka.

Još dan-danas se sjećam lekcija o uređenju infrastrukture u različitim gradovima. Kako su raspoređene avenije u New Yorku, Parizu, Moskvi. Volio sam geografiju, a kemiju nisam znao ništa, svatko ima neko svoje polje.

Jeste li odmah igrali kao stoper?

Sulejman Rebac me prve godine uglavnom stavljao na stopera, a nekada sam bio zadužen za određenog protivnika poput Stanislava Karasija, ono što danas zovemo strict marquage, striktno markiranje.

Generacije Veleža pod Repcem većina se sjeća po atraktivnom napadačkom nogometu.

On je bio trener koji je prije toga bio i veliki igrač, u Hajduku je igrao s Bajdom Vukasom i Franom Matošićem. Volio je napadače i prilagođavao im je igru, s njima je najviše individualno radio, a mi obrambeni bismo s trenerom golmana imali "udri glavom" režim treninga.

Ali Hadžiabdić i ja smo bili prvaci Mostara u malom nogometu, nismo samo ispucavali lopte, on je bio bek i vrhunski dribler, mali nogomet te dosta nauči. Ako možeš kontrolirati loptu na malom prostoru, sve ti postane lakše. Drago mi je što je mali nogomet i danas jako popularan u Dalmaciji.

Zbog čega je Velež bio prilično omiljen u cijeloj Jugoslaviji? O Veležu se pričalo s respektom i u drugim jugoslavenskim republikama.

Mislim da je glavni razlog stil igre, bili smo dobri za gledanje. Sjećam se gostovanju u Splitu kada smo izgubili od Hajduka. Smjestili su nas u hotel na Marjanu i vidio sam da na jelovniku ima "pašta verde", zeleni špageti. To je danas prilično jeftina hrana, ali ja sam tada bio impresioniran i narasle su mi oči kada sam vidio to "pašta verde". Možda smo i zato izgubili, dobro smo se najeli i cijeli dan bili na suncu kraj bazena.

Bili ste jako blizu vrha, ali niste uspjeli doći do titule. 

Dva puta sam s Veležom jako gusto izgubio prvenstvo, od Zvezde i Hajduka, imali smo isti broj bodova kao Hajduk, ali slabiju gol-razliku. Bili smo malo slabiji na strani, ali kod kuće smo dobivali. Kada smo se borili s Hajdukom za titulu, zadnje kolo smo igrali sa Sarajevom na Koševu.

Cijeli Mostar je otišao gore, 20 tisuća ljudi. Oba kluba imala su 43 boda. Hajduk je gostovao kod OFK Beograda koji je bio dobra ekipa, uvijek sam imao problema igrati protiv Slobodana Santrača i nadao sam se da OFK može dobiti.

Bilo je dobro i Sarajevo sa Safetom Sušićem. Netko nam je tijekom utakmice rekao da OFK vodi 1:0, a mi smo zabili oko 70. minute i pobijedili. Sudac je svirao kraj i vidio sam da nešto ne valja, da se navijači ne raduju kako bi trebali, onda sam čuo da je Jerković dao drugi gol, ono je bila kriva informacija. Nekoliko godina poslije protiv Sarajeva sam osvojio prvenstvo s Hajdukom, 1979. godine.

Jedna od najlegendarnijih utakmica u Veležovoj povijesti je pobjeda rezultatom 5:0 protiv Ivićevog Hajduka u Mostaru 1975. godine. Hajduk je tada bio moćna ekipa koja je drugi put u nizu osvojila duplu krunu. Što pamtite s te utakmice?

Velež je kod kuće dobio sve velike ekipe. Dušan Bajević se u Mostaru nije bojao nikoga. Bio je nezaustavljiv, brz, igrao glavom. Naprosto smo imali odličan dan, a Hajdukov golman Mešković je imao nešto slabiji, jedan gol je bio rubni offside i eto ti. Hajduk smo pobijedili 5:0, ali i 4:0 par godina kasnije, Zvezdu isto 4:0, nije to bilo slučajno, bili smo odlična ekipa.

Postoji priča da su hajdukovci večer prije te utakmice bančili po Mostaru pa bili pregaženi zbog mamurluka, je li to istina?

To je laž i mit. Poznajem tadašnji Hajduk i Ivića. Bog ne bi spasio onoga tko bi tako nešto napravio pod njim, on bi digao revoluciju da si izašao u ponedjeljak, a kamoli na dan utakmice. Hajduk je jednostavno izgubio jer je Velež bio dobar. Igrao sam protiv Šurjaka, Oblaka i Jerkovića, ali nisam ih se bojao, vjerovao sam u sebe.

Naši bekovi Hadžiabdić i Aleksandar Ristić su bili odlični. Ristić je bio igrač koji je s Hajdukom osvojio Kup, tada iskusniji od Džonija ili nekih drugih. Za mnoge uvjerljive poraze se priča da su igrači noć ranije pili, ali to se jednostavno događa, kao što je i Barcelona primila osam golova od Bayerna.

Morate razumjeti da je jugoslavenska liga bila jako kompetitivna, svugdje je bilo teško igrati, ne samo kod velikih nego i u primjerice Titogradu ili Nikšiću. Prvak bi na kraju sezone redovno imao barem pet poraza.

Tko Vam je bio najteži protivnik za čuvanje u jugoslavenskoj ligi?

Drago Vabec iz Dinama, bio je malen i brz. S visokim centarforima sam se lakše nosio.

Specifičnost te lige je i da su igrači trebali pauzirati karijeru i služiti vojni rok. Jesu li sportske zvijezde poput Vas imale povlašten tretman u JNA?

Nismo. Čistio sam zahode kao i svi ostali. Prvih nekoliko mjeseci se živjelo vojnički, ustajalo se u pet ujutro, pa bi se išlo na trčanje. Kasnije je postalo malo lakše. Sjećanja na vojsku su mi pozitivna. Bilo je lijepo biti okružen mladim ljudima. Sa mnom su služili i neki Dalmatinci kojima je to bilo jako drago jer sam taman potpisao za Hajduk. Naučili su me igrati briškulu i trešetu.

Kako je došlo do transfera u Hajduk? Zašto se odlučili napustiti Velež?

Bila je 1976. godina. S Veležom sam dvaput za dlaku bio drugi, a onda su iz kluba otišli Bajević i Enver Marić pa sam se malo i prepao. Iz reprezentacije sam poznavao puno hajdukovaca i Ivica Šurjak me pitao bih li došao kod njih.

Rekao sam mu da u Hajduku ne mogu igrati pored Ike Buljana kojem sam bio rezerva u reprezentaciji, ali mi je onda rekao da Buljan odlazi u HSV i otvorila mi se šansa. S Hajdukom sam se dogovorio u pet minuta i dao im ruku, prešao sam kao slobodan igrač jer mi je istekao ugovor.

Jesu li Vam u Mostaru zamjerili?

Sigurno da jesu.

Koji su Vam prvi dojmovi iz Hajduka?

Prije vojske odradio sam pripreme s klubom u Iloku. Uglavnom ih se sjećam po komarcima.

Uskoro se u Hajduk nakon posla u Ajaxu vratio Tomislav Ivić. Mnogi Vašu ulogu na terenu pod njim vide kao revolucionarnu, a Englezi kažu da ste bili "attacking sweeper", što to znači?

Igrali smo dobar presing, mi i Ajax smo u tome bili najbolji u Europi. Ivić nas je uvijek tjerao da budemo daleko od gola. Igrači naprijed su odmah trebali napadati protivnika kada izgube loptu. Ranije napadači u Veležu nisu vodili puno računa o obrani. Kod Ivića sam prvi put vidio da igrači kao Šurjak i Oblak, kad se izgubi lopta, moraju trčati ko pasi.

Tražio je da čim prije dodam igraču koji je okrenut prema protivničkom golu, da brzo odigramo po zemlji, najčešće sam trebao naći Mićuna Jovanića ili Borišu Đorđevića u međuprostoru, okrenute prema golu, naravno. Oni su odigravali prema naprijed, a Šurjak i Žungul šprintali. Ivić je imao temperament Dalmatinca, sve je radio brzo, pričao, hodao... Ja sam u Mostaru navikao na duga pijenja kave, a Ivić bi je srknuo u sekundi.

Koliko je Split tada bio podijeljen na "ivićevce" i "antiivićevce"?

U Hajduku su me trenirali i Luštica i Zebec, također veliki treneri. Svatko od njih je imao svoju igru koja nekome paše ili ne. Ta podjela je postojala, u Splitu ih ima i danas, netko više voli Mišu, netko Olivera, to je tako.

U nešto manje od 300 nastupa za Hajduk zabili ste pedesetak golova, neobično za stopera. Kako ste postigli većinu?

Bilo je par penala, ali u početku ih nisam pucao. Uglavnom sam zabijao zbog dobrog tajminga, uvijek smo imali dva-tri igrača koji okupiraju braniče, naprave ti prostora pa uletiš na prvu ili drugu stativu. 

Kako biste usporedili Stari plac i Poljud?

Ne mogu se usporediti, Stari plac je bio kao vulkan. Tamo sam osjećao sigurnost da ću dobiti svaku utakmicu. Tamo smo dobili i Arsenal u Kupu UEFA-e. Publika je bila sva u bijelom i uz teren, vršio se pritisak na suca. Atmosfera je bila ludilo. Da smo ostali na Starom placu, sigurno bismo bili prvaci još dva-tri puta.

Hajduk je i osamdesetih imao sjajnih igrača, ali na Poljudu nije dobivao kao na Placu. Kada sam dolazio na Plac s Veležom, gubio sam samopouzdanje već na prilazu stadionu, na tako malom prostoru bi bilo 30 tisuća ljudi. Na Poljudu je publika daleko od terena i teško je napraviti baš takvu atmosferu.

Kako je bilo živjeti u Splitu kao igrač Hajduka?

Kad se dobije utakmica, najbolje. Svi ti daju što god ti treba, ne plaćaš večere, osjećaš da si voljen.

A kada biste izgubili?

Nismo puno gubili, naročito u Splitu.

U Splitu niste izgubili ni od HSV-a u četvrtfinalu Kupa prvaka, ali pobjeda od 3:2 nije bilo dovoljna zbog poraza od 1:0 u prvoj utakmici. Vi ste promašili možda najbitniji penal u povijesti Hajduka i skrivili gol. Je li Vam to najbolnija nogometna uspomena?

Jest. Imali smo šansu prvi put ući u finale Lige, tj. Kupa prvaka. Bilo mi je jako krivo jer smo bili spremni i imali ih u šaci. Ispalo je kao krava koja prolije mlijeko. Bili smo bolji, ali dešava se. Do tada nisam nijednom promašio penal, a onda mi ga je njihov golman obranio. Iskreno, loše sam ga i pucao

Mogu sad pričati što hoću, ali izgubili smo. Bio sam u šoku, nekoliko dana nakon HSV-a sam i zabio autogol na utakmici reprezentacije protiv Urugvaja u Sarajevu. Lobao sam Pantelića kada sam mu htio vratiti loptu. Trebalo mi je dugo da se oporavim.

Je li se u reprezentaciju Jugoslavije zvalo i po republičkom ključu kako bi se zadovoljile sve strane i sve klupske frakcije?

Po mom mišljenju - ne. U moje vrijeme je u reprezentaciji bilo najviše hajdukovaca jer su bili najbolji. Utakmice su se uglavnom igrale u Beogradu, ali nikome se nije podilazilo na taj način. Nismo o tome ni razmišljali.

U Francusku ste otišli 1983. godine, kako je došlo do toga?

Biće Mladinić mi je rekao da postoji šansa da iduće sezone ne budem standardan jer se trebalo napraviti mjesta mlađima, što je normalno. Otvoreno mi je poručeno: "Bilo bi dobro da se unovčiš."

Jeste li u Lilleu imali bitno bolji ugovor nego u Hajduku?

Da, puno bolji.

Jesu li Vas htjeli i neki drugi inozemni klubovi?

Nemam pojma. Lille me prvi zvao i otišao sam. Imali smo dobru ekipu, uglavnom smo bili u sredini tablice. Za Lille sam protiv Bordeauxa dao jedini hat-trick u karijeri. Mučio nas je mentalitet male ekipe, svaka pobjeda bi se previše slavila, ali završili smo u top 10, što je u jakoj francuskoj ligi bio uspjeh.

Nakon Lillea ste otišli u Cannes, a ulogu u tom transferu je imao legendarni napadač Zvezde Dule Savić.

Savić i ja smo se znali iz reprezentacije, a onda smo u Lilleu postali suigrači nakon što smo dugo bili protivnici u Jugoslaviji. On je prvi prešao u Cannes koji je bio drugoligaš i pozvao me da se pridružim, rekao je da im treba iskusni stoper i da žele ući u prvu ligu.

U drugoj ligi sam dao 13 golova u sezoni, više nego ikada u karijeri, pa se Cannes vratio u Ligue 1. Tri-četiri godine smo bili u prvoligaši, a onda sam postao trener. Cannes je turističko mjesto koje nije čuveno po nogometu, ali kada sam u ekipi imao Mlinarića i Asanovića, bili smo treći, što je najveći uspjeh u povijesti kluba.

Tu ste sreli Zidanea, koji je pod Vama postao standardan. Je li Vam se tada činilo da može postati jedan od najvećih ikada?

Nisam to mogao predvidjeti. Poznajem mu obitelj i znao sam da se radi o dobrim ljudima koji su mu podrška, ali on kao igrač tada nije bio ništa specijalno. Ja sam ga volio jer je imao karakter, nije se bojao. Koristio sam ga i na krilu jer je desetka bio Asanović. Koji god zadatak ili poziciju bih mu dao, on bi izvršio. Znao sam da će zahvaljujući karakteru postati igrač, ali ne baš takav.

Sjećam se jednog detalja koji govori o Zidaneovom pristupu. Imao je jako veliko stopalo, broj 47, što mu je malo i smetalo pri tehnici udarca. Dao sam mu zadatak da stane metar od zida, udara loptu i što bolje ju kontrolira kad se odbije. Otišao sam na kavu i vratio se za sat i pol, a on je još bio tamo i udarao loptom u zid.

Kroz trenersku karijeru Vas je pratila reputacija da znate skoro svakog talentiranog igrača na svijetu. Kako ste skupljali te informacije u doba prije interneta?

Puno sam putovao, stalno sam išao po omladinskim turnirima. Uvijek sam gledao mlađe kategorije, U-17 i U-19. Stariji, ako su dobri, koštaju puno. Najtalentiraniji igrač kojeg sam ikad vidio bio je Aleksander Hleb na jednom turniru u Njemačkoj. Odmah sam inzistirao da ga dovedemo u Arsenal.

Imali smo skaute. Kada smo Wenger i ja došli u Englesku, njihovi skauti nisu odlazili van države, ali to se promijenilo nakon što smo osvojili ligu s Overmarsom, Bergkampom, Anelkom. Danas praktički nema sela u koje najveći klubovi neće poslati skaute.

U Francuskoj ste bili dio skandala s tadašnjim kontroverznim gazdom francuskog nogometa Bernardom Tapieom. Kada ste trenirali Valenciennes, Vaši igrači su Vam priznali da su bili plaćeni kako bi "prodali" utakmicu protiv Tapieovog Marseillea, što ste Vi odlučili prijaviti.

Nakon slučaja s Tapieom i odlaskom iz Valenciennesa, bio sam bez posla i čekao poziv, ali nitko me nije zvao. To je kao da si se u Hrvatskoj sukobio s Tuđmanom, naravno da te nitko neće zaposliti. On je bio moćnik, vlasnik pola Francuske, a ja samo tamo neki Bosanac.

Svake večeri su vijesti na televiziji započinjale tom aferom. Djecu su u školi ispitivali je li im tata ukrao pare, jer Mitterrand kaže da je Tapie pošten. Nije bilo lako i nitko se nije usudio zaposliti me. Sada sam popularan u Francuskoj i uvijek kada dođem mi čestitaju, mole me da se napiše knjiga o slučaju, ali ne želim se više petljati u to.

Je li istina da ste tada odlučili da više nećete biti glavni trener?

Nisam to čvrsto odlučio, želio sam preuzeti neku omladinsku školu, npr. u Cannesu, ali zbog Tapiea nije bilo šanse.

Kada ste upoznali Wengera?

On je prije vodio Caneovu omladinsku školu i, dok sam ja bio tamo, često je svraćao. Tada je bio trener Monaca. Razgovarali bismo o nogometu, par puta smo kao treneri igrali jedan protiv drugoga.

Je li Vam bio podrška za vrijeme afere?

Jest jer su i njega te stvari frustrirale. Njegovom Monacu je ukradeno par prvenstava, kada je napokon osvojio duplu krunu, otišao je iz kluba i čekao idući posao. Pitao me bih li mu bio pomoćnik i pristao sam.

Dogovorili smo se da prihvaćamo prvu ponudu koja stigne. Došla je od Nagoye. Ne znam kako je došlo do te veze. Sigurno preko nekog agenta, tada je dosta naših ljudi bilo tamo. Kada smo mi stigli u Nagoyu, Josip Kuže je bio trener u Osaki.

Je li Vam bilo izazovno preseliti se na drugi kraj svijeta?

Nije. Do tada sam se već naputovao. Kada sam jednom otišao iz Mostara, sve mi je bilo isto, Split, Cannes, Lille ili Japan. Teren je svuda teren.

Kako je tekla adaptacija na Japan?

Najteže je bilo što sam prvi put radio s prevoditeljem, prenijeti osnovne stvari je bio izazov. Vrlo važno je čim prije naučiti nogometni jezik, lijevo, desno, trči itd. Jezik je jako važan, naravno. U Francuskoj mi se nekad znalo desiti da izgubimo utakmicu jer kažem igračima da idemo naprijed, a htio sam im reći da se povuku.

U Nagoyi ste radili s Piksijem Stojkovićem?

Bila je sreća imati takvog igrača. Bio je tu i Brazilac Carlos Torres, sin čuvenog Carlosa Alberta koji je kao kapetan Brazila postao svjetski prvak 1970. u Meksiku, tada sam ga imao prilike upoznati. Sin mu je bio sjajan igrač. Svaki klub u Japanu je tada imao nekoliko stranaca.

Kako pamtite Piksija? Kakav je bio kao igrač?

Fantastičan, ali bio se malo ugojio. Prije nas je trener bio jedan Englez i nije ga baš stavljao u igru, više je koristio Garyja Linekera. Otišli smo na pripreme na kojima se Piksi pojavio s par kila više. Zadao sam mu da trči preko cijelog terena, a on se bunio da želi raditi s loptom.

Rekao sam mu da ću mu dati trening s loptom pa sam postavio po jednu loptu na oba peterca i rekao mu da ju šutne kada pretrči cijeli teren. Poludio je i slao nas u neku stvar, ali je sve dobro odradio i skinuo kile. 

Kakve ste rezultate imali u Japanu?

Na početku loše, prvih desetak utakmica smo izgubili, a nakon toga smo ušli u jako dobru seriju. Trebalo je vremena, najviše zbog jezične barijere.

Kako je došlo do Wengerovog odlaska u Arsenal?

On je bio poznat trener. Čuven još po rezultatima s Monacom. Prije Wengera Arsenal je bio šesti, nije mogao doći do Europe. Direktor Arsenala je na jesen 1996. došao do nas u Japan i dogovorio se s Wengerom. Ja sam još dva mjeseca ostao u Nagoyi da pomognem Carlosu Queirozu koji je došao kao novi trener u prijelaznom periodu. U London sam stigao 12. siječnja.

Kakvu ekipu ste zatekli?

Dobru. Obrana je bila iskusna, to je važno. Imali smo bazu, a onda smo uz vjeru u sebe krenuli raditi najbolje što možemo.

Priča se da ste od starta morali mijenjati pravila u svlačionici, uključujući prehrambene navike arsenalovaca.

Da. Prije je u engleskom nogometu piva u autobusu ili keksi i kolači bila normalna pojava. To smo sve zabranili, iako, naravno, ne možeš potpuno kontrolirati igrače. S našim stožerom je tada surađivao i nutricionist, što nije bilo uobičajeno.

Koja je bila Vaša uloga?

Od svega pomalo.Ponekad skautiranje igrača i protivnika. Nekada vođenje treninga s onima koji su ga propustili, sve uobičajeni zadaci pomoćnika.

Koliko ste sudjelovali u transfer-politici Arsenala?

Što se tiče para, ništa, ali sam mogao preporučiti nekoga tko mi se svidio.

Jeste li Vi preporučili Davora Šukera?

Takvog igrača nitko nije trebao preporučiti. Igrali smo ligu i Europu i trebala su nam četiri napadača, Šuker je tu došao uz Henryja, Bergkampa i Kanua i dao je sjajnih golova. Šukera smo rijetko stavljali s Bergkampom jer nitko od njih nije napadao prostor, uglavnom s Henryjem ili Kanuom.

Jedan od najboljih transfera Arsenala na početku Vaše ere bilo je dovođenje Nicolasa Anelke s kojim ste 1998. osvojili Premiership i FA kup.

Bio je najbolji. Šokirao je cijelu Englesku. Dao gol Manchester Unitedu, pregazio Stama i Schmeichela. Dao gol u finalu kupa.

Zašto nije ostao duže?

Bilo mu je dosadno. Nije govorio engleski, ja sam pokušavao pomoći s francuskim. Družili bismo se, igrali biljar, gledali filmove. Sjećam se da je obožavao Godzillu, što meni nije toliko pasalo, ali što ćeš. On je zapravo jako vezan za obitelj i Pariz, tamo se osjećao najbolje.

U predgrađima Pariza nastaju najbolji igrači, Anelka, Thuram, Henry, Mbappe. Ako želiš pronaći najbolje, dovoljno ti je gledati samo tamo. Imali smo posebnog skauta samo za te kvartove i lokalne klubove.

Legendarni igrač Arsenala iz devedesetih Paul Merson je rekao da ste od cijelog stožera imali najbolji odnos s igračima. Da ste bili jedini trener koji je u autobusu sjedio s njima.

Uvijek moraš voditi računa o onome tko ti ne igra. Kada igrač igra, možeš ga napadati koliko hoćeš, ali oni koji ne igraju su nesigurni. S njima treba polaganije, prilagoditi im se. Kada netko ne bi bio zadovoljan, skrojili bismo mu trening "po guštu", s malo manje igranja obrane i više dolazaka u završnicu. Tako se održava ekipa.

Kako je bilo raditi s Tonyjem Adamsom?

Od njega bismo uvijek tražili pomoć pri slaganju taktike. On je to volio, bio je lider. Puno bolji stoper nego što sam ja ikada bio. Takve igrače treba poslušati gdje se najbolje osjećaju i prilagoditi im se. Teško mi je palo kada se morao umiroviti zbog problema s alkoholom.

Zašto ste za vrijeme utakmica sjedili na tribinama?

Nije bilo potrebe da sjedim na klupi, za vrijeme poluvremena bih sišao u svlačionicu i Wenger bi me pitao što sam vidio.

Jeste li se ikada sukobljavali u mišljenju?

Eventualno ponedjeljkom na sastancima stožera, nikada za vrijeme utakmice. Kad imaš iskustvo, znaš koje se stvari ne rade.

U životu niste davali puno intervjua, zazirete li od medija?

Ne, ali jednostavno nije ni normalno da pomoćni trener daje intervjue. Engleski tisak bi sigurno jedva dočekao da kažem nešto različito od Wengera pa da se imaju za što uhvatiti. Nikada nisam istupao. O stvarima koje su se događale u klubu nisam govorio ni ženi. Tako radim i danas. Malo prije su ovdje bili Jakobušić i Nikoličius. Nikom živom ne bih rekao o čemu smo razgovarali. To mi je posao.

Koliko biste utakmica na vrhuncu svog rada u Arsenalu pogledali na tjednoj bazi?

Dvije ili tri, ne više, da ne popusti koncentracija. Uvijek bih gledao našu utakmicu, pa zadnje dvije utakmice idućeg protivnika, a preko tjedna bih uglavnom skautirao igrače.

Imate li nekog igrača koji Vam je ostao neostvarena želja? Da ste ga gledali i pomisli da bi bio savršen za Arsenal, ali ga klub nije doveo.

Mbappe. Pratili smo ga kad je imao 15 godina i išao u Pariz. Godinu dana kasnije je potpisao za Monaco pa su nam rekli: "Sad košta 50 milijuna."

Jeste li imali ulogu u dovođenju Eduarda da Silve?

Bio je sjajan još dok je igrao za Dinamo i zabio gol protiv Arsenala. Kasnije sam se kod Slavena Bilića išao raspitati o tome kakva je osoba. Kada mi je Slaven rekao sve najbolje, odmah smo ga doveli.

Bilić je bio u pravu, Eduardo je vrhunski igrač i profesionalac. Dok se nije ozlijedio, bili smo prvi na tablici. Njegova najveća vrijednost je bila brzina okreta. Mjerili smo te stvari na treninzima, nakon ozljede je bio nekoliko sekundi sporiji.

Ima li neki igrač iz 22 godine u Arsenalu kojeg biste posebno istaknuli po umijeću, a o kojem se inače ne govori toliko često?

Santi Cazorla. Dandanas ne znam je li lijevak ili dešnjak. To je tip igrača koji obožava loptu, stalno je bio u teretani, ali u onom dijelu za nogo-tenis. Ne mogu se sada ni sjetiti svih. Radio sam s tridesetak svjetskih prvaka.

Henry je u Arsenal stigao nakon razočaravajućeg razdoblja u Juventusu, kako je tekao njegov razvoj?

Wenger ga je stavio u prvu ekipu sa 16 i pol godina 1995. u Monacu i rekao mi da će to biti najbolji igrač na svijetu. Pogodio je.

Kakav je bio karakterno?

Svi napadači vole sebe, pa tako i on. Ja bih mu tu malo i podilazio, prišao mu nakon neke utakmice pa rekao: "A mogao ti je Bergkamp dodat, bio si sam...", ali je bio i pametan tip igrača. Nevjerojatno je pamtio utakmice do sitnih detalja, takav je bio i Piksi.

Je li Henry najbolji igrač s kojim ste radili?

Da. Imao je sve: brzinu, igru glavom, pamet, dribling. On je mogao biti kao Kasparov u šahu ili Bolt u atletici.

Vašu eru u Premier ligi obilježilo je rivalstvo Arsenala i Uniteda, Wengera i Fergusona. Koliko je ono jako bilo? Je li tu bilo i istinske netrpeljivosti?

Nismo se mrzili. Imali smo respekt jedni prema drugima kao dva velika kluba. Dešavali su se sukobi. Viera želi pobijediti, Keane isto, ali uvijek je bilo prisutno i poštovanje.

Kako se osjećate kada se osvrnete na svojih pedeset godina provedenih u nogometu?

Prekrasno. Imao sam sreće igrati u najjačem Veležu ikada, igrati protiv najjačeg Hajduka ikada i pobjeđivati ga. Onda sam osvajao trofeje s Hajdukom koji nije baš više bio najjači ikada jer nije imao Žungula, ali je i dalje bio jak. Imao sam sreće Cannesu pred punim stadionom uvesti u Europu. S Lilleom sam dva puta igrao polufinale kupa.

Posao mi je i dalje interesantan. Prije je bio puno lakši, imao si samo pionire i juniore, sada imamo trideset trenera. Mladi su i posvećeni poslu. Guštam u poslu. Volim gledati i žensku ekipu Hajduka, kako su se radovale kada su ušle u prvu ligu. Razgovaram s njihovom trenericom Tamarom Benković i predlažem joj vježbe za treninge. 

Sve one rade mukte, ali vjerujem da će doći na viši nivo. Da imam kćer, odmah bih je stavio na nogomet. To je najljepši sport, na zraku si i trčiš. Igrati nogomet je zadovoljstvo, i prije nego što sam postao profesionalac, to sam radio cijeli dan.

U šali volim reći da se osjećam kao da u životu nisam ništa radio i da cijeli svoj život smatram dobrom zajebancijom, zato što sam u svemu guštao. Na terenu sam i guštam, biti s mladima guštam, učiniti ih boljim igračima - guštam.